Život pod čizmom
27.12.2011., utorak
JE LI RAČANOV SINDROM PRIJELAZAN?
 SDP je (sa svojim regionalnim i nacionalnim satelitima) opet na vlasti. Izbori su ponovo bili sumnjive regularnosti (bezumno iscrtane izborne jedinice, nesrazmjer broja birača u pojedinim jedinicama, nesrazmjer postotka osvojenih glasova i osvojenih mjesta u Saboru,...), tako da ovaj saziv Sabora nije ništa više dobrodošao od dosadašnjih. Eh, ali Vlada... To je druga priča. Pitanje koje se postavlja jest je li Milanović, osim vodstva SDP-a, od Ivice Račana naslijedio i ono što bi se moglo nazvati Račanovim sindromom? Premijerovanje Ivice Račana je ostalo u sjećanju po njegovom »odlučnom možda«. U četiri godine vlasti nije napravio ni jednu od korjenitih reformi za kojima su žudjeli oni koji su ga doveli na vlast, reformi koje bi od Republike Hrvatske konačno napravile pravnu i socijalnu državu. Umjesto toga cijelo se vrijeme ulizivao političkim protivnicima, koji su mu u vrijeme izbora, sasvim razumljivo i nimalo neočekivano, okrenuli leđa. No leđa su mu okrenuli i njegovi nekadašnji birači, koje je u te četiri godine na vlasti uporno ignorirao. Valjda je vjerovao da su njegovi glasači poput onih njegovih političkih protivnika, te da će glasati* za njega bez obzira na to što on (ne) radio. Ivica Račan se politički ponio izrazito glupo i s pravom je izgubio sljedeće izbore. Prije izbora je, doduše, pokušao izvaditi stvar preklinjući za još jedan mandat kako bi njegova Vlada dovršila (nikad) započete poslove. Kao da ponavljanje razreda može neradišu učiniti odlikašem! Politika Ivice Račana (odnosno njezina uporna izočnost) je neizravno odgovorna za stanje u kojem se Republika Hrvatska nalazi danas. Manje pravna, manje socijalna negoli ikada prije. Da su reforme napravljene na vrijeme, status opljačkanosti Republike Hrvatske bio bi znatno niži, a krivci bi bili već odavno kažnjeni i prisiljeni nadoknaditi štetu koju su izazvali. Politika Ivice Račana je odgovorna i za loš uspjeh SDP-a na svim izborima u međuvremenu. Očigledno da svi oni koje je Račan povukao za nos nisu oprostili stranci izdaju i svoje glasove radije poklonili drugim opcijama. Da HDZ ove godine nije spao na toliko niske grane (i da nema svih onih gorenavedenih mana koje i ove izbore čine nelegitimnima), SDP-u ne bi vjerojatno ni sad pošlo za rukom osvojiti vlast. Milanović je u nekim intervjuima već naglasio da neće dirati ni u jednu od kroničnih rak-rana Republike Hrvatske. Najavljuje li nam to još jedno cviljenje i preklinjanje za ponavljanje razreda za četiri godine? Ili će Milanović ipak smoći snage povući nužne poteze? Mnoge su te rak-rane koje razdiru tkivo Republike Hrvatske. (Tolike čak, da bi se moglo postaviti pitanje isplati li se liječenje uopće.) Kao prvo, Republika Hrvatska za sobom vuče podugačak rep zločina protiv čovječnosti zvanog »privatizacija« ili »pretvorba« (ovaj drugi naziv vjerojatno potječe od prijetvornog ponašanja organa Republike Hrvatske u toj opačini). Krize bi u Republici Hrvatskoj danas bilo i da nema općesvjetske »recesije«, njezino je porijeklo čisto unutarnje – upravo gorenavedena »privatizacija« ili »pretvorba«. Nesumnjivo je u tom činu počinjen zločin i nesumnjivo je taj zločin uperen protiv pučanstva Republike Hrvatske. Dokle god Republika Hrvatska ne raščisti s tom mračnom mrljom svoje prošlosti, nema njoj ni sadašnjosti, a još manje budućnosti. Neki kažu da bi policijska i pravosudna akcija protiv tog zlodjela uništila privredu Republike Hrvatske, samo zaboravljaju spomenuti koju to privredu? Ima li Republika Hrvatska uopće bilo kakvu privredu? Imala