Život pod čizmom
30.06.2012., subota
ODGOVOR BEZARGUMENTARCIMA
|
Na moj blog o problematičnosti uvrštavanja pjesme na čakavskom jeziku u maturalni ispit za hrvatski jezik javilo se mnogo komentatora. Uglavnom nekonstruktivnih kritikanata bez ikakvih argumenata za svoje tvrdnje. Tvrdnje bez argumenata su prazne poput praznog skupa u matematici. Zbog toga se ne bi trebalo ni obazirati na takvo prosipanje praznorječja. Ovaj tekst nije redovni bložni unesak, već odgovor onima kojima bi valjalo oprostiti, jer ne znaju što govore. Ili znaju, ali ne žele to argumentirati. Ili pak ne znaju čak ni to. Ujedno napominjem da sam sve komentare na zadnji mi tekst ostavio netaknute, no da ubuduće imam namjeru bez milosti brisati sva neargumentirana naprđivanja. Prvo, da objasnimo što jest, a što nije argument u raspravi. Kao argument može poslužiti neka jezična, lingvistička činjenica. Odmah napominjem da politička činjenica nije lingvistička činjenica. Argument u raspravi ne mogu biti tvrdnje poput:
Da malo podrobnije razjasnimo prvu tvrdnju, u kojoj nalazimo mnogima tako dragu zamjenu teza. Nije nešto u jeziku tako zato što tako piše u gramatici, već je stvar potpuno obrnuta: nešto piše u gramatici zato što je tako u jeziku. Nije jezik posljedica postojanja gramatike, već je gramatika posljedica postojanja jezika. Jezik je bio prvi, postojao je davno prije pismenosti koja bi mogla zabilježiti njegova gramatička pravila. Kako su sve gramatike hrvatskoga jezika odreda preskriptivne (propisne), u njih nisu uvrštene sve mogućnosti koje jezik nudi, već samo neke, koje je netko nekada nekako odabrao. Tek kada netko napiše deskriptivnu (opisnu) gramatiku, koja bi opisivala sve što u jeziku jest, moći ćemo reći da je ono što jest u gramatici istovremeno i u jeziku (i obrnuto). Netko me je prekorio što sam napisao »sudci« i »haranzi«. Postoji barem jedan pravopis hrvatskoga jezika koji propisuje pisanje »sudci«. Nema nikakvog razloga da taj pravopis bude manje valjan bilo od kojeg drugoga. Uostalom, pravopisi su ona trećina svetog jezičnog trojstva (u ime rječnika, gramatike i pravopisa svetog) koja nema veze s jezičnim činjenicama, već je čisto politička stvar. Jezik ne postoji prirodno u pisanom obliku, te je upravo taj oblik jezika najpogodniji za manipulacije. Osim toga, pravopisi su i dobro znan način zgrtanja novaca za ljude koji ih pišu, tako da u njima treba najmanje tražiti neku brigu za jezik. Pisanje »sudci« nije ništa pogrešnije od pisanja »sutci« ili »suci«, sve je to samo stvar izbora. Slično vrijedi za riječ »haranzi«. Ukoliko prihvatimo drugu slavensku palatalizaciju (tzv. sibilarizaciju) kao činjenicu, nema nikakvog razloga da je primjenjujemo, primjerice, u obliku »tuzi«, ali ne i u »haranzi«. Moguća primjedba da strane riječi ne podliježu takvim pravilima pada u vodu kada pogledamo naslov knjige Saga o Nibelunzima u prijevodu hrvatskog prevoditelja Tomislava Ladana i izdanju hrvatskog izdavača Znanje. A u ovom slučaju je riječ i o imenu, kada bi trebalo biti obazriviji spram originala.  Zatim je tu papagajski ponavljana tvrdnja kako su kajkavski, čakavski i štokavski narječja hrvatskog jezika. To je rečenica koja se gotovo u stilu Vrlog novog svijeta utuvljava u glavu djeci još u osnovnoj školi, pa je se neki kasnije teško oslobađaju (kao uostalom i drugih ovisnosti stečenih u samo praskozorje života). Po čemu su to kajkavski, čakavski i štokavski narječja hrvatskog jezika? Samo zato što su sva tri zaokružena granicama jedne države? To nije jezični argument. Ili pak zato što je »jezik onaj dijalekt koji ima vojsku i mornaricu«? Ovaj je to još u manjoj mjeri. A ako dijete u školi govori svojim prirodnim, kajkavskim, čakavskim ili (ne-novo)štokavskim jezikom, učiteljica će ga prekoriti: »To je pogrešno!