Život pod čizmom
30.06.2012., subota
CLASH OF THE TIKWANS
 Pobjeda Tomislava Karamarka na izborima za šefa HDZ-a najavila je zanimljivu borbu na idućim parlamentarnim izborima. Tada će se na krajnjoj desnici suočiti Karamarko, izričiti protivnik svakog antifašizma, te postojani provoditelj ekstremno desničarske politike i serviser svih protunarodnih snaga, Zoran Milanović. U takvoj postavi Milanović sigurno gubi. On je, naime, smetnuo s uma da rezultati prošlih parlamentarnih izbora nisu toliko bili pobjeda SDP-a, koliko poraz HDZ-a. To nije tek pitanje semantike ili pak opreka polupune i poluprazne čaše. Do izlaza na birališta Milanović nije uspio okupiti toliko novih birača koliko ih je HDZ izgubio uslijed obezglavljenja stranke u nizu kriminalnih afera. U međuvremenu je Milanović dodatno prorajtao znatan broj potencijalnih glasača, dok će se oko Karamarka sigurno okupiti stara HDZ-ova izborna baza. Milanović isto tako zaboravlja da SDP, za razliku od HDZ-a, ne može računati na stalnu izbornu bazu, već je uvijek mora iznova stjecati. Zavrjeđivali. A dosad nije zavrijedio ni koliko je crno pod noktom. Milanović je za prošle izbore izabrao lukavu izbornu strategiju – ne činiti ništa, samo čekati da se HDZ uruši sam od sebe. Sad Karamarko treba postupiti na identičan način. Milanović i njegova družba su sa svakim novim danom sve omrznutiji u narodu. Najbolju predizbornu kampanju Karamarku vodi sam Milanović. Zašto se Milanović ponaša tako suicidalno? Možda nije čitao Orwellovu Tisuću devetsto osamdeset i četvrtu, pa ne zna da je suprotnost od biti na vlasti upravo (i jedino) ne biti na vlasti? Ili jednostavno moramo prihvatiti činjenicu da je vodstvo protu-HDZ-ovskih stranaka u pravilu politički glupo? Možda se ovaj izraz nekome i neće sviđati, ali zaista ne vidim kako drugačije okarakterizirati politiku koja svakim danom odbija od sebe sve više birača. Ili prvaci SDP-a jednostavno ne žele biti na vlasti? Milija im je opozicija, kad ne moraju ništa raditi, već samo kritizirati? (A saborska plaća sama uskače u pretrpane džepove!) Sjetimo se da je i Ivica Račan na potpuno isti način prokartao mandat koji je osvojio 2000. g. O tome je li on što naučio iz svojih pogrešaka (a cijeli njegov mandat je praktički bio jedan veliki, neprekinuti niz pogrešaka) moglo bi se raspravljati, ali njegova reakcija poslije izbora koje je izgubio po svemu sudeći govori da jest. Milanović, očigledno nije u stanju učiti iz tuđih grešaka, pa se sada postavlja pitanje može li išta naučiti iz svojih? Ako štogod i nauči, teško da će mu to ikada moći biti od koristi. Svojim ekstremnim desničarenjem SDP je istovremeno pokopao i samu sebe, ali i mogućnost da se Republika Hrvatska izvuče iz dvadesetogodišnjeg mulja i da konačno postane normalna država – neovisna, demokratska, pravna i socijalna. Mnogi dobronamjerni Milanovićevi adepti poteze vlade opravdavaju njegovom osobnom nesposobnošću (»Ne može drugačije.«). U tom slučaju moramo zaista početi paničariti: takva je osoba, koja je nesposobna, a to ne želi priznati, opasna za sve naše narode i narodnosti. Poštena osoba koja ne zna to će i priznati i odgovoran posao (uh, pa zaboravio sam da biti političar u ovoj državi ne uključuje posjedovanje i te osobine!) prepustiti nekome sposobnome. Milanović to ne čini. Vlada Zorana Milanovića u međuvremenu sve manje sliči grupi stručnjaka koji znaju što i kako, a sve više nalikuje na poslušno stado dresiranih pudlica koje pripadaju Mr. Shit Happens (Mr. Shit za prijatelje, kad bi ih bilo). Glavni kriterij za statiranje u vladi postaje posebna inačica moralno-političke podobnosti u kojoj kandidat ne smije biti niti moralan niti politički osviješten. Svi se takvi nemilosrdno gaze, kako bi svoja mjesta ustupili ovcama koje se poslušno pokoravaju čobanu. Zašto SDP tako uporno inzistira na suradnji