ju je, doduše, ali to prije negoli je razorena već spomenutom »privatizacijom« ili »pretvorbom«. Uostalom stopa kriminala je u Republici Hrvatskoj dostigla takvu razinu da bi Milanoviću i njegovom društvu bilo pametno da se od prve sekunde vladanja počnu baviti razrješavanjem nagomilanih kriminalnih čina kako bi za četiri godine imali čime poduprijeti svoju žudnju za još jednim mandatom. No, da bi do toga moglo doći, Republici Hrvatskoj prije svega trebaju sposobna i neovisna policija i sposobno i neovisno sudstvo. Neuspjesi dosadašnjih pokušaja da se isprave sve nepravde učinjene u zadnjih dvadesetak godina dokazuju da Republika Hrvatska pati i od deficijencije prvoga i od deficijencije drugoga. (Još jedna stvar koju nikako ne smijemo smetnuti s uma: »zakonito« nipošto nije jednakovrijedno »pravednom«. Nacistički logori smrti su, primjerice, bili zakoniti!) Drugi uteg oko vrata jesu sramotni ugovori s Vatikanom. Vatikanski ugovori su štetni za Republiku Hrvatsku, tome malo tko protuslovi (osim, naravno, onih koji iz njih izvlače izravnu materijalnu korist). U krajnjem slučaju, vjerojatno bi se moglo postaviti i pitanje njihove ustavnosti i zakonitosti, pošto katoličanstvo pretvaraju u de facto državnu religiju jedne wannabe svjetovne države. Ujedno se postavlja pitanje koliko se tim ugovorima diskriminiraju nekatolici u Republici Hrvatskoj. Sve aktivnosti unutar nje, naime, pokazuju da je broj stvarnih katolika (onih koji vjeruju i žive u skladu s katoličkim zasadama) iznimno malen, ali sve i da njihov postotak u pučanstvu iznosi i 110% (što uz sve mrtve i ine »žitelje« i »glasače« i nije nemoguće), oni moraju biti ravnopravni ostalima. Osim ako nije riječ o orvelovskim svinjama, naravno. Republika Hrvatska treba pokrenuti pitanje mijenjanja ugovora ili pak zamijene ugovora novim, a ako druga strana odbije sve njezine prijedloge, trebala bi ih jednostavno raskinuti. Pa nek se Vatikan okolo tuži koliko hoće. Zatim je tu i ono što je SDP upravo dovelo na vlast – izborni sustav. Već smo napomenuli kako je izborne jedinice očito crtao netko tko je ili bio teško bolestan ili pod utjecajem određenih supstancija ili oboje. Granice izbornih jedinica vrludaju poput kroničnog alkoholičara ili pak državnih granica u satiri La loi, c’est la loi / La legge č legge. Izborne jedinice ne poštuju niti zemljopisne podjele niti etničke podjele niti zdravorazumske podjele. Osim svoje sulude zacrtanosti, one pate i od ogromne razlike u broju birača u pojedinim jedinicama, što glas nekih obezvređuje, a drugih pak precjenjuje. Problem je i već navedeni nesrazmjer broja dobivenih glasova i stečenih mjesta u Saboru. Dosadašnji izbori samo potvrđuju po demokraciju pogibeljnu činjenicu da je za određen postotak stolaca u Saboru dovoljna tek polovica tog postotka glasova. Tako apsolutnu većinu može osvojiti organizacija koju podržava tek 20–30% birača, a dvotrećinsku većinu ona kojoj povjerenje poda tek 30–40% glasača. Koliko su katastrofalni učinci takvog načina sazivanja Sabora najbolje prikazuje stanje u kojem se Republika Hrvatska nalazi sada. (Da se razumijemo, nisam pristalica danas često izvikivane »izravne demokracije«, i to iz jednostavnog razloga što je ona u organizaciji većoj od grčkog polisa – u kojemu, nota bene, tek muška slobodna manjina ima pravo glasa – praktički neostvariva. U »izravnoj demokraciji« bi svaki punopravni član zajednice imao pravo – pa čak i obvezu! – predlagati, komentirati, kritizirati,... što bi u slučaju četiri milijuna birača onemogućilo donošenje ikakvih odluka, propisa i zakona. Tzv. »plenumi studenata