Život pod čizmom
28.12.2010., utorak
FLEKSIGLUPOST
Nedavno je u jednom od lokalnih nacionalnih tjednika objavljen veliki »članak« posvećen najnovijoj ekonomističkoj izmišljotini, tzv. »fleksigurnosti«. Po količini ondje navedenih nebuloza situacija me podsjetila na onu od prije dosta godina kada je glazbeni časopis Džuboks objavio »recenziju« albuma Imaš kod mene veliki plus Srđana Marjanovića. »Recenzija« je album, inače izrazito prosječno djelo ljigave srednje struje, praktički proglasila remek-djelom avangarde, te je prouzročila takvu reakciju čitateljstva da je Džuboks ubuduće sve slične »recenzije« albumâ Srđana Marjanovića označio vidljivom sintagmom »Plaćeni oglas«. Što se tiče teksta s kojim smo počeli ovaj članak, nije teško zaključiti da je i ovdje prije riječ o plaćenom oglasu negoli o ozbiljnom članku kojem bi mjesto bilo u ozbiljnom časopisu. Ideja tzv. »fleksigurnosti« polazi od pretpostavke da je svaki pojedinac u stanju raditi svaki posao. Pretpostavka je, naravno, pogrešna, što je i inače slučaj s idejama koje izlaze iz šupljinâ lubanjâ ekonomistâ. Zamislite samo, primjerice, ekonomista koji bi morao raditi nešto korisno. Apsurdno, zar ne? U načelu, svaki od nas može izvrsno raditi jedan do tri posla, može osrednje otaljavati još desetak njih, a sve ostalo može upražnjavati izrazito loše. Razmislite i sami, koliki dijapazon različitih poslova bi Vi sami bili u stanju obavljati na zadovoljstvo i Vas, i poslodavca, i klijenta? Autor navodi sve »prednosti« tzv. »fleksigurnosti«, ali ističe da i radnici moraju biti spremni na kompromise. Jedan je od njih da radnici pristanu putovati na posao, čak se preseliti sa svojim obiteljima. (Odgovorno tvrdim da nijedan radnik ne bi to odbio uz odgovarajuću naknadu za takvo što!) U tekstu slijedi primjer prvog »poluuspješnog« projekta selidbe radnika iz jednog kraja Hrvatske u drugi, onaj zaposlenika devastirane Tvornice duhana Zagreb u Istru. Da vidimo kako ta »poluuspješnost« funkcionira. Od 185 radnika se samo njih 13 odlučilo preseliti u Istru. Hm, kad čovjek čuje neku riječ koja počinje s polu–, nekako po logici stvari očekuje da se radi o otprilike 50% onoga o čemu je već riječ. Otprilike 50%, a nikako 7,03%! No čak ni tih 7,03% nije zadovoljno onim što su preseljenjem i dobili. Okolina u koju su ubačeni nije ih prihvatila, gledala je na njih kao na strance, pa im tako i zaračunavala sve troškove. Čak i ako izrazito optimistički pretpostavimo da je polovica preseljenih bila zadovoljna internacijom u Istru, dobit ćemo mršavih 3,78%, što je vrlo vrlo daleko od natuknute polovice. (Udaljeno od nje za punih 46,22%, naime.) Nema razloga vjerovati da bi i tzv. »fleksigurnosti« u nas funkcionirala podjednako »poluuspješno«. Idemo pokušati primjerom: Bio jednom postolar. (Ne, nije riječ o Šenoinoj pjesmi!) Bio je on veliki majstor svog zanata. Pravio je izvrsne cipele, koje ne bi promočile, u kojima ne bi bilo hladno zimi, u kojima ne bi bilo zagušljivo ljeti, izdržljive, lijepe,..., ma ukratko – savršene. Štoviše, njega je taj posao izrazito veselio. Ujutro bi pjevajući odlazio raditi, a popodne bi se vraćao kući usrećen spoznajom da je ono što je napravio i ponovo uradio tako dobro. No, jednog je dana nepoznat netko odlučio da našem postolaru nije mjesto u obućarskoj branši, već da ga treba pothitno prekvalificirati za nešto drugo. Kocka je pala na neurokirurgiju. Nakon intenzivne trotjedne prekvalifikacije, naš cipelar je upućen na rad u udaljenu bolnicu. Ondje je on polako, ali sigurno propadao, jer niti je svoj posao vršio valjano, niti ga je taj posao ispunjavao srećom, pa ga, shodno tome, nije mogao ni voljeti. I tako u krug. Nitko nije bio zadovoljan njegovim radom na novom radnom mjestu, ni on, ni poslodavac, ni klijenti (to možemo sa sigurnošću utvrditi samo za one koji bi nakon njegove intervencije bili u stanju izraziti svoje mišljenje). Jedino je gorenavedeni nepoznat netko bio izrazito zadovoljan, jer je dokazao da njegova ideja funkcionira besprijekorno. Koja je poanta ove pričice? Možete biti sigurni da će se cipele, koje ste upravo kupili, raspasti u roku godine dana. Vjerojatno ih je napravio neki neurokirurg. |
