Marketing
HHHOOOBBBBBBIIITTT
Prvo da razjasnimo činjenicu da ja volim čitati Tolkiena. Volim njegovu umješnost u korištenju jezika kojim se služi (za razliku od nekih ovdašnjih ljudi od pera koji se sa svojim jezikom hrvaju poput Jurice Pavičića; no i njegovih je sljedbenika sve više i više), u punom rasponu od komične naracije novele Farmer Giles of Ham, preko pripovijedanja djeci u The Hobbit, epske uzvišenosti trilogije The Lord of the Rings, mitološke arhaičnosti The Silmarillion, sve do stručne jednostavnosti njegovih teorijskih tekstova poput On Translating Beowulf. I ovaj tekst pišem kao poklonik autora.
Želio bih ovaj prikaz započeti s nešto statistike. Ekranizacija romana The Fellowship of the Ring je 485 stranica knjige pretočila u 178 minuta filma, The Two Towers 431 stranicu u 179 minuta, a The Return of the King 367 stranica u 200 minuta. To nam daje prosjek od 2,3 stranice po minuti filma, odnosno 26 sekundi filma po stranici knjige. Filmu The Hobbit: An Unexpected Journey (drugi dio naslova je parafraza naslova uvodnog poglavlja romana, An Unexpected Party) je pak trebalo 169 minuta da ispripovijeda prvih 100 stranica knjige od 273 stranice! To znači da je svaka stranica razvučena na 1 minutu i 41 sekundu filma, što je gotovo četverostruko više nego u trilogiji, odnosno da je svaka minuta filma obradila tek 0,59 stranice knjige! Uz ovakav tempo nas očekuje još oko 290 minuta filma podijeljenih u dva dijela. (Kruže prijeteće glasine da nas ustvari očekuje još 371 minuta u iduća dva filma, što će jednu stranicu knjige protegnuti na gotovo dvije minute filma!)
Što je to Petera Jacksona natjeralo na takav očajnički, ako ne i suludi pothvat? Moguće je da je u pitanju grižnja savjesti zbog svega onoga što je u trilogiji preskočio i izostavio (često na uštrb nepotrebnih »dopuna« Tolkienovog djela vlastitim izmišljotinama), poput ključnog zaokruženja događanja oko Rata prstena, poglavlja The Scourging of the Shire. I sad je valjda trebalo u The Hobbit ubaciti onoliko materijala koliko je iz The Lord of the Rings izbačeno, tek toliko da se uspostavi neka ravnoteža. A moguće je i da je htio sve događaje vezane uz Prsten pretočiti u velebni ep o Middle-Earth. To bi bilo u redu, ali zašto onda onolika brisanja u trilogiji? Osim toga, u The Hobbit Prsten još uvijek nije Prsten, nego je tek prsten. Sve do početka The Lord of the Rings pojma nemamo što taj prsten ustvari jest. S druge strane, za zaokruživanje povijesti Middle-Earth nedostaje još The Silmarillion (kao i sve ono što je o toj temi izdano poslije Tolkienove smrti), za koji se iskreno nadam da ga nikada nitko neće ni pokušati prenijeti ni na kakav ekran. (No isto tako sam se tako nadao da ga nitko neće ići prevoditi na hrvatski – osim, možda prof. Bulcsúa Lászlóa, jedinoga koji po mom mišljenju raspolaže odgovarajućom količinom jezičnog znanja kao i autor da se uhvati takvog zadatka – pa ipak...) Naravno, postoje i drugi, manje veličanstveni odgovori na to pitanje, kao što je npr. povećana prodaja kokica u kinima. I nekako mi se čini da bi se upravo ovdje mogao skrivati pravi razlog. A znamo da ništa toliko ne govori o kvaliteti filma kao količina prodanih kokica.