Filozofskog fakulteta« samo naglašavaju nedostatke »izravne demokracije«, jer na njima sudjeluje tek oko 10% broja trenutno upisanih studenata na tom fakultetu, a i za one koji na takve »plenume« dolaze nema potvrde da je doista riječ o studentima Filozofskog fakulteta i samo o njima.) Postojeći izborni sustav ima i drugih očiglednih slabosti – birači nemaju svoje predstavnike u Saboru. Jest, Sabor bi, doista, trebao predstavljati glasače kao masu, ali pojedinac nema svoga predstavnika u njemu, nekoga preko koga bi mogao utjecati na politiku koja se ondje vodi. Uza sve to, jednom osvojenim saborskim mjestom pojedinac ima pravo trgovati po svom nahođenju (koje u pravilu ne radi u korist onih koji su ga svojim glasovima i doveli na taj stolac). On može prijeći u drugu stranku, a mjesto koje je za njega osvojila jedna stranka, on bez ikakve sankcije može predati drugoj. Iako birači glasaju za stranke, saborsko mjesto pripada pojedincu. To je nebuloza koja zatire i zadnju iluziju demokratičnosti izbornoga procesa Republike Hrvatske. Birači biraju stranku, stranka dobiva saborsko mjesto. I točka. Birački popisi su još jedna sramota Republike Hrvatske. Oni sve više nalikuju popisu ukopanih na nekom davno zaboravljenom groblju negoli kakvom popisu živih. Nitko ne zna koliko je na popisima birača stvarnih birača, a koliko fiktivnih i pokojnih. Još jedan argument protiv legitimiteta ikojeg saziva Sabora do danas. Treća rak-rana su, naravno, radna mjesta. Dajte ljudima da rade, da privređuju, da zarađuju. Neka radno mjesto konačno prestane biti metodom ucjene pojedinaca i neka postane izvorištem blagostanja za zajednicu. Danas svi govore i pregovaraju o uvjetima za odlazak u mirovinu, dok je ljudima onemogućeno da radom te uvjete i steknu. Takvo je razmišljanje blesavo poput možebitnog osnivanja bogato opremljene klinike za liječenje pretilosti u Darfuru. Ono najbolje pokazuje koliko je glupa i neinteligentna politika koju vode neizabrani gospodarstvenici, privrednici i bankari umjesto da to rade stručnjaci. Sve su to rak-rane koju Republiku Hrvatsku, ali i sve koji žive sada i ovdje, ekstremno skupo stoje. No, rješavanje tih rak-rana uz istovremeno srozavanje standarda, socijalnih i ljudskih prava nije rješenje. A nova vlada kao da je namjeravala krenuti upravo tim putem. Najavljeno povećanje poreza (među njima i PDV-a) i snižavanje cijene rada, sa zajedničkom posljedicom porasta cijena i snižavanja plaća, sigurno ne vodi većoj kupovnoj moći. Navedene mjere kao da najavljuju još veće srozavanje standarda, socijalnih i ljudskih prava. A ono ne vodi u bolju budućnost, niti u drugi mandat. Sad očekujem skupni graktaj ljudi bliskih vlasti: »A otkud nam pare za to?« Taj graktaj počiva na urbanom mitu da novaca nema. To je čista politička laž. Novaca ima, ima ga kao pljeve, samo je zacementiran na neproduktivnim mjestima. Pretjerane plaće i mirovine zaposlenika u državnoj upravi dokazuju da novca ima preko svake mjere. Milanović i dr. bi pokazali dobru volju da ta primanja svedu na ekonomski adekvatnu mjeru. Stanje Republike Hrvatske danas zorno prikazuje koliko vrijedi posao koji obavlja dotični kadar – oni ne zaslužuju ništa više od minimalca. Tako oslobođena količina novca bi se lako mogla preliti u korisnije svrhe, kao što su raščišćavanje navedenih rak-rana. No Milanoviću je, uza sva očekivanja koja puk ima od njega i njegove vlade, veliki problem i izbor suradnika. Milanovićevu ekipu, kao i jednu od stranaka koalicije Kukuriku teško opterećuje jedan izrazito antipatični i arogantni pojedinac. Njemu tepaju da je u prošloj SDP-ovoj