sa strankom koju vodi dotična spodoba, SDP-ovom inačicom HSS-a, nemoćnom gomilicom koja sama više ne može prijeći izborni prag niti u ludilu, iako sami sebi utvaraju da zauzimaju mjesto koje danas pripada laburistima ili HDSSB-u? Pa sada je već svima (osim Milanoviću samom) jasno da je njezin autarh mlinski kamen vezan oko vrata cijele vlade, uteg koji ih vuče na dno. No nema opasnosti da se u tamošnjem mulju fosiliziraju, jer u njima nema ničeg dovoljno čvrstog da bi se moglo okameniti. Čime to ustvari dotični tipus drži u šaci Milanovića da mu se ovaj cijelo vrijeme ulaguje? Sposobnošću zasigurno ne, jer sama njegova neodgojena i primitivna pojava odvraća ljude od sulude pomisli da za par godina opet glasaju za Milanovića i SDP. Tlapnje o »najuspješnijem ministru« izazivaju grčeve od smijeha svima koji se sjećaju koliko glasova tadašnjoj koaliciji ta »veleuspješna« persona (ni)je namaknula. Zaista, na koga to Milanović računa da na idućim izborima upravo njemu povjeri svoj glas? Oni u čiju korist neprestano rovari zasigurno ne. Katolička crkva po defaultu glasa protiv SDP-a, dokazujući tako u kolikoj je mjeri ustvari Isusov nauk (proveden kroz imaginaciju krojača šatora iz Tarsa imenom Šaul) socijalan i demokratski. Tajkuni isto tako. Oni koji su skloni desnici radije će glasati za tradicionalne javne desničare negoli za one s desnicom u džepu. A malo je vjerojatno da će proleteri i nezaposleni, radnička i srednja klasa, opljačkani do kostiju, povjerenje ukazati onima koji ih uporno gaze i premlaćuju. Milanovićevi sizereni, Debela Angela i EU-ska kamarila, ionako nemaju pravo glasa u RH. Tko ostaje? Dobro pitanje. Naravno, Milanović može uvijek uletjeti s primjereno glupavom predizbornom reklamom koja bi se svodila na pitanje: »Pa ne želite valjda da vam u vladi sjede...« (i sad ovdje ubacite niz HDZ-ovskih imena), kako je to činio Račan kevtajući i moljakajući glasove poput prosjaka pred katedralom poslije udarne nedjeljne mise. Ako to i učini, odgovorit ćemo mu isto što smo i Račanu: »Ne, ali u vladi ne želimo ni...« (i sad ovdje ubacite niz HNS-ovskih i SDP-ovskih imena). I na kraju da se upitamo u čemu se to aktivnosti Milanovićeve vlade razlikuju od onih Sanaderove ili Kosoričine. Po čemu je to Ostojićeva i Miljenićeva srebrenizacija Pučišća neovisnija, demokratskija, pravnija ili socijalnija od Karamarkove i Bošnjakovićeve kosovizacije Zagreba? Po čemu je planirana otimačina stanova umirovljenicima humanije nedjelo protiv čovječnosti od otimačine tvornica i poduzeća od zakonitih im vlasnika i prodavanja istih za svoj račun? Između dva ekstremna desničara draži mi je onaj tko ima tri čiste priznati da jest ono što jest. Ali to ne znači i da će dobiti moj glas. |
ODGOVOR BEZARGUMENTARCIMA
|
Na moj blog o problematičnosti uvrštavanja pjesme na čakavskom jeziku u maturalni ispit za hrvatski jezik javilo se mnogo komentatora. Uglavnom nekonstruktivnih kritikanata bez ikakvih argumenata za svoje tvrdnje. Tvrdnje bez argumenata su prazne poput praznog skupa u matematici. Zbog toga se ne bi trebalo ni obazirati na takvo prosipanje praznorječja. Ovaj tekst nije redovni bložni unesak, već odgovor onima kojima bi valjalo oprostiti, jer ne znaju što govore. Ili znaju, ali ne žele to argumentirati. Ili pak ne znaju čak ni to. Ujedno napominjem da sam sve komentare na zadnji mi tekst ostavio netaknute, no da ubuduće imam namjeru bez milosti brisati sva neargumentirana naprđivanja. Prvo, da objasnimo što jest, a što nije argument u raspravi. Kao argument može poslužiti neka jezična, lingvistička činjenica. Odmah napominjem da politička činjenica nije lingvistička činjenica. Argument u raspravi ne mogu biti tvrdnje poput:
