Život pod čizmom
22.01.2013., utorak
HHHOOOBBBBBBIIITTT
 Prvo da razjasnimo činjenicu da ja volim čitati Tolkiena. Volim njegovu umješnost u korištenju jezika kojim se služi (za razliku od nekih ovdašnjih ljudi od pera koji se sa svojim jezikom hrvaju poput Jurice Pavičića; no i njegovih je sljedbenika sve više i više), u punom rasponu od komične naracije novele Farmer Giles of Ham, preko pripovijedanja djeci u The Hobbit, epske uzvišenosti trilogije The Lord of the Rings, mitološke arhaičnosti The Silmarillion, sve do stručne jednostavnosti njegovih teorijskih tekstova poput On Translating Beowulf. I ovaj tekst pišem kao poklonik autora.  Želio bih ovaj prikaz započeti s nešto statistike. Ekranizacija romana The Fellowship of the Ring je 485 stranica knjige pretočila u 178 minuta filma, The Two Towers 431 stranicu u 179 minuta, a The Return of the King 367 stranica u 200 minuta. To nam daje prosjek od 2,3 stranice po minuti filma, odnosno 26 sekundi filma po stranici knjige. Filmu The Hobbit: An Unexpected Journey (drugi dio naslova je parafraza naslova uvodnog poglavlja romana, An Unexpected Party) je pak trebalo 169 minuta da ispripovijeda prvih 100 stranica knjige od 273 stranice! To znači da je svaka stranica razvučena na 1 minutu i 41 sekundu filma, što je gotovo četverostruko više nego u trilogiji, odnosno da je svaka minuta filma obradila tek 0,59 stranice knjige! Uz ovakav tempo nas očekuje još oko 290 minuta filma podijeljenih u dva dijela. (Kruže prijeteće glasine da nas ustvari očekuje još 371 minuta u iduća dva filma, što će jednu stranicu knjige protegnuti na gotovo dvije minute filma!)  Što je to Petera Jacksona natjeralo na takav očajnički, ako ne i suludi pothvat? Moguće je da je u pitanju grižnja savjesti zbog svega onoga što je u trilogiji preskočio i izostavio (često na uštrb nepotrebnih »dopuna« Tolkienovog djela vlastitim izmišljotinama), poput ključnog zaokruženja događanja oko Rata prstena, poglavlja The Scourging of the Shire. I sad je valjda trebalo u The Hobbit ubaciti onoliko materijala koliko je iz The Lord of the Rings izbačeno, tek toliko da se uspostavi neka ravnoteža. A moguće je i da je htio sve događaje vezane uz Prsten pretočiti u velebni ep o Middle-Earth. To bi bilo u redu, ali zašto onda onolika brisanja u trilogiji? Osim toga, u The Hobbit Prsten još uvijek nije Prsten, nego je tek prsten. Sve do početka The Lord of the Rings pojma nemamo što taj prsten ustvari jest. S druge strane, za zaokruživanje povijesti Middle-Earth nedostaje još The Silmarillion (kao i sve ono što je o toj temi izdano poslije Tolkienove smrti), za koji se iskreno nadam da ga nikada nitko neće ni pokušati prenijeti ni na kakav ekran. (No isto tako sam se tako nadao da ga nitko neće ići prevoditi na hrvatski – osim, možda prof. Bulcsúa Lászlóa, jedinoga koji po mom mišljenju raspolaže odgovarajućom količinom jezičnog znanja kao i autor da se uhvati takvog zadatka – pa ipak...) Naravno, postoje i drugi, manje veličanstveni odgovori na to pitanje, kao što je npr. povećana prodaja kokica u kinima. I nekako mi se čini da bi se upravo ovdje mogao skrivati pravi razlog. A znamo da ništa toliko ne govori o kvaliteti filma kao količina prodanih kokica. Osnovni problem u takvom pristupu materijalu leži u jednostavnoj činjenici da The Hobbit, za razliku of The Lord of the Rings, nije epopeja. On je pripovijest za djecu, i to se može iščitati na više razina. Fabula je bliža nekom