vladi bio najuspješniji ministar, ali povijest je pokazala da autoceste ne donose glasove, a kažnjavanje privrednoga, gospodarskoga i bankarskoga kriminala bi to vjerojatno bilo u stanju; da poticana stanogradnja ne donosi glasove, a podizanje standarda građana bi to vjerojatno bilo u stanju. Svi navedeni problemi su postojali i u doba vladavine Ivice Račana. On nije taknuo ni u jedan od njih i to je platio odlaskom s vlasti, te trajnim oporbenjaštvom SDP-a. Milanoviću, Milanoviću, upoznajte povijest da bismo više voljeli sadašnjost! Želim Vam puno sreće u novoj godini, jer Vam, prema dosadašnjim najavama Vaše vlade, jedino ona može pomoći! * Oni koji imaju namjeru ispraviti ovaj glagol u potpuno nepotrebnu i besmislenu novokovanicu »glasovati«, neka se prvo zapitaju zašto onda sami ne govore i o »glasovačima«. |
03.12.2011., subota
HRVATSKI PUNK
 Za svaku je pohvalu da je u nas objavljena knjiga Hrvatski punk i novi val 1976-1987 Vinka Barića – prva od mnogih, nadajmo se – koja se uhvatila u koštac s domaćom punkerskom i novovalnom scenom. Kao što u Uvodu same knjige piše, publikacija ovakve tematike nema mnogo u svijetu, te sam autor nabraja tek Australiju, SAD, Sjevernu Irsku, Sloveniju, Švedsku, Švicarsku i Veliku Britaniju kao zemlje u kojima postoji nešto slično, a tu je i u knjizi nespomenut njemački doku-roman Verschwende deine Jugend s popratnim dvostrukim CD-om.  Izdanja ovakve naravi su pozitivna i to prvenstveno kako bi pokazala da je punk bio svjetski fenomen, a ne tek nešto (stereo)tipično englesko, poput kuhane govedine s umakom od metvice. Autor u pisanju knjige zauzima široko rasprostranjeni stav da je punk ono što se radilo u Velikoj Britaniji krajem sedamdesetih godina. Međutim, punk kao pokret je nastao onkraj Velike Bare. Iako se tragovi prapunka (i u glazbenom smislu i u smislu etimologije naziva stila) mogu naći u glazbi garažno-psihodeličnih grupa koje su djelovale u SAD-u tijekom šezdesetih godina, pravi poticaj razvoju novog pokreta je došao od glazbenika s njihove istočne obale. Najjača glazbena scena u to doba bila je ona njujorška, koja je djelovala na dvije danas kultne pozornice: CBGB-u i Max’s Kansas Cityju, a od ostalih se još isticala ona bostonska. Iz New Yorka je pokret prenesen u Veliku Britaniju, pri čemu su najveći utjecaj ostvarili Ramones, a gostovanja britanskih grupa na zapadnoj obali SAD-a su se pokazali katalizatorom tamošnje scene i kasnijeg hardcorea. Sužavanje pojma punk na isključivo britanski zvuk žestoke, brze, jednostavne glazbe i više ili manje politiziranih stihova značilo bi odbacivanje cijelog niza značajnih aktera, odnosno njihovo guranje u tzv. novi val – pojam kojim su se često koristili novinari koje je bilo strah riječi punk. Možemo li punk ostaviti bez velikih pjesnika poput Patti Smith, Toma Verlainea ili Richarda Hella? Smijemo li izostaviti velike stiliste poput Talking Heads? Ili, da se vratimo u Britaniju: što učiniti sa skupinom Ian Dury and the Blockheads? Spadaju li oni u punk ili ne? Autor televizijske kompilacije prvih nastupa punkera, koju je svojedobno emitirala neka lokalna televizija (a iskreno se više ne sjećam niti naslova emisije niti imena autora), očigledno je smatrao da da, jer je i Duryjevu recitaciju kamionaške verzije molitve Oče naš uvrstio u program. (Uvrstio je i nastup tragičnog one-hit wondera, Wreckless Erica.) Davanje epiteta »punkerski« funky-jazzy pristupu Duryja, Chaza Jankela i njihove škvadre bi vjerojatno digao tlak (i irokezicu) svakom ortodoksnom punkeru. A opet, teško da se povijest britanskog punka može pisati a da se ne uzme u obzir Sex and Drugs and Rock ‘n’ Roll kao jedna od njegovih himni. (Punk je bio izrazito himničan pokret.)  