Osnovni problem u takvom pristupu materijalu leži u jednostavnoj činjenici da The Hobbit, za razliku of The Lord of the Rings, nije epopeja. On je pripovijest za djecu, i to se može iščitati na više razina. Fabula je bliža nekom djelu koje spada u žanr zabavne pustolovnosti, kakvo predstavlja Kelly’s Heroes, negoli među djela koja pokušavaju dočarati sudbonosne, upravo mitološke trenutke postanka poput The Longest Day. Odlučna skupina ide se dočepati blaga. Točka. Nema cilja većeg od života. Osim toga i sama usporedba jezik dvaju djela ukazuje na razlike u pristupu fabuli: pripovjedač u The Lord of the Rings je sveznajući i ekstradijegetički poput Homera, dok narator u The Hobbit stupa u interakciju sa svojim slušateljima i ponaša se poput odrasle osobe koja priča priču jatu dječice koja su se okupila oko njega. Neuklapanje u visoki epski stil najviše se vidi u epizodama koje nisu kompatibilne s takvim tipom naracije. Epizoda s trolima je dobar primjer: prožeta je niskim, grotesknim humorom, a znamo još od Aristotelovih vremena da u istom djelu ne valja miješati uzvišeno i nisko.
No, bilo kako bilo, Jackson si je utuvio u glavu da i od The Hobbit mora napraviti mitološki epos kakva je bila prethodna mu trilogija. Problem se pojavio kad mu sam književni predložak nije davao dovoljno materijala. Zato ga je morao dodavati iz ostalih djela koja pokrivaju povijest toga doba i toga mjesta. Kad mu je ponestalo i tog materijala, počeo je jednostavno – izmišljati. Tako je iz trilogije doveo Hugoa Weavinga, Cate Blanchet i Christophera Leeja, dok je lik Radagasta, iako historijski opravdan, od početka do kraja izmišljen. (Saruman dokazuje da i osoba koja nije nužno eksplicitno keltskog porijekla može glumiti čarobnjaka!) Ono što je Jackson uspio dobiti jest tek kopija trilogije. I to loša kopija. Kao da netko fotokopira Michelangelov Posljednji sud iz Sikstinske kapele na lošoj crno-bijeloj fotokopirki koja nema dovoljno tonera (a i papiri su tek pedeset-gramski). Da bi dobio novu epsku trilogiju, Jacksonu je nužno trebala kopija junaka trilogije, posebno izgnanog kralja koji se u slavi vraća na prijestolje. I tako je Thorin Oakenshield od uobraženog prgavca poput određenog političara čije mi se ime ovdje gadi spominjati postao herojskim likom poput Viggoa Mortensena.
Kako je Jackson uspio priču razvući do nepodnošljivosti?
Dodavanje i izmišljane smo već naveli.
Druga metoda je dugačak uvod, koji je podijeljen u dvije sekvence. Prva, okvirna, jest ona u kojoj ostarjeli Bilbo (uvijek impresivni Ian Holm) zapisuje svoju pustolovinu kao ostavštinu svom nećaku Frodou. Ona neposredno prethodi događajima o kojima se pripovijeda na početku The Fellowship of the Ring. Druga je pripovijest o usponu i padu patuljačkog kraljevstva u Lonely Mountain. Ti su događaji pak ispripovijedani glasom u offu, a ne nekom filmskom naracijskom metodom. Taj potpuno nepotrebni prolog (njegovi su se dijelovi mogli uklopiti u ostatak filma) se zagnjavljenom gledatelju čini kao da traje barem pola sata, iako je vjerojatno u stvarnosti bitno kraći.
Treća pak metoda popunjavanja vremena jesu pjesme. U Tolkienovom ih romanu doista i nalazimo, čak četrnaest njih. Od četiri pjesme zastupljene u ekraniziranom dijelu romana, Jackson nam na platno dovodi njih tri: Clip the glasses and crack the plates!, Far over the misty mountains cold i Clap! Snap! The black crack! (Izostavljena je samo O! What are you doing koju pjevaju vilenjaci u trenutku kad družina stiže u Rivendell.) Poraba pjesama film pretvara u neku iščašenu, izopačenu verziju musicala, posebno u podzemnom svijetu oraka ili goblinova, kako vam već više paše.