djelu koje spada u žanr zabavne pustolovnosti, kakvo predstavlja Kelly’s Heroes, negoli među djela koja pokušavaju dočarati sudbonosne, upravo mitološke trenutke postanka poput The Longest Day. Odlučna skupina ide se dočepati blaga. Točka. Nema cilja većeg od života. Osim toga i sama usporedba jezik dvaju djela ukazuje na razlike u pristupu fabuli: pripovjedač u The Lord of the Rings je sveznajući i ekstradijegetički poput Homera, dok narator u The Hobbit stupa u interakciju sa svojim slušateljima i ponaša se poput odrasle osobe koja priča priču jatu dječice koja su se okupila oko njega. Neuklapanje u visoki epski stil najviše se vidi u epizodama koje nisu kompatibilne s takvim tipom naracije. Epizoda s trolima je dobar primjer: prožeta je niskim, grotesknim humorom, a znamo još od Aristotelovih vremena da u istom djelu ne valja miješati uzvišeno i nisko.  No, bilo kako bilo, Jackson si je utuvio u glavu da i od The Hobbit mora napraviti mitološki epos kakva je bila prethodna mu trilogija. Problem se pojavio kad mu sam književni predložak nije davao dovoljno materijala. Zato ga je morao dodavati iz ostalih djela koja pokrivaju povijest toga doba i toga mjesta. Kad mu je ponestalo i tog materijala, počeo je jednostavno – izmišljati. Tako je iz trilogije doveo Hugoa Weavinga, Cate Blanchet i Christophera Leeja, dok je lik Radagasta, iako historijski opravdan, od početka do kraja izmišljen. (Saruman dokazuje da i osoba koja nije nužno eksplicitno keltskog porijekla može glumiti čarobnjaka!) Ono što je Jackson uspio dobiti jest tek kopija trilogije. I to loša kopija. Kao da netko fotokopira Michelangelov Posljednji sud iz Sikstinske kapele na lošoj crno-bijeloj fotokopirki koja nema dovoljno tonera (a i papiri su tek pedeset-gramski). Da bi dobio novu epsku trilogiju, Jacksonu je nužno trebala kopija junaka trilogije, posebno izgnanog kralja koji se u slavi vraća na prijestolje. I tako je Thorin Oakenshield od uobraženog prgavca poput određenog političara čije mi se ime ovdje gadi spominjati postao herojskim likom poput Viggoa Mortensena.  Kako je Jackson uspio priču razvući do nepodnošljivosti? Dodavanje i izmišljane smo već naveli. Druga metoda je dugačak uvod, koji je podijeljen u dvije sekvence. Prva, okvirna, jest ona u kojoj ostarjeli Bilbo (uvijek impresivni Ian Holm) zapisuje svoju pustolovinu kao ostavštinu svom nećaku Frodou. Ona neposredno prethodi događajima o kojima se pripovijeda na početku The Fellowship of the Ring. Druga je pripovijest o usponu i padu patuljačkog kraljevstva u Lonely Mountain. Ti su događaji pak ispripovijedani glasom u offu, a ne nekom filmskom naracijskom metodom. Taj potpuno nepotrebni prolog (njegovi su se dijelovi mogli uklopiti u ostatak filma) se zagnjavljenom gledatelju čini kao da traje barem pola sata, iako je vjerojatno u stvarnosti bitno kraći. Treća pak metoda popunjavanja vremena jesu pjesme. U Tolkienovom ih romanu doista i nalazimo, čak četrnaest njih. Od četiri pjesme zastupljene u ekraniziranom dijelu romana, Jackson nam na platno dovodi njih tri: Clip the glasses and crack the plates!, Far over the misty mountains cold i Clap! Snap! The black crack! (Izostavljena je samo O! What are you doing koju pjevaju vilenjaci u trenutku kad družina stiže u Rivendell.) Poraba pjesama film pretvara u neku iščašenu, izopačenu verziju musicala, posebno u podzemnom svijetu oraka ili goblinova, kako vam već više paše. Jackson je uveo novine i u tehničku