19.12.2010., nedjelja
HEROJ(I) NAŠEG DOBA
U Jugoslaviji je postojao Orden narodnog heroja, koji se dodjeljivalo pojedincima, vojnim jedinicama, političkim i drugim organizacijama za iznimna ili junačka djela u ratu i u miru. Najviše je tih odlikovanja dodijeljeno partizanima za akcije tijekom Drugog svjetskog rata. Ukupno su dodijeljena 1321 odlikovanja pojedincima u Jugoslaviji, a 17 ih je dodijeljeno stranim državljanima. Odlikovano je i 28 jedinica JNA, te gradovi Beograd, Cetinje, Drvar, Ljubljana, Novi Sad, Prilep, Priština i Zagreb. Kako se broj nositelja toga odlikovanja, kao i Partizanske spomenice 1941., smanjivao, Jugoslavijom je kolao vic da se uskoro uvode nova odlikovanja – Zamjenik Narodnog Heroja i Pomoćnik Nositelja Spomenice. Bilo je to doba kad su heroji bili vojnici i političari. A kako je danas? Koji su to heroji današnjice? Koji su to budući eponimi naših trgova i ulica? Koji su to pojedinci čija će imena na pročeljima zgrada zamjenjivati ona dodijeljena uslijed trenutnih političkih konstelacija? Heroji današnjice nisu vojnici ni političari. Sve se veći broj pojedinaca pripadnika tih dviju kasta nalazi s druge strane rešetaka. Mišljenje o njima u narodu sve se više sunovraćuje. Novo doba traži nove heroje. Narod je svoje nove heroje našao u pojedincima koji su se iskazali iznimnim ili junačkim djelima u miru. Britanci su za tu skupinu ljudi skovali pojam whistleblowers, prema praksi britanskih policajaca da fučkaljkom objave da je u tijeku zločin. Zvuk fučkaljke bi uzbunio kako ostale nedaleke policajce tako i civile da u blizini postoji neka potencijalno opasna situacija.  Whistleblowers su osobe koje podižu glas protiv nekog zlodjela unutar neke organizacije ili zajednice. Dotične organizacije i zajednice na njih obično reagiraju montiranim procesima i zločinačkim pritiscima, a poneke nisu nesklone primijeniti i drastičnije mjere kojima bi takvim srčanim pojedincima stale na kraj jednom za svagda. U Hrvatskoj je pojam whistleblower preveden ponešto nespretnim kalkom zviždač. Prvi heroj novog doba pojavio se na domaćoj sceni prije samog pojma. Bila je to ustvari heroina.  Ankica Lepej, službenica Zagrebačke banke koja je razotkrila lažno predstavljanje imovine Franje Tuđmana. Zagrebačka banka je, ulizujući se režimu ili pak u strahu od njega, trenutno raspisala nagradu od milijun kuna za otkrivanje identiteta pravednika koji je predsjedničku laž razglasio medijima. Narodna heroina Ankica Lepej se kao časna osoba dobrovoljno javila i priznala da je upravo ona učinila taj herojski čin, ali je isto tako kao časna osoba odbila primiti nagradu. Za svoje je djelo nagrađena protuzakonitim rješenjem o izvanrednom otkazu, policijskim maltretiranjem te zločinačkom optužnicom koju je protiv nje podiglo Državno odvjetništvo zbog urnebesnog »kaznenog djela« »odavanja poslovne tajne« (kasnije su joj pokušali napakirati i »veleizdaju«). Narodna heroina Ankica Lepej i njezin suprug Slavko, koji je također ukazivao na zločine državne vrhuške, istjerani su s posla, a s dvoje djece i iz stana, na ulicu. Tzv. »slučaj Lepej« je digao na noge urbanu, civiliziranu, europsku Hrvatsku protiv lažljivog režima.  Danas je u sličnoj situaciji drugi whistleblower, (među)narodni heroj Julian Assange, koji također smatra da je istina iznad samozadovoljnih etiketa tzv. »državne tajne« ili sličnih šupljih frazetina. Osobe s invaliditetom uvijek naglašavaju: Ništa o nama bez nas! Tu parolu treba usvojiti cijelo civilno čovječanstvo i zaurlati je u uši svima onima koji pokušavaju svoje svinjarije sakriti od njega: Ništa o nama bez nas! Ako već odlučujete o našoj sudbini (nerijetko bez našeg dopuštenja), onda nam izvolite podastrijeti što vi to točno činite. Želimo znati. Ne želimo da se u naše ime čine zločini. Imamo pravo usprotiviti vam se ako radite protiv nas.  