Život pod čizmom
05.12.2012., srijeda
MEDEKI PODBACILI!
|
Danas bi trebao biti vrhunac jedne od najnerazumljivijih akcija koje su pokrenule određene grupacije građana. O toj akciji su jasno i glasno zborili nikom razumljivi plakatići koji su prikazivali mitsko biće hipoarkta sa zbunjujućom porukom »Ovo nije moj medo«. Što bi točno prikazano biće i poruka uz njega, a ponajviše to dvoje u neskladnom spoju trebalo značiti, nitko nikada nije shvatio.  (Poslije su se, doduše, navodni organizatori akcije pokušali vaditi kako ona ima neke veze sa seksualnim odgojem u školama. Ako je to doista tako, možda bi bilo bolje za njih da su svoje seksualne fantazije zadržali utamničene u vlastitim umovima.) Čak i uz ovakva teško prihvatljiva objašnjenja ostaje problematičnom sama činjenica naglašene deklarativnosti tvrdnje na plakatićima. Pitanje je vrlo jednostavno i može se postaviti dvojako: 1. Što je svakako potrebno isticati? 2. Što nije uopće potrebno isticati? Ponukani logikom cijele akcije prvo ćemo odgovoriti na drugo pitanje, i to primjerom. Uzmite, primjerice, par koji je stalno skupa, čije sastavnice nije moguće vidjeti razdvojeno i koje svima oko sebe, pa i jedno drugom, neprestano govore koliko se vole. Vjerujete li im? Vjeruju li oni u to? Koga to oni pokušavaju uvjeriti u tu svoju opsesiju? Vjerojatno prije svega sebe same. Što se neka tvrdnja agresivnije emitira, naime, to je manja vjerojatnost da je ona istinita. Time dolazimo i do prvog pitanja. Ono što jest, ne treba posebno naglašavati. Tupiti kako je snijeg bijel nema smisla. Postignuti učinak se uglavnom svodi na to da drugi ljudi dolaze do konsenzusa da ste vi izrazito konvergentna osoba (matematička funkcija je konvergentna kad je monotona i ograničena) i da vas se bolje kloniti. S druge strane, tupiti kako je snijeg crn može izazvati sličan efekt, možebitno pojačan luđačkom košuljom.  Tvrditi kako nešto nije nečiji medo je besmisleno i stoga što, ako uzmemo (čisto hipotetički, nikako statistički) da u svijetu ima tri milijarde djece koja imaju svog medeka, to bi značilo da u svijetu ima dvije milijarde devetsto devedeset i devet milijuna devetsto devedeset i devet tisuća devetsto devedeset i devet medeka koji ne pripadaju određenom djetetu. Kad taj broj pomnožite s tri milijarde djece dobijete ogroman ukupan broj medeka (8 999 999 997 000 000 000) za koje sva djeca mogu reći »Ovo nije moj medo.« Znači da je broj medeka koji ne pripadaju »meni« toliko velik da nema smisla u prvi plan gurati svakog od njih. Znači li to da se kreatori ove akcije ustvari javno odriču svojih medeka? PS: Prema onome što se dalo vidjeti na foto- i video-dokumentaciji prosvjedića, izgleda da prosvjedničići nisu čak ni donijeli svoje medeke, nego su kupili neke usput. Svi su se sjajili od nerabljenja. Toliko o tome koliko dotični medeki znače svojim »vlasnicima«!  |