Jackson je uveo novine i u tehničku dimenziju filma. On i dalje favorizira grandiozne pokrete kamere, koji na trenutke dosežu razine neviđene MTV-jevske živčanosti. Film je navodno snimljen brzinom od 48 sličica u sekundi, dvaput brže od uobičajenog načina snimanja. Ne znam je li tom brzinom i projiciran, ali ako i jest, to nije imalo nikakvog utjecaja na vizualni doživljaj. Uostalom, zar nije već i Borivoj Dovniković u svojoj knjizi Škola crtanog filma iz 1983. g. konstatirao da se crtići glatko mogu snimati postupkom »ŕ 2«, što znači da ljudsko oko neće primijetiti ako se isti crtež snimi na dvije uzastopne sličice filma? Tehnikom 3-D film ne dobiva baš mnogo, od nje najveću korist imaju samo titlovi, koji su nam doslovno nabijeni pod nos. Ostatak filma ostavlja prilično plošan utisak. Tehničke superiornosti filma samo ističu njegove vizualne nedostatke. Do izražaja dolazi sva artificijelnost maski, rekvizita i pozadina. Bilbova stopala niti u jednom trenutku filma ne izgledaju drugačije negoli tek smiješno dizajnirane i naizgled prilično neudobne čizme. Ni sam Bilbo ne odaje da se u svojim stopalima osjeća udobno. Umjetne nosine nekih od patuljaka izgledaju upravo tako – umjetno. (Utješno je barem to što te nosine imaju postojan izgled od početka do kraja filma, a ne mutiraju i evoluiraju u svakom novom kadru.) Računalno generirane pozadine na trenutke djeluju neuvjerljivije od onih oslikanih iz zlatnog doba Hollywooda. (Kritičar je Bob Calhoun na internetskoj stranici Salon duhovito primijetio “looks like Jehovah’s Witness art.”)
Najsvjetlija točka filma je glavni glumac, Martin Freeman u ulozi Bilboa. Svojom interpretacijom on filmskom Bilbou daje onu životnost kakvu onaj papirnati vjerojatno ne bi mogao imati prenesen na veliki ekran, i tako spašava njegov opstanak na njemu. Točno je da on odstupa od pisanog lika, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi ga ugrozio, a istovremeno tim sitnim devijacijama čini lik stvarnijim. Veliki ekran teško podnosi artificijelnost. (Upravo je zato Frodoova konstantno patnička (upravo konstipativna) faca Elijaha Wooda u trilogiji s protokom vremena postajala sve manje podnošljivom.) Bilbo je individuum i mi u svakom kadru u kojem se pojavljuje taj njegov individualizam prepoznajemo. To se, nažalost, ne može reći i za patuljke (13 njih). Osim Thorina, koji je prenapuhan do neizdržljivosti, ostatak njih je puka masa, baš poput Indijanaca koji su se sjurivali niz padine u ranim vesternima. Jedan jedini se donekle ističe – Balin, zar ne? – svojevrsni ratio skupine, spremište sjećanja i mudrosti svijeta patuljaka, neka vrst patuljačkoga barda, ali bez odgovarajućih počasti. Onako kako je prikazan u filmu, on bi mogao biti znatno kompetentniji vođa skupine od hirovitog i impulzivnog Thorina (i po tome donekle podsjeća na tragičnog Piggyja iz romana Lord of the Flies Williama Goldinga). OK, OK, mi, koji smo roman The Hobbit i čitali, znamo da onaj debeli (koji neodoljivo podsjeća na Depardieuovog Obélixa, osim po visini) ne može biti nitko drugi doli debeli Bombur, a da ona dva mladca sigurno moraju biti Fili i Kili, ali koji je od njih koji – e, to je već problem. Neki od patuljaka, a među njima se posebno ističu već navedeni Fili i Kili te Thorin, uopće ne izgledaju kao patuljci, rasa niskih, zbitih, robusnih osoba kakav je bio Gimli Johna Rhys-Daviesa. (Kad smo već kod Gimlija, koliko god se trudio, među ponuđenim patuljcima nisam mogao prepoznati njegova oca Glóina, iako se ovaj već pojavio u filmu The Fellowship of the Ring. Ne vjerujem da 60 godina mogu toliko utjecati na promjenu izgleda nekog patuljka.) Navedena trojica izgledaju poput proporcionalno smanjenih običnih ljudi normalnog stasa.
Umjesto zaključka:
Svakako bih se složio s kritičarem Jamesom Berardinellijem koji veli “It would be monumentally unfair to label The Hobbit as a ‘failure,’ but calling it a ‘disappointment’ would be reasonable.”
Isto ga tako podržavam kad piše “Perhaps the DVD Special Edition for this picture should feature less footage rather than more.”
Post je objavljen 22.01.2013. u 15:49 sati.