dimenziju filma. On i dalje favorizira grandiozne pokrete kamere, koji na trenutke dosežu razine neviđene MTV-jevske živčanosti. Film je navodno snimljen brzinom od 48 sličica u sekundi, dvaput brže od uobičajenog načina snimanja. Ne znam je li tom brzinom i projiciran, ali ako i jest, to nije imalo nikakvog utjecaja na vizualni doživljaj. Uostalom, zar nije već i Borivoj Dovniković u svojoj knjizi Škola crtanog filma iz 1983. g. konstatirao da se crtići glatko mogu snimati postupkom »ŕ 2«, što znači da ljudsko oko neće primijetiti ako se isti crtež snimi na dvije uzastopne sličice filma? Tehnikom 3-D film ne dobiva baš mnogo, od nje najveću korist imaju samo titlovi, koji su nam doslovno nabijeni pod nos. Ostatak filma ostavlja prilično plošan utisak. Tehničke superiornosti filma samo ističu njegove vizualne nedostatke. Do izražaja dolazi sva artificijelnost maski, rekvizita i pozadina. Bilbova stopala niti u jednom trenutku filma ne izgledaju drugačije negoli tek smiješno dizajnirane i naizgled prilično neudobne čizme. Ni sam Bilbo ne odaje da se u svojim stopalima osjeća udobno. Umjetne nosine nekih od patuljaka izgledaju upravo tako – umjetno. (Utješno je barem to što te nosine imaju postojan izgled od početka do kraja filma, a ne mutiraju i evoluiraju u svakom novom kadru.) Računalno generirane pozadine na trenutke djeluju neuvjerljivije od onih oslikanih iz zlatnog doba Hollywooda. (Kritičar je Bob Calhoun na internetskoj stranici Salon duhovito primijetio “looks like Jehovah’s Witness art.”) Najsvjetlija točka filma je glavni glumac, Martin Freeman u ulozi Bilboa. Svojom interpretacijom on filmskom Bilbou daje onu životnost kakvu onaj papirnati vjerojatno ne bi mogao imati prenesen na veliki ekran, i tako spašava njegov opstanak na njemu. Točno je da on odstupa od pisanog lika, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi ga ugrozio, a istovremeno tim sitnim devijacijama čini lik stvarnijim. Veliki ekran teško podnosi artificijelnost. (Upravo je zato Frodoova konstantno patnička (upravo konstipativna) faca Elijaha Wooda u trilogiji s protokom vremena postajala sve manje podnošljivom.) Bilbo je individuum i mi u svakom kadru u kojem se pojavljuje taj njegov individualizam prepoznajemo. To se, nažalost, ne može reći i za patuljke (13 njih). Osim Thorina, koji je prenapuhan do neizdržljivosti, ostatak njih je puka masa, baš poput Indijanaca koji su se sjurivali niz padine u ranim vesternima. Jedan jedini se donekle ističe – Balin, zar ne? – svojevrsni ratio skupine, spremište sjećanja i mudrosti svijeta patuljaka, neka vrst patuljačkoga barda, ali bez odgovarajućih počasti. Onako kako je prikazan u filmu, on bi mogao biti znatno kompetentniji vođa skupine od hirovitog i impulzivnog Thorina (i po tome donekle podsjeća na tragičnog Piggyja iz romana Lord of the Flies Williama Goldinga). OK, OK, mi, koji smo roman The Hobbit i čitali, znamo da onaj debeli (koji neodoljivo podsjeća na Depardieuovog Obélixa, osim po visini) ne može biti nitko drugi doli debeli Bombur, a da ona dva mladca sigurno moraju biti Fili i Kili, ali koji je od njih koji – e, to je već problem. Neki od patuljaka, a među njima se posebno ističu već navedeni Fili i Kili te Thorin, uopće ne izgledaju kao patuljci, rasa niskih, zbitih, robusnih osoba kakav je bio Gimli Johna Rhys-Daviesa. (Kad smo već kod Gimlija, koliko god se trudio, među ponuđenim patuljcima nisam mogao prepoznati njegova oca Glóina, iako se ovaj već pojavio u filmu The Fellowship of the Ring. Ne vjerujem da 60 godina mogu toliko utjecati na promjenu izgleda nekog patuljka.) Navedena trojica izgledaju poput proporcionalno smanjenih običnih ljudi normalnog stasa.  