S druge strane, mnoge kasnije grupe (koje su djelovale od druge polovine osamdesetih na dalje) koje su se kitile nazivom »punk« teško da bismo mogli uvrstiti u pokret iako se opisom savršeno uklapaju u britanski punk. Razlog je tomu što je punk u svoje doba bio pokret alternative tadašnjem bezidejnom glazbenom svijetu, dok skupine o kojima sad govorimo (kao i njihov »punk«) pripadaju čistom mainstreamu. I zato tvrdim da Ian Dury and the Blockheads jesu bili punk, dok Hladno pivo to nisu. Kao i kod svake kompilacije, pitanje izbora je uvijek prijeporno, ali isto tako svaki autor ima pravo na svoj izbor, i kao takav ga treba poštovati. Prihvaćam autorovo tumačenje zašto je povijest punka u Hrvatskoj produžio za dvije godine, kao i vrlo umješno napravljenu i obrazloženu periodizaciju pokreta. Širina kojom je zahvatio u grupe, scene i stilove toga doba također je za svaku pohvalu. Izrazito pozitivnim smatram činjenicu da se autor uspio odlijepiti od nekolicine »velikih« scena i na svjetlo dana iznijeti značajne pripadnike pokreta koji su izvan svojih užih ili širih sredina potpuno nepoznati. Zanimljivo je sada, kad pred sobom imamo pregled »starovalovaca« koji su se uključili u punk, možemo lijepo vidjeti kako je skoro isključivo riječ o bivšim članovima zadnje postave Grupe 220: Huseinu Hasanefendiću – Husu (Parni valjak, producent), Jurici Pađenu (Aerodrom, Azra), Nenadu Zubaku – Komadu (Izazov, producent) i Ivanu Stančiću – Piku (Film, Le cinema, producent)! Što se izbora tiče, meni osobno ovdje fale tri rubne pojave, bez kojih bi domaća scena bila siromašnija, a koje sigurno pripadaju tim pokretu. Prva od njih je grupa bez službenih snimaka – kultni zagrebački Čmarni ubruščići (jesu spomenuti u knjizi, ali ne i samostalno obrađeni). Ortodoksni punkeri im vjerojatno ne daju blizu zbog njihove akustičnosti. U skupini nisu, naime, imali nijedan električni instrument. (Na jednom koncertu je jedan tip čak lupao i po »akustičnom stolu«.) No akustičarski punk je u to vrijeme bio stvarnost – u Sloveniji su singl Marka Brecelja Majmuni / Trotoari, te prvi, istoimeni album Janija Kovačiča (poznat i kao Ulica talcev) bili čisti punk, ali bez struje. Čmarni ubruščići, koju su činili članovi na liniji između alpinističkog društva Velebit i KSET-a, jako su često nastupali i svoje nastupe uglavnom snimali, tako da negdje mora postojati lijepa zaliha njihovih snimaka.  Druga rubna pojava je ploča (LP) bez pravog benda. U pitanju je izdanje Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga, vjerojatno jedna od najboljih ploča izdana u to vrijeme u Zagrebu. Njihovu pripadnost punku bi ortodoksi odmah prekrižili zbog heretičkog vrhunskog glazbenog umijeća i pomalo funky atmosfere. No u pitanju je čvrsta glazba s dobrom dozom humora i uvrnutosti, ali i ozbiljnosti koja je svakako odisala punkerskom atmosferom. Davor Slamnig se na ovoj ploči pokazao vrhunskim autorom i ja sam i njemu, i Miri Furlan, te basistu Radovanu Lučiću i bubnjaru Žarku Mandiću, kao i gostujućem glasoviraču Srđanu Dediću beskrajno zahvalan na njoj. Ploču toplo preporučam svima koji je još nisu čuli.  