Život pod čizmom
12.09.2012., srijeda
GALVESTON, SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA
 Serija je Teorija Velikog praska (The Big bang Theory) po svemu sudeći osvojila i domaće gledatelje. To što je osvojila američko tržište, ne treba nas čuditi. Serija posjeduje element koji nesumnjivo prolazi kod Amerikanaca. Riječ je ustvari o dvojnom elementu, o dvije karakteristike likova sitcoma koje su toliko obljubljene preko Velike Bare. Lik o kojem je riječ je, naravno, Sheldon Cooper. Sheldon u sebi ujedinjuje dvije osobine likova s velikih i malih ekrana koje pale u Americi – invaliditet i klišeiziranost.  Sheldon je nesumnjivo debelo ukalupljen lik – njegove asocijalne reakcije su potpuno predvidljive i time veliko olakšanje kako za autore serije – lako je ispuniti epizodu njegovim autizmom – tako i za gledatelje – ne moraju tražiti neke dublje uzroke smijeha. Po površnosti se lik Sheldona može mjeriti s drugim u potpunosti klišeiziranim likom američkih sitcoma – Steveom Urkelom. Dok takav tip likova u Americi nailazi na opće oduševljenje i obožavanje, u meni oni izazivaju dosadu i antipatiju.  Koliko puta može biti smiješno Sheldonovo trostruko kucanje i zazivanje pred vratima? Što se invalidnosti tiče, nema sumnje da je Sheldon neka vrst mentalnog ili psihičkog invalida. Njegova nesposobnost da normalno funkcionira u društvu ukazuje na neko dublje oštećenje njegove psihe. Po tome je blizak junacima nevjerojatno popularne serije koja govori o ispraznim životima četvero mentalnih invalida – Seinfeld. Još uvijek mi nije jasno kako se junaci te serije mogu čuditi onome što su i zaslužili kad se ponašaju toliko izrazito maloumno.  A Amerikanci jednostavno obožavaju invaliditet na svojim ekranima (možda nešto više onaj psihički negoli onaj fizički). Dovoljno je prisjetiti se svih likova invalida koji su osvajali Oskare, bilo za sebe, bilo za film.  No, da se razumijemo, ni ostali junaci Teorije Velikog praska ne mogu se pohvaliti znatno većim brojem dimenzija od Sheldona.  Leonard je tipični straight guy američkog sitcoma – lik prema kojem se mjeri normalnost ostalih junaka serije. Kao »najnormalniji« član znanstvene četvorke on nema nekih pretjeranih tikova i fobija, što ga samo po sebi ne čini višedimenzionalnim likom.  Howard utjelovljuje urbanog sekularnog američkog Židova koji želi ostaviti dojam iskusnog ženskara i frajera;  Raj je tipični lik stranca (poput Feza iz groznog sitcoma That ‘70s Show), koji se ne snalazi, koji ima tik zanijemjelosti pred ženama i koji želi proživjeti nepostojeći američki san kakav nude hollywoodski filmovi. Jaka se ukalupljenost muških junaka serije očituje i u njihovim »uniformama«: Sheldon nosi majice kratkih rukava preko majica dugih rukava, s time da one prve vrlo često nose oznake nekog od superjunaka izdavačke kuće D.C. Comics, koji su u nas relativno nepoznati; Leonard i u modi slijedi svoju »običnost« – preko majice nosi jakn ili gornji dio trenirke; Howardov je specijalitet košulja preko dolčevite; dok Raj ispod jakna nosi košulju i pulover V-izreza.  Ako kažemo da je Penny najživlji lik serije, rekli smo sve što reći treba. Ostali ženski likovi – Howardova djevojka, a kasnije i supruga Bernadette, te Sheldonova »djevojka« Amy – također su ukalupljeni likovi, iako Bernadette možda pokazuje nešto više karakteristika od ostatka ekipe (s iznimkom Penny).  Serija prikazuje određenu supkulturnu skupinu koja se u zadnje vrijeme raspoznaje i u nas: tzv. geek-kulturu. Domaći prevoditelji, međutim, imaju grdnih muka s prevođenjem osnovnih pojmova koji karakteriziraju tu skupinu – uz geek, tu je i izraz nerd. Dok lokalni germanizam »štreber« može posve dobro poslužiti za prijevod engleskoga nerd, za geek nemamo domaćeg izraza doli da izvornik pravopisno prilagodimo u gik. Prevoditelji, međutim, koji očito pojma nemaju što bi mogle značiti te dvije riječi, za obje koriste totalno pogrešan prijevod »šmokljan«. Koja je razlika? »Šmokljan« je osoba koja istovremeno ne zna, nije umješna ni u čemu i nesposobna je normalno funkcionirati. Geek, s druge strane, ima razmjerno veliko znanje, između ostalog i iz popularne kulture, ali nema socijalnih vještina. Tipični šmokljan je, recimo, Zoran Milanović – on ne zna, ne može, ne umije. Četvorka iz serije Teorija Velikog praska su pak gikovi. Još jedan prijevodni problem pokazuje zanimljive tokove misli prevoditelja-šmokljana ove serije.  Jedina osoba do koje je Sheldonu stalo jest njegova baka. On je naziva južnjačkim imenom meemaw. Tomu se ne treba čuditi kad znamo da on potječe iz Biblijskog pojasa (Bible Belt), izrazito konzervativne i zatucane regije jugoistočnih saveznih država SAD-a. Tu dolazimo do prijevoda ne toliko samog jezika koliko regije sa svim njezinim implikacijama. Prevoditelji su odabrali izraz nonica, deminutiv riječi romanskog porijekla koju prvenstveno povezujemo s Dalmacijom, iako se koristi i na ostatku istočne jadranske obale (recimo u Istri). Nisu, dakle, izabrali neku od kontinentalnih varijanata poput babica, omama (deminutiv omica) ili grosa, nego baš nonica. To znači da se u glavama prevoditelja pojam konzervativne i zatucane regije nostrificira u Dalmaciju. Čudi me da se još nije digao nijedan dalmatinski glas protiv, evo, još jednog »dokaza« zagrebačkog terora nad Splitom. (Jer je valjda Split a Dalmacija?) Možda nisu skužili? Još? Uglavnom, meni bi bilo drago da do toga ne dođe. Bila bi to indicija da je možda započela re-urbanizacija Splita. Kako su Split napustila njegova najveća imena, poput Tome Bebića i Miljenka Smoje, tako je grad zapao u tužnu rurifikaciju. Split je ostao bez građana. A Republici Hrvatskoj treba urbano stanovništvo, jer je ono drugo tjera u propast. |