Umjesto zaključka: Svakako bih se složio s kritičarem Jamesom Berardinellijem koji veli “It would be monumentally unfair to label The Hobbit as a ‘failure,’ but calling it a ‘disappointment’ would be reasonable.” Isto ga tako podržavam kad piše “Perhaps the DVD Special Edition for this picture should feature less footage rather than more.” |
14.01.2013., ponedjeljak
NEŠTO SMIJEŠNO SE DOGODILO NA PUTU ZA KAPTOL
 Pred katedralom su stajale dvije skupine ljudi, koje je razdvajala interventna policija. S jedne strane su stajali »ateisti«, »antikristi«, »sotonisti«, okupljeni oko Isusove zapovijedi »Ljubi bližnjeg svog«. S druge su pak stajali »kršćani«, »katolici«, »sluge božji«, okupljeni oko Hitlerove zapovijedi »Ubij bližnjeg svog«. Sljedbenici Isusa su se okupili kako bi pokazali ljubav kao maksimalnu vrednotu ljudskosti. Sljedbenici onog drugoga su se pak okupili kako bi pokazali da je njezina najveća vrijednost ipak mržnja. Mržnja prema drugome. Mržnja prema drugačijem. Mržnja prema svima koji nisu kao ja. Heterofobija. Nije teško tako mrziti. Na kraju krajeva, na svijetu ima barem sedam milijardi onih koji su različiti od mene, neki bojom kože, neki vjeroispoviješću, neki jezikom, neki narodnom pripadnošću, neki visinom, a neki pak – izgledom. Najzanimljivija je u svemu tome bila činjenica da oni su koji su se pozivali na Isusa kao boga propovijedali mržnju spram onih koji su se pozivali na jednu od dvije glavne zapovijedi istog toga Isusa. Koliko god nepouzdana bila Isusova učenja u obliku u kojem su došla do nas, teško da bi se mržnja prema svima drugima mogla okarakterizirati vrhunskim načelom njegova nauka. Naprotiv, trojica sinoptičkih evanđelista (od kojih je eventualno Matej mogao biti jedan među brojnim Isusovim učenicima – kažem eventualno), ponavljaju ad nauseam: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga (Mk 12, 31) ljubiti bližnjega kao sebe samoga (Mk 12, 33) I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga! (Mt 19, 19) Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 39) Ljubi ... svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10, 27) Pa čak i Šaul iz Tarsa, taj prvi otpadnik od Isusova izvornog učenja, prvi heretik, koji je ustvari osnovao kršćanstvo u njegovu današnjem obliku tako da je složenu vjeru Židova razvodnio u tolikoj mjeri da je mogla postati dostupnom mnogobošcima – koji je, dakle, kršćanstvo usustavio kao nekakav judaizam za politeiste, na dva mjesta spominje istu tu zapovijed: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! (Gal 5, 14) Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Rim 13, 9) (Čak i izvjesni Jakov u svojoj poslanici (2, 8) navodi: »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga«.) Nakon događanja (narod?) policija je sljedbenike Isusove zapovijedi navodno razvozila kući maricama. Nisu li one ipak namijenjene za prijevoz onih drugih, i to ne kući? U svemu tome je zanimljiva reakcija jednog »kršćanina«, »katolika«, »sluge božjeg« hitlerovskog usmjerenja na okupljanje »ateista«, »antikrista«, »sotonista« isusovske orijentacije. Zbog znakovitosti istoga donosimo ga u cijelosti (barem u obliku u kojem je došla do nas): Koji vam je cilj, vi babilonski svodnici