Treća pojava zapravo vremenski ne spada u obuhvaćeno razdoblje, ali jest jedna od rijetkih koja nastavlja dadaističku filozofiju punka rušeći barijere i na tim ruševinama gradeći nove konstrukcije. U pitanju su Gori ussi Winnetou Francija Blaškovića (za svaku je pohvalu uvrštavanje njegove prethodne grupe, anarho-festivalske Arinka i Tingl-Tangl, u knjigu!), jedna od rijetkih doista alternativnih skupina u nas (barem u njezinoj klasičnoj fazi, negdje do sredine devedesetih), koja međutim nikada nije naginjala tradicionalnom zvuku britanskih punkera. Gornji odlomci ne predstavljaju pokopavanje knjige o kojoj govorimo, nego tek konstruktivnu kritiku što bi još moglo upasti u žarište nekog budućeg povijesno-glazbenog istraživanja. Moj prijedlog bi bio u prvom redu proširenje poglavlja Gradske i regionalne scene uključivanjem drugih ne-glazbenih fenomena, koji su svojim djelovanjem itekako utjecali na pojedine gradske scene. Primjerice, u samom Zagrebu su to, uz u knjizi mnogospominjanih omladinskih časopisa Polet i Studentski list, stripaša iz Novog kvadrata (a uz njih i Jean-Marca Reisera), Toma Gotovca i njegovih performansa, s jedne strane književnici Davor Slamnig (no i kao multimedijalac – uz spisatelja moramo spomenuti i glazbenika, autora jinglova, programera,...), čije su pripovijetke sabrane u zbirku Čudovište kolale razredom, te Pero Kvesić, čiji je roman Što mi rade & što im radim izlazio u nastavcima u Poletu i prilično vjerno oslikavao razmišljanja tadašnje mladeži, dok s druge ne bismo smjeli propustiti spomenuti kazališne predstave Kažu da je sova nekad bila pekareva kći Darka Rundeka i suradnika, te Oženih se vješticom danas eminentnog kazališnog redatelja Krešimira Dolenčića (a tu su i predstave Kugla glumišta, Afera Gigan i Neprigušeni titraji te scenska igra Studio za image Pjera Žardina s Cintijom Ašperger i Željkom Königsknechtom). Siguran sam da je svaka od u knjizi navedenih scena imala svoju skupinu pratećih junaka/čudaka koja bi bila vrijedna opisa. Moja želja da se u budućnosti pojavi još knjiga koje bi obrađivale dotičnu tematiku proizlazi prije svega iz nekih tehničkih nedostataka ovog izdanja. Knjiga prvenstveno djeluje jezivo nelektorirano. Jest da u njoj Moira Orlić jest potpisana kao lektorica, međutim dovoljno je pročitati pokoji odlomak da se vidi da na tom polju nije napravljeno mnogo. (A ako ja kojim slučajem krivo zaključujem, pa se ona jest naradila, ja joj se ponizno ispričavam i s jezom u kostima pomišljam kako li je tekst izgledao prije lekture!) S druge strane, u knjizi nalazimo cijeli niz čisto faktografskih pogrešaka. Jest, reći ćete, to su sitnice. No ako je autor toliko griješio na malim stvarima, kolike li su mu se omaščetine tek dogodile na onim velikima! Tako autor na nekoliko mjesta spominje beogradsku grupu Ekatarina Druga. Takve skupine nije bilo. Postajao je bend Katarina II čije je ime, kad je iz njega istupio Dragomir Mihailović – Gagi, čija je ideja ono i bilo, ostatak grupe promijenio u Ekatarina Velika i nastavio svojim putem. Moguće je da je autor knjige koristio naziv Ekatarina Druga kao krovni termin kojim bi obuhvatio obje skupine, ali uporaba naziva u tekstu ničime ne daje to naslutiti.  Zatim je tu naziv slovenske diskografske kuće, koju autor prenosi kao RTZ Ljubljana ili RTVZ Ljubljana. OK, priznajem da je Produkcija kaset in plošč Radio-televizije Ljubljana imala pomalo pretjerano stiliziran logotip (koji bi moglo biti moguće pročitati i onako kako ga je pročitao autor knjige), ali, za boga miloga, što bi ono »Z« u nazivu kuće uopće i moglo značiti? Osim toga, sigurno je na internetu moguće doći to točne informacije.  