Marketing
LAŽ
Sredinom je sedamdesetih godina prošlog stoljeća tada mladi umjetnik Boris Bućan izazvao svojevrsni skandal vješanjem transparenta s natpisom »Laž« na neku kuću. Ja sam premlad (kako to gordo zvuči!) da bih se toga sjećao, ali znam priču iz pripovijedanja starijih i s jedne od velikih izložbi, koje je Muzej suvremene umjetnosti organizirao u Zagrebu osamdesetih godina.
Boris Bućan na Trigonu 1973. radi »Lažno djelo«. On kaže: »Djelo, koje će biti prikazano na video-tejpu, svjesno sam napravio dokazujući da pravim lažno djelo. Video-tejp ne upotrebljavam u bilo kakve eksperimentalne svrhe, već želim tv medij iskoristiti kako bi što veći auditorij konzumirao moje lažno djelo.«1 Na video-vrpcu trebalo je paralelno u Zagrebu i Grazu snimiti stavljanje velikog transparenta s natpisom »Laž« na fasadu neke kuće, a pri tom zabilježiti i reakciju publike.
Rad je imao nekoliko konotacija: Bućan je napravio djelo koje ne smatra umjetničkim ali ga stavlja u kontekst umjetnosti i u kontekst javnog mjesta. Djelo koje nije umjetničko predstavlja se kao umjetničko i provocira riječju laž. Što je laž: politika, umjetnost, medij videa ili televizije ili samo djelo s nazivom Laž – ostaje otvoreno pitanje. Niz sličnih provokativnih radova Bućan je izložio na svojoj samostalnoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti 1975. Uvijek je u pitanju značenje i smisao nekog djela I njegove poruke.
1 Tekst u katalogu »Audiovisuelle Botschaften«, Trigon ‘73, Graz
Susovski, Marijan (1982.). Inovacije u Hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina.
U katalogu izložbe Inovacije u Hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina.
Zagreb : Galerija suvremene umjetnosti; str. 27
Rad je imao nekoliko konotacija: Bućan je napravio djelo koje ne smatra umjetničkim ali ga stavlja u kontekst umjetnosti i u kontekst javnog mjesta. Djelo koje nije umjetničko predstavlja se kao umjetničko i provocira riječju laž. Što je laž: politika, umjetnost, medij videa ili televizije ili samo djelo s nazivom Laž – ostaje otvoreno pitanje. Niz sličnih provokativnih radova Bućan je izložio na svojoj samostalnoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti 1975. Uvijek je u pitanju značenje i smisao nekog djela I njegove poruke.
1 Tekst u katalogu »Audiovisuelle Botschaften«, Trigon ‘73, Graz
Susovski, Marijan (1982.). Inovacije u Hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina.
U katalogu izložbe Inovacije u Hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina.
Zagreb : Galerija suvremene umjetnosti; str. 27
Boris Bućan je kasnije postao autorom hvaljenih i nagrađivanih plakata, no pitanje je »Što je laž?« ostalo. Trebalo nam je punih četrdeset godina da dobijemo odgovor na ovo pitanje (iako su nam ga već deset godina nakon umjetničke akcije sugerirali VIS Idoli u pjesmi znakovita naslova »Udri bogataša«:
Laž,
Sve je bilo laž,
Svaka tvoja reč,
Svaki tvoj osmeh.)
Sve je bilo laž,
Svaka tvoja reč,
Svaki tvoj osmeh.)
Prosvijetlio nas je članak nedavno objavljen u Jutarnjem listu, u kojem jedan od obrađivača podataka s popisa stanovništva, unatoč velikoj opasnosti kojoj se tim činom izlaže, priznaje kako su podaci s popisa stanovništva naknadno frizirani kako bi zadovoljavali ove ili one zahtjeve. Kako su, ukratko, falsificirani, krivotvoreni.
U istom broju novina je objavljena i protuizjava Ivana Kovača, ravnatelja Državnog zavoda za statistiku, kojom demantira ispovijest prinudnog krivotvoritelja.
No, kao i uvijek do sada, kada se sukobe izjave pojedinca i države (odnosno nekog od predstavnika države, a Državni zavod za statistiku je čak i imenom prije svega Državni, a tek potom sve ostalo), ZNA SE kome puk neće vjerovati. Državi ostaje, što bi rekao Prljavi Harry, samo jedno: “... you’ve got to ask yourself one question:” A ono jest:
Zašto bismo vam vjerovali?
Ispada da u RH nije moguće provesti ni tako jednostavnu stvar kao što je obilaženje kuća, postavljanje pitanja i bilježenje odgovora, te njihova kasnija obrada, a da sve ispadne ne samo legalno već i legitimno. (Za one kojima nije jasna distinkcija između ova dva pojma, evo male prispodobe u evanđeoskom duhu: slanje Židova u nacističke logore smrti jest bilo legalno, ali nije bilo legitimno.)
RH je, dakle, po zapovjednoj odgovornosti (kaj krajnji poslodavac obrađivačima podataka) glavni falsifikator popisa stanovništva, skupe procedure za koju se sada pokazuje da je bila obična farsa. Ostaje nam da se otvoreno pitamo jesu li rezultati popisa stanovništva bili poznati i prije negoli je popis sastavljen?
I čemu uopće popis stanovništva? Svi potrebni podaci iz popisa već negdje postoje. (OK, skoro svi, podaci o materinskim jezicima, nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovijesti ne spadaju u informacije koje je potrebno davati u sebi u svrhu dobivanja nekog dokumenta.) U RH postoje brojne baze podataka koje obuhvaćaju većinu pitanja iz popisa, pa zašto se onda odgovori ne bi uzeli iz njih?
Odgovor sam saznao slučajno. Nedavno sam po nekom poslu bio na policiji i ondje su me informirali da moje vlasništvo nad određenom nekretninom nije uvršteno u njihovu bazu podataka. To me je nemalo začudilo, jer sam bio u posjedu dokumenta iz kojeg je bilo vidljivo da ona jest zabilježena na moje ime u za to relevantnoj bazi podataka. Točno, međutim baze podataka katastra i policije nisu povezane.
To znači da sva ona službena laprdanja o tome kako se sve zemljišne i ine knjige moraju srediti i digitalizirati bila upravo to: isprazna laprdanja. Ako niste u stanju povezati različite baze podataka koje de facto pripadaju istoj instituciji – RH – onda čemu sva ta vika i strka oko digitalizacije i uređivanja knjiga? Kome to treba? Kome to koristi?
Republikom Hrvatskom vlada dezinformacija, od onih kakve je Jutarnjem listu otkrio pošteni zviždač do velebnih obećanja i izjava najviših državnih dužnosnika. Hoće li uvođenjem novog zakona o verbalnom deliktu (bez obzira na njegov administrativni naziv) i laži i klevete na visokoj, dapače najvišoj razini biti isto tako sankcionirane kao i one opljačkanog puka? Ili je to tek još jedno u niz ispraznih uvlačenja svemoćnoj tzv. europskoj tzv. uniji?
Post je objavljen 05.01.2013. u 13:47 sati.