i krčmari, vi dukanski perači podova i neuki svinjari, amorejski mačonoše i bašanski kopljonoše, vi gizeške guje gmizave, gataoci iz ptičjih iznutrica i kartaški magovi, vi poturice iz samaritanskih gradova i midijanski poreznici, vi zmijoglave aždaje i molosi svih zala, rogova i kurvinjstava?! Priznajte napokon javno, vaše paklene naume! Recite ime onoga koji vas šalje, vi Savlovi opsjenari! Prestanite lagati da se radi o napretku i građanskim slobodama i izustite njegovo ime prokleto! Izdajte se nabijači na kolce, vi vurdulački očnjaci i mezarkabulske kandže, recite ime onoga koji vam srebrnjacima puni dronjke! U ime Isusa Krista otkrijte neslavno ime onoga koji vam blagoslivlja grijehe! Prokleti ostanite na krvavom banketu iskonskog Zla pred totemima vaših kozorogih vragstava što iz Hada izgmizahu iz samog kopita pobunjena Lucifera! Uzdišite, vi pljuvači Presvetog raspela, u nesnosnom smradu sumpora što isparavaju iz vaše sveopće majke, a razvratnice Princa Tame, Lilite, i incestuoznih haljenih mantija Aleksandra Šestog! Plešite u svojim nesvetim čekama u kolima drugova i njihovih strvinarskih kandži što brazdale su tlo klasnim zločinima od Vladivostoka do Havane, osnivale gulage i želježna tamništva od Moskve do Karakasa, punile fojbe od Skopja do Bleiburga, pokušavajući tako zatrpati ulaze iz kojih ih zaziva neodgodiva sudbina Kerberovog laveža i šum valova onkraja Stiksa! Ovaj Božji svijet ostavite na miru! Izustite svoje demonsko ime! Jesi li onaj iz Staljina, Tita, Rankovića, Goebbelsa, Hitlera, Idi Amina, Bokasse, Eyademe ili koje druga pobjegulje iz Canosse?! Koji si?! Izdaj se! Apage Satanas! Mnogo je toga u ovom nazovi-tekstu o čemu bi se dalo raspravljati. Recimo o njegovoj kompilativnoj strukturi u najboljoj tradiciji Michaela Baigenta, Richarda Leigha, Henryja Lincolna, Paula Coelhoa i Dana Browna. Ali ono što je posebno zanimljivo jest to da se autor toga »djela« istovremeno pokušava prikazati i sljedbenikom Isusa i protivnikom Katoličke crkve, pa i Crkve u cjelini. Svoje zamišljene protivnike on naziva »Savlovim opsjenarima«, čime prihvaća činjenicu da je Savao, pravim imenom Šaul, krojač šatora iz Tarsa, obmanuo čovječanstvo prikazujući svoje učenje Isusovim. Pozivanje na autoritete, starije, veće i po mogućnosti mrtve (kako bi se onemogućila verifikacija) stara je praksa samozvanih učitelja, kojom se i dan-danas služe autori znanstvenih tekstova. Deklarira li se pisac time kao sljedbenik Prve Crkve, one jeruzalemske, u kojoj su pravi Isusovi učenici njegovali njegov izvorni nauk i koju je vodio Isusov brat Jakov, te s kojom je Savao bio u stalnoj zavadi? Pa i ne baš. Njegova je terminologija bliža onoj srednjovjekovnih lutajućih »prorok«, sumanutih spodoba koje su tumarale od sela do sela razbacujući se paklom ognjenim i žveplenim ognjem gdje god su stigle. Gorenavedeni niz riječi i rečenica teško da se može nazvati diskursom, barem ne u mjeri u kojoj bi trebala postojati bilo kakva veza njegovih dijelova. Tekst je čista logoreja, praznoslovlje, puko nizanje riječi bez ikakva smisla, poput političkog govora ili crkvene propovijedi. Stilski se, dakle, autor svrstava uz svećeničku kastu. No on se istovremeno postavlja protiv istog toga klera, napadajući katoličkog vrhovnog poglavara, samog rimskog papu, jednog od mnogih u nizu. Sviđalo se to autoru ili ne, ako on podržava papu kao Isusova namjesnika na zemlji (bez obzira na to kako bi sam Isus primio tu