Da malo podrobnije razjasnimo prvu tvrdnju, u kojoj nalazimo mnogima tako dragu zamjenu teza. Nije nešto u jeziku tako zato što tako piše u gramatici, već je stvar potpuno obrnuta: nešto piše u gramatici zato što je tako u jeziku. Nije jezik posljedica postojanja gramatike, već je gramatika posljedica postojanja jezika. Jezik je bio prvi, postojao je davno prije pismenosti koja bi mogla zabilježiti njegova gramatička pravila. Kako su sve gramatike hrvatskoga jezika odreda preskriptivne (propisne), u njih nisu uvrštene sve mogućnosti koje jezik nudi, već samo neke, koje je netko nekada nekako odabrao. Tek kada netko napiše deskriptivnu (opisnu) gramatiku, koja bi opisivala sve što u jeziku jest, moći ćemo reći da je ono što jest u gramatici istovremeno i u jeziku (i obrnuto). Netko me je prekorio što sam napisao »sudci« i »haranzi«. Postoji barem jedan pravopis hrvatskoga jezika koji propisuje pisanje »sudci«. Nema nikakvog razloga da taj pravopis bude manje valjan bilo od kojeg drugoga. Uostalom, pravopisi su ona trećina svetog jezičnog trojstva (u ime rječnika, gramatike i pravopisa svetog) koja nema veze s jezičnim činjenicama, već je čisto politička stvar. Jezik ne postoji prirodno u pisanom obliku, te je upravo taj oblik jezika najpogodniji za manipulacije. Osim toga, pravopisi su i dobro znan način zgrtanja novaca za ljude koji ih pišu, tako da u njima treba najmanje tražiti neku brigu za jezik. Pisanje »sudci« nije ništa pogrešnije od pisanja »sutci« ili »suci«, sve je to samo stvar izbora. Slično vrijedi za riječ »haranzi«. Ukoliko prihvatimo drugu slavensku palatalizaciju (tzv. sibilarizaciju) kao činjenicu, nema nikakvog razloga da je primjenjujemo, primjerice, u obliku »tuzi«, ali ne i u »haranzi«. Moguća primjedba da strane riječi ne podliježu takvim pravilima pada u vodu kada pogledamo naslov knjige Saga o Nibelunzima u prijevodu hrvatskog prevoditelja Tomislava Ladana i izdanju hrvatskog izdavača Znanje. A u ovom slučaju je riječ i o imenu, kada bi trebalo biti obazriviji spram originala.  Zatim je tu papagajski ponavljana tvrdnja kako su kajkavski, čakavski i štokavski narječja hrvatskog jezika. To je rečenica koja se gotovo u stilu Vrlog novog svijeta utuvljava u glavu djeci još u osnovnoj školi, pa je se neki kasnije teško oslobađaju (kao uostalom i drugih ovisnosti stečenih u samo praskozorje života). Po čemu su to kajkavski, čakavski i štokavski narječja hrvatskog jezika? Samo zato što su sva tri zaokružena granicama jedne države? To nije jezični argument. Ili pak zato što je »jezik onaj dijalekt koji ima vojsku i mornaricu«? Ovaj je to još u manjoj mjeri. A ako dijete u školi govori svojim prirodnim, kajkavskim, čakavskim ili (ne-novo)štokavskim jezikom, učiteljica će ga prekoriti: »To je pogrešno!« A znamo da ono što je pogrešno u jednom jeziku može biti točno u drugom. Štoviše, ako drugi razumiju to »pogrešno«, onda ono i mora biti točno u nekom drugom jeziku. Tako je, recimo Hund pogrešno u hrvatskom jeziku (u njemu je ispravno pas), a točno u njemačkome. Kako moje znanje čakavskoga, a posebice njegove južne, dalmatinske varijante, nije dovoljno da bih mogao iznositi argumente vezane uza nj, morat ću mit da su »kajkavski, čakavski i štokavski narječja hrvatskog jezika« razbiti na drugi način, dokazivanjem da barem jedno od navedenih nije narječje hrvatskog jezika. Uzmimo za tu priliku kajkavski. Fonološki sustav kajkavskoga, za razliku od hrvatskoga, ima sedam samoglasnika. On, naime, posjeduje po tri prednja i stražnja samoglasnika, dok ih hrvatski ima samo po dva. Isto, tako fonološki sustav kajkavskoga poznaje samo jedan par slivenih suglasnika, od kojih se onaj zvučni uglavnom javlja u posuđenicama, dok ih hrvatski ima dva para (prednjo- i stražnjotvrdonepčane). U kajkavskome praktički svi zvonačnici mogu biti slogotvorni (pa čak i prednjotvrdonepčani), dok hrvatski u toj ulozi priznaje samo r. Kajkavski posjeduje zvučni parnjak bezvučnog zubnousnenog tjesnačnika dok