« A znamo da ono što je pogrešno u jednom jeziku može biti točno u drugom. Štoviše, ako drugi razumiju to »pogrešno«, onda ono i mora biti točno u nekom drugom jeziku. Tako je, recimo Hund pogrešno u hrvatskom jeziku (u njemu je ispravno pas), a točno u njemačkome. Kako moje znanje čakavskoga, a posebice njegove južne, dalmatinske varijante, nije dovoljno da bih mogao iznositi argumente vezane uza nj, morat ću mit da su »kajkavski, čakavski i štokavski narječja hrvatskog jezika« razbiti na drugi način, dokazivanjem da barem jedno od navedenih nije narječje hrvatskog jezika. Uzmimo za tu priliku kajkavski. Fonološki sustav kajkavskoga, za razliku od hrvatskoga, ima sedam samoglasnika. On, naime, posjeduje po tri prednja i stražnja samoglasnika, dok ih hrvatski ima samo po dva. Isto, tako fonološki sustav kajkavskoga poznaje samo jedan par slivenih suglasnika, od kojih se onaj zvučni uglavnom javlja u posuđenicama, dok ih hrvatski ima dva para (prednjo- i stražnjotvrdonepčane). U kajkavskome praktički svi zvonačnici mogu biti slogotvorni (pa čak i prednjotvrdonepčani), dok hrvatski u toj ulozi priznaje samo r. Kajkavski posjeduje zvučni parnjak bezvučnog zubnousnenog tjesnačnika dok hrvatski umjesto toga glasa poznaje samo zubnousneni zvonačnik. U sustavu glagolskih vremena kajkavski posjeduje samo jedno buduće vrijeme, ono staro, tradicionalno slavensko, dok je hrvatski prisvojio i ono novije, porijeklom iz balkanskog jezičnog saveza. U sklonidbi kajkavski poznaje šest padeža, dok ih hrvatski ima sedam. Isto tako u sklonidbi, kajkavski u množini razlikuje i do šest različitih padežnih oblika pojedine riječi, dok u hrvatskom dativ, lokativ i instrumental množine uvijek dijele isti oblik riječi. U kajkavskom su neke sintaktičke konstrukcije, koje hrvatski prokazuje kao pogrešne, posve ispravne. Primjerice: »Ste rubčeka zgubili.« (Usporedbe radi: »Ste maramicu izgubili.«) Da o leksičkim razlikama ni ne govorim. Uzmite bilo koju Baladu Petrice Kerempuha, pa se uvjerite sami. Mislim da je navedeno dovoljno da se na primjerima uzetima iz jezika dokaže kako ovdje nije riječ o dva narječja nekog jezika, već o dva jezika. Vjerujem da bi neki poznavatelj čakavskoga mogao isto to dokazati i za čakavski jezik (i priželjkujem to iz sveg srca!).  Isto su me tako neki kritizirali da se služim nekim tamo nesavršenim američkim računalnim programom kako bih dokazao da navedena Ujevićeva pjesma nema što tražiti u maturi iz hrvatskog jezika. (Zanimljivo, nije baš bilo toliko prigovora na Hascheck, djelo domaćih informatičara!)  Da smirim i te duhove, odlučio sam se obratiti Vladimiru Aniću i njegovom glasovitom jednosveščanom Velikom rječniku hrvatskoga jezika.  Nadam se da je on dovoljno hrvatski i za najokorjelije domoljube. Da vidimo koliko riječi Ujevićeve pjesme dotični rječnik hrvatskoga jezika ne prepoznaje: Ovdi usrid luke naša mlada plavca Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova. I hoteća pojti putom svojeg plova Gre prez kog vojvode al zakonodavca. Budi da smo virni krivovirna pravca, Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova) – Ki va versih libar množ garvacki skova – Marulića Marka, splitskog začinjavca. U lipom jaziku, gdi »ča« slaje zvoni, Mi dobročasimo garb slovućeg greba I tokoj ti napis dijački i stari. Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni Žaju imimo velu sunčenoga neba: Korugva nam ćuhta; gremo mi puntari! Dakle, sve riječi otisnute polumasnim rezom ne nalaze se u Anićevu rječniku. Uz dodatak da za prve dvije riječi u zadnjem stihu u njemu stoji kako slijedi: ćůhtati nesvrš. prez. ćuhtm, pril. sad. -ajkći, gl. im. -nje> arh. vijati se zrakom, vijoriti se [horugva ~še; »korugva nam ~ « M. Marulić] ... kňrugva (hňrugva) ž arh. zastava, barjak [»~ nam ćuhta« M. Marulić] Te se dvije riječi, po svemu sudeći, u cjelokupnoj povijesti tekstova na prostorima Republike Hrvatske javljaju samo jednom, i to kod istog pisca. Možemo, dakle reći, da su tu u pitanju dva hapakslegomena. A kako Anić navodi da se obje javljaju u istoj frazi, možemo upravo nju uzeti kao svojevrsni hapakslegomenon na razini rečenice.  Kada pak zavirimo u Hrvatski enciklopedijski rječnik glavnih urednika Ljiljane Jojić i Ranka Matasovića, naći ćemo da je: hapakslegňmenMn m (G hapakslegomenMna) lingv. riječ ili izraz nesigurna značenja koja se u čitavom korpusu tekstova nekog jezika javlja samo jedanput; nekrotizam; hapakseiremenon // hapaks m, v. hapakslegomenon Ę grč. hápaks: jednom + legómenon (eirménon): rečeno Za nepažljive opetujem: riječ ili izraz nesigurna značenja koja se u čitavom korpusu tekstova nekog jezika javlja samo jedanput Vjerujem da stoga mirne duše i njih možemo uvrstiti među ostale nepoznate riječi. Evo, moji argumenti su na stolu i, kako je to lijepo rekao Zvonimir Kulundžić. »Moje ruke su čiste.« Da još jednom napomenem da ću ubuduće na svom blogu dopuštati samo argumentirane komentare, dok će sva šuplja naprđivanja završiti ondje gdje im je i mjesto – u septičkoj jami praznoslovlja. Uz povučenu vodu. |