vijest), onda mora kao nepogrešivog prihvatiti i Aleksandra Šestog, a ne samo Pija Devetog. Ili kojeg drugog papu po izboru. Ili su nepogrešivi bili svi odreda ili pak nitko od njih. Ali sad smo već zastranili na teren logike, daleko od spisateljevih namjera... Na kraju se autor poziva na niz izrazito teističkih režima kao primjere zla koje tzv. »ateizam« može donijeti čovječanstvu, pokazujući duboko ukorijenjeno katoličko nerazumijevanje pojma »ateizam«, logičke besmislice koju su skovali upravo sami vjernici. (Za usporedbu: Kako vi nazivate čovjeka koji nema tri noge?) Za katolike je tzv. »ateizam« pojam identičan terminu »nekatoličanstvo«. Što znači da je (ako je vjerovati Vatikanu) šest sedmina čovječanstva »ateistično«. Režim koji katolici uporno pokušavaju proturiti kao »ateistički«, onaj sjevernokorejski, upravo je školski primjer teokratske države. Njom, naime, za razliku od Irana, ne upravlja svećenstvo, već bog osobo. Prvo je to bio Bog Otac, zatim Bog Sin, a sada i Bog Unuk. Pisac donosi konfuziju starozavjetnih, novozavjetnih, mitoloških, povijesnih i suvremenih sintagmi, lutajući među njima poput narkomana među bojama koje čuje. Bilo bi dobro da spisatelj gornjih redova što prije potraži stručnu pomoć. Nažalost, takvi slučajevi su obično uvjereni kako su upravo oni jedini zdravi, a kako pomoć trebaju upravo svi ostali. I za kraj što reći o onom koji riječi »Prokleti ostanite na krvavom banketu iskonskog Zla pred totemima vaših kozorogih vragstava što iz Hada izgmizahu iz samog kopita pobunjena Lucifera!« upućuje onima koji su stali pred katedralom i nisu stupali unutra?  |
05.01.2013., subota
LAŽ
Sredinom je sedamdesetih godina prošlog stoljeća tada mladi umjetnik Boris Bućan izazvao svojevrsni skandal vješanjem transparenta s natpisom »Laž« na neku kuću. Ja sam premlad (kako to gordo zvuči!) da bih se toga sjećao, ali znam priču iz pripovijedanja starijih i s jedne od velikih izložbi, koje je Muzej suvremene umjetnosti organizirao u Zagrebu osamdesetih godina. Boris Bućan na Trigonu 1973. radi »Lažno djelo«. On kaže: »Djelo, koje će biti prikazano na video-tejpu, svjesno sam napravio dokazujući da pravim lažno djelo. Video-tejp ne upotrebljavam u bilo kakve eksperimentalne svrhe, već želim tv medij iskoristiti kako bi što veći auditorij konzumirao moje lažno djelo.«1 Na video-vrpcu trebalo je paralelno u Zagrebu i Grazu snimiti stavljanje velikog transparenta s natpisom »Laž« na fasadu neke kuće, a pri tom zabilježiti i reakciju publike. Rad je imao nekoliko konotacija: Bućan je napravio djelo koje ne smatra umjetničkim ali ga stavlja u kontekst umjetnosti i u kontekst javnog mjesta. Djelo koje nije umjetničko predstavlja se kao umjetničko i provocira riječju laž. Što je laž: politika, umjetnost, medij videa ili televizije ili samo djelo s nazivom Laž – ostaje otvoreno pitanje. Niz sličnih provokativnih radova Bućan je izložio na svojoj samostalnoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti 1975. Uvijek je u pitanju značenje i smisao nekog djela I njegove poruke. 1 Tekst u katalogu »Audiovisuelle Botschaften«, Trigon ‘73, Graz Susovski, Marijan (1982.). Inovacije u Hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina. U katalogu izložbe Inovacije u Hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina. Zagreb : Galerija suvremene umjetnosti; str. 27 Boris Bućan je kasnije postao autorom hvaljenih i nagrađivanih plakata, no pitanje je »Što je laž?