hrvatski umjesto toga glasa poznaje samo zubnousneni zvonačnik. U sustavu glagolskih vremena kajkavski posjeduje samo jedno buduće vrijeme, ono staro, tradicionalno slavensko, dok je hrvatski prisvojio i ono novije, porijeklom iz balkanskog jezičnog saveza. U sklonidbi kajkavski poznaje šest padeža, dok ih hrvatski ima sedam. Isto tako u sklonidbi, kajkavski u množini razlikuje i do šest različitih padežnih oblika pojedine riječi, dok u hrvatskom dativ, lokativ i instrumental množine uvijek dijele isti oblik riječi. U kajkavskom su neke sintaktičke konstrukcije, koje hrvatski prokazuje kao pogrešne, posve ispravne. Primjerice: »Ste rubčeka zgubili.« (Usporedbe radi: »Ste maramicu izgubili.«) Da o leksičkim razlikama ni ne govorim. Uzmite bilo koju Baladu Petrice Kerempuha, pa se uvjerite sami. Mislim da je navedeno dovoljno da se na primjerima uzetima iz jezika dokaže kako ovdje nije riječ o dva narječja nekog jezika, već o dva jezika. Vjerujem da bi neki poznavatelj čakavskoga mogao isto to dokazati i za čakavski jezik (i priželjkujem to iz sveg srca!).  Isto su me tako neki kritizirali da se služim nekim tamo nesavršenim američkim računalnim programom kako bih dokazao da navedena Ujevićeva pjesma nema što tražiti u maturi iz hrvatskog jezika. (Zanimljivo, nije baš bilo toliko prigovora na Hascheck, djelo domaćih informatičara!)  Da smirim i te duhove, odlučio sam se obratiti Vladimiru Aniću i njegovom glasovitom jednosveščanom Velikom rječniku hrvatskoga jezika.  Nadam se da je on dovoljno hrvatski i za najokorjelije domoljube. Da vidimo koliko riječi Ujevićeve pjesme dotični rječnik hrvatskoga jezika ne prepoznaje: Ovdi usrid luke naša mlada plavca Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova. I hoteća pojti putom svojeg plova Gre prez kog vojvode al zakonodavca. Budi da smo virni krivovirna pravca, Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova) – Ki va versih libar množ garvacki skova – Marulića Marka, splitskog začinjavca. U lipom jaziku, gdi »ča« slaje zvoni, Mi dobročasimo garb slovućeg greba I tokoj ti napis dijački i stari. Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni Žaju imimo velu sunčenoga neba: Korugva nam ćuhta; gremo mi puntari! Dakle, sve riječi otisnute polumasnim rezom ne nalaze se u Anićevu rječniku. Uz dodatak da za prve dvije riječi u zadnjem stihu u njemu stoji kako slijedi: ćůhtati nesvrš. prez. ćuhtm, pril. sad. -ajkći, gl. im. -nje> arh. vijati se zrakom, vijoriti se [horugva ~še; »korugva nam ~ « M. Marulić] ... kňrugva (hňrugva) ž arh. zastava, barjak [»~ nam ćuhta« M. Marulić] Te se dvije riječi, po svemu sudeći, u cjelokupnoj povijesti tekstova na prostorima Republike Hrvatske javljaju samo jednom, i to kod istog pisca. Možemo, dakle reći, da su tu u pitanju dva hapakslegomena. A kako Anić navodi da se obje javljaju u istoj frazi, možemo upravo nju uzeti kao svojevrsni hapakslegomenon na razini rečenice.  Kada pak zavirimo u Hrvatski enciklopedijski rječnik glavnih urednika Ljiljane Jojić i Ranka Matasovića, naći ćemo da je: hapakslegňmenMn m (G hapakslegomenMna) lingv. riječ ili izraz nesigurna značenja koja se u čitavom korpusu tekstova nekog jezika javlja samo jedanput; nekrotizam; hapakseiremenon // hapaks m, v. hapakslegomenon Ę grč. hápaks: jednom + legómenon (eirménon): rečeno Za nepažljive opetujem: riječ ili izraz nesigurna značenja koja se u čitavom korpusu tekstova nekog jezika javlja samo jedanput Vjerujem da stoga mirne duše i njih možemo uvrstiti među ostale nepoznate riječi. Evo, moji argumenti su na stolu i, kako je to lijepo rekao Zvonimir Kulundžić. »Moje ruke su čiste.« Da još jednom napomenem da ću ubuduće na svom blogu dopuštati samo argumentirane komentare, dok će sva šuplja naprđivanja završiti ondje gdje im je i mjesto – u septičkoj jami praznoslovlja. Uz povučenu vodu. |