Sve je to internetska stranica Wikileaks amoralnoj političkoj i inoj vrhuški u svijetu pljusnula u lice. U nemogućnosti da zaustave Internet (ovaj puta ipak ne Reuters) Amerikanci su poput uvrijeđene šiparice krenuli potplatom na osobu koju drže glavnom u Wikileaksu, na (među)narodnog heroja Juliana Assangea. Koliko god se političara i sl. spodoba svrstavalo u rovove protiv njega, toliko se ostatak čovječanstva postrojava rame uz rame s njime. Ono im poručuje: On je naš, vi niste! Amerikanci su pokrenuli dobro poznati stari mehanizam: ako ga ne možeš optužiti za ono što je učinio, optuži ga bilo za što drugo što će ga uništiti. I tako su potegnute stare optužbe za »silovanje«, koje to izgleda ipak nije, optužbe koje je švedski sud već bio dobacio. Znači li činjenica da se jednom već odbačena optužnica ponovo aktualizira baš u vrijeme kad je Wikileaks u suradnji s vodećim svjetskim novinama, britanskim The Guardian  njemačkim Der Spiegel  francuskim Le Monde  američkim The New York Times  i španjolskim El País  objavio američku diplomatsku prepisku (što se pokazalo tračerskim materijalom par excellence, na tragu Oprah Winfrey ili Jerryja Springera) da Švedska prestaje biti uzor socijalne i pravne države kakva je bila desetljećima? Hoće li i ona postati tek jednom od poslušnih dresiranih pudlica američkoga gazde? Čak i ako zapjenjeni SAD u svojoj namjeri uspije, teško će zaustaviti Wikileaks i poljuljano povjerenje (ako ga je ikada i bilo) čovječanstva. Wikileaks nam je svima ukazao na obrise svijeta sutrašnjice za koji se svi mi moramo boriti. Svaki dan, svaku uru, svaku minutu, svaku sekundu. You can fool some people sometimes, But you can’t fool all the people all the time. So now we see the light, We gonna stand up for our rights! Get up, stand up! Stand up for your rights! Get up, stand up! Don’t give up the fight! Bob Marley & Peter Tosh Kad smo već otkrili heroje sutrašnjice, da vidimo tko bi onda mogli biti zlikovci budućnosti? Ako se u budućnosti bude osnivao kakav novi nürnberški sud za suđenje zločincima protiv čovječnosti, na optuženičkoj klupi teško da će sjediti vojnici i političari. Kako su te kaste Janusa izgubile svoje junačko lice, istovremeno im je nestalo i ono zlikovačko. U budućnosti će za zločine protiv čovječnosti morati odgovarati sasvim druga vrst ljudi. Najtežim zločinima protiv čovječnosti više neće biti ratni zločini. Na najteže kazne će biti osuđeni pojedinci i organizacije koje su počinile • bankarske zločine, • privredne zločine i • gospodarske zločine. Današnju krizu u svijetu (osim u Hrvatskoj, gdje ona traje još od početka devedesetih) nisu prouzročili vojnici, političari ni ratovi. Prouzročili su je bankari, privrednici i gospodarstvenici i svojim zlodjelima u crno zavili dobar dio zemaljske kugle. Koliko je njih i na koji način odgovaralo za zločine koji su počinili? Jesu li ikome bilo na koji nadoknadili zlo koje su napravili? Nisu. Njihovo zlo bi po njima morali nadoknaditi mi, nedužni. Tome treba stati na kraj. Kad se bankarski, privredni i gospodarski zločini budu počeli tretirati kao ono što ustvari i jesu, zločini protiv čovječnosti, kad njihovi počinitelji za svoja nedjela budu morali odgovarati i svojim životima ako treba, bankari, privrednici i gospodarstvenici će se prestati igrati tuđim životima kao da je riječ o figuricama za Čovječe ne ljuti se. Nama definitivno treba svijet s više whistleblowera, a manje bankara, privrednika i gospodarstvenika. |
18.12.2010., subota
JEDNA PUBERTETSKA LJUBAV
Umrla je Marina Nemet. Bila je to moja prva filmska ljubav. Ili barem prva koja bi mi i godinama mogla biti bliska. Prva sjećanja na nju su vezana uz jednu od prvih naestničkih ljubavnih komedija u Jugoslaviji, film Ljubavni život Budimira Trajkovića Dejana Karaklajića iz 1977. godine Šutljiva je Mirjana iz dizala u tom filmu jednostavnim, nepatvorenim osmijehom pokazala više šarma nego mnoge druge razvikanije glumice u svoje doba.  Ta je njezina uloga (i ta slika iz dizala) ostala duboko utisnuta u moje isto tako naestničko sjećanje. Gledao sam je u još nekoliko filmova, kako onih snimljenih prije ovoga (u Družbi Pere Kvržice Vladimira Tadeja iz 1970.g.  i Seljačkoj buni Vatroslava Mimice iz 1975. g.  tako i onih snimljenih nakon njega (u Posljednjem podvigu diverzanta Oblaka Vatroslava Mimice iz 1978. g.  Vlakom prema jugu Petra Krelje iz 1981. g.  i Sto minuta Slave Dalibora Matanića iz 2004. godine.)  No šutljiva je djevojka iz dizala zasjenila sve kasnije reinkarnacije nesumnjivo darovite glumice. |