« ostalo. Trebalo nam je punih četrdeset godina da dobijemo odgovor na ovo pitanje (iako su nam ga već deset godina nakon umjetničke akcije sugerirali VIS Idoli u pjesmi znakovita naslova »Udri bogataša«: Laž, Sve je bilo laž, Svaka tvoja reč, Svaki tvoj osmeh.) Prosvijetlio nas je članak nedavno objavljen u Jutarnjem listu, u kojem jedan od obrađivača podataka s popisa stanovništva, unatoč velikoj opasnosti kojoj se tim činom izlaže, priznaje kako su podaci s popisa stanovništva naknadno frizirani kako bi zadovoljavali ove ili one zahtjeve. Kako su, ukratko, falsificirani, krivotvoreni.  U istom broju novina je objavljena i protuizjava Ivana Kovača, ravnatelja Državnog zavoda za statistiku, kojom demantira ispovijest prinudnog krivotvoritelja. No, kao i uvijek do sada, kada se sukobe izjave pojedinca i države (odnosno nekog od predstavnika države, a Državni zavod za statistiku je čak i imenom prije svega Državni, a tek potom sve ostalo), ZNA SE kome puk neće vjerovati. Državi ostaje, što bi rekao Prljavi Harry, samo jedno: “... you’ve got to ask yourself one question:” A ono jest: Zašto bismo vam vjerovali? Ispada da u RH nije moguće provesti ni tako jednostavnu stvar kao što je obilaženje kuća, postavljanje pitanja i bilježenje odgovora, te njihova kasnija obrada, a da sve ispadne ne samo legalno već i legitimno. (Za one kojima nije jasna distinkcija između ova dva pojma, evo male prispodobe u evanđeoskom duhu: slanje Židova u nacističke logore smrti jest bilo legalno, ali nije bilo legitimno.) RH je, dakle, po zapovjednoj odgovornosti (kaj krajnji poslodavac obrađivačima podataka) glavni falsifikator popisa stanovništva, skupe procedure za koju se sada pokazuje da je bila obična farsa. Ostaje nam da se otvoreno pitamo jesu li rezultati popisa stanovništva bili poznati i prije negoli je popis sastavljen? I čemu uopće popis stanovništva? Svi potrebni podaci iz popisa već negdje postoje. (OK, skoro svi, podaci o materinskim jezicima, nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovijesti ne spadaju u informacije koje je potrebno davati u sebi u svrhu dobivanja nekog dokumenta.) U RH postoje brojne baze podataka koje obuhvaćaju većinu pitanja iz popisa, pa zašto se onda odgovori ne bi uzeli iz njih? Odgovor sam saznao slučajno. Nedavno sam po nekom poslu bio na policiji i ondje su me informirali da moje vlasništvo nad određenom nekretninom nije uvršteno u njihovu bazu podataka. To me je nemalo začudilo, jer sam bio u posjedu dokumenta iz kojeg je bilo vidljivo da ona jest zabilježena na moje ime u za to relevantnoj bazi podataka. Točno, međutim baze podataka katastra i policije nisu povezane. To znači da sva ona službena laprdanja o tome kako se sve zemljišne i ine knjige moraju srediti i digitalizirati bila upravo to: isprazna laprdanja. Ako niste u stanju povezati različite baze podataka koje de facto pripadaju istoj instituciji – RH – onda čemu sva ta vika i strka oko digitalizacije i uređivanja knjiga? Kome to treba? Kome to koristi?  Republikom Hrvatskom vlada dezinformacija, od onih kakve je Jutarnjem listu otkrio pošteni zviždač do velebnih obećanja i izjava najviših državnih dužnosnika. Hoće li uvođenjem novog zakona o verbalnom deliktu (bez obzira na njegov administrativni naziv) i laži i klevete na visokoj, dapače najvišoj razini biti isto tako sankcionirane kao i one opljačkanog puka? Ili je to tek još jedno u niz ispraznih uvlačenja svemoćnoj tzv. europskoj tzv. uniji? |