Najveći problem je pak vezan uz grupu Haustor. Kao prvo, prilikom recenzije njihovog singla Majmuni i mjesec / Zima / Capri (po mojem skromnom mišljenju, njihova najboljeg uratka), autor kaže »Pjesme su producirali sami članovi benda«, dok na omotu singla lijepo piše »Producent: Stanko Juzbašić«, koji je u to doba s njima i nastupao kao gost-udaraljkaš, te je u tom svojstvu sudjelovao i na koncertu koji je naknadno objavljen kao CD Ulje je na vodi. Zatim autor navodi: »Efektan i minimalistički omot, gotovo u stilu Peter Savilleovih (sic!) radova za Factory, napravio je Mirko Ilić«, iako na istom tom omotu lijepo stoji: »Oprema: Studio Cha Art Šuter Cha«. OK, ništa ne kažem, možda se iza tog imena doista i krije Mirko Ilić. Naposljetku, autor nastavlja »cover donosi i tekstove sve tri pjesme«. Omotnica donosi tekst jedne jedine pjesme, Zima. Capri je, kao što autor i sam primjećuje, instrumental, te bi se neko prazno mjesto na omotu doista moglo tumačiti kao tekst te pjesme, no stihova prve pjesme, Majmuni i mjesec, na omotu nećete naći. Autor, doduše, zaključuje »Danas je ovo cijenjeno i raritetno singl izdanje«, što se može shvatiti kao opravdanje za iznošenje neprovjerenih podataka, naročito ako autor nije imao pristupa izvornom izdanju. No i tu vrijedi ono napisano nešto više – mogao se raspitati. Kao drugo, pjesma Take the Money and Run se ne nalazi na drugom albumu skupine, naslovljenom Treći svijet, nego tek na trećem, Bolero, nastalom po odlasku Srđana Sachera iz grupe i pretvaranja Haustora u de facto Rundekov prateći bend. Zanimljivo da autor navodi ovaj, pogrešan podatak na jednom mjestu u svojoj knjizi, a na drugom mjestu, gdje recenzira spomenuti album Bolero, ispravno smješta pjesmu na taj album. (Dodatan dokaz da je barem još jedna lektura, i to samog autora, bila nužna prije puštanja teksta u tisak.) Još jedna sitnica – Ivan Julian, koji je 1979. godine svirao s Parnim Valjkom na turneji, nije bio »basist njujorških punk legendi Richard Hell and the Voidoids«, već je uz legendarnog i danas pokojnog Roberta Quinea činio fascinantni gitaristički dvojac grupe. Basist je, naime, bio glavom i bez brade sam Richard Hell. (Kad sam već spomenuo i sve ostale, da navedem da je bubnjeve u skupini svirao budući Marky Ramone – Marc Bell.) Koliko god nevjerojatno zvučalo da je jedan Ivan Julian svirao s nekim poput Parnog Valjka, potvrdu toga donosi i internetska stranica Black Punk Time: Blacks in Punk, New Wave and Hardcore 1976-1984: A more musically mature Julian (he’d just spent the better part of a year touring around Eastern Europe in a band called Parnni Valyek) emerged in the NY punk scene as a strongly contributing member of Richard Hell & the Voidoids. Primjetna je i autorova mladost, koja je vidljiva iz indoktriniranosti baukom Jugoslavije. Tako se, primjerice, zloglasna UDBA spominje i gdje treba (ako takvih mjesta uopće i ima) i gdje ne treba (u pravilu). Danas je od mlađih ljudi, koji se Jugoslavije praktički i ne sjećaju, moguće čuti razne nebuloze o njoj, ali za to ne treba kriviti njih, već razne wannabe-Doriane Graye (pritom ne mislim na istoimenu grupu) koji im u glavu utuvljuju iskrivljenu sliku povijesti kako bi čim je moguće više uljepšali sliku o sebi. No upravo ta autorova mladost ima i svoju pozitivnu stranu – on svom (ne svojem!) materijalu može pristupati podjednako iz druge ruke, jer sam nije pripadao scenama koje opisuje, pa mu nijedan od navedenih izvođača nije na taj način »bliži« od ostalih. I na kraju ponavljam: Knjige ovakve vrste su itekako dobrodošle, nadasve zato da se razbije ustaljena predrasude kako je punk isključivo ono što su upražnjavali Britanci krajem sedamdesetih, te kako bi se čitateljima otvorile oči za svu šarolikost tadašnje glazbene scene u svijetu. Ova knjiga je u meni probudila želju da prekopam internet u potrazi za nekim snimkama bendova navedenih u njoj. |
