Marketing
HRVATSKI PUNK
Za svaku je pohvalu da je u nas objavljena knjiga Hrvatski punk i novi val 1976-1987 Vinka Barića – prva od mnogih, nadajmo se – koja se uhvatila u koštac s domaćom punkerskom i novovalnom scenom. Kao što u Uvodu same knjige piše, publikacija ovakve tematike nema mnogo u svijetu, te sam autor nabraja tek Australiju, SAD, Sjevernu Irsku, Sloveniju, Švedsku, Švicarsku i Veliku Britaniju kao zemlje u kojima postoji nešto slično, a tu je i u knjizi nespomenut njemački doku-roman Verschwende deine Jugend s popratnim dvostrukim CD-om.
Izdanja ovakve naravi su pozitivna i to prvenstveno kako bi pokazala da je punk bio svjetski fenomen, a ne tek nešto (stereo)tipično englesko, poput kuhane govedine s umakom od metvice.
Autor u pisanju knjige zauzima široko rasprostranjeni stav da je punk ono što se radilo u Velikoj Britaniji krajem sedamdesetih godina. Međutim, punk kao pokret je nastao onkraj Velike Bare. Iako se tragovi prapunka (i u glazbenom smislu i u smislu etimologije naziva stila) mogu naći u glazbi garažno-psihodeličnih grupa koje su djelovale u SAD-u tijekom šezdesetih godina, pravi poticaj razvoju novog pokreta je došao od glazbenika s njihove istočne obale. Najjača glazbena scena u to doba bila je ona njujorška, koja je djelovala na dvije danas kultne pozornice: CBGB-u i Max’s Kansas Cityju, a od ostalih se još isticala ona bostonska. Iz New Yorka je pokret prenesen u Veliku Britaniju, pri čemu su najveći utjecaj ostvarili Ramones, a gostovanja britanskih grupa na zapadnoj obali SAD-a su se pokazali katalizatorom tamošnje scene i kasnijeg hardcorea.
Sužavanje pojma punk na isključivo britanski zvuk žestoke, brze, jednostavne glazbe i više ili manje politiziranih stihova značilo bi odbacivanje cijelog niza značajnih aktera, odnosno njihovo guranje u tzv. novi val – pojam kojim su se često koristili novinari koje je bilo strah riječi punk.
Možemo li punk ostaviti bez velikih pjesnika poput Patti Smith, Toma Verlainea ili Richarda Hella? Smijemo li izostaviti velike stiliste poput Talking Heads? Ili, da se vratimo u Britaniju: što učiniti sa skupinom Ian Dury and the Blockheads? Spadaju li oni u punk ili ne? Autor televizijske kompilacije prvih nastupa punkera, koju je svojedobno emitirala neka lokalna televizija (a iskreno se više ne sjećam niti naslova emisije niti imena autora), očigledno je smatrao da da, jer je i Duryjevu recitaciju kamionaške verzije molitve Oče naš uvrstio u program. (Uvrstio je i nastup tragičnog one-hit wondera, Wreckless Erica.) Davanje epiteta »punkerski« funky-jazzy pristupu Duryja, Chaza Jankela i njihove škvadre bi vjerojatno digao tlak (i irokezicu) svakom ortodoksnom punkeru. A opet, teško da se povijest britanskog punka može pisati a da se ne uzme u obzir Sex and Drugs and Rock ‘n’ Roll kao jedna od njegovih himni. (Punk je bio izrazito himničan pokret.)
S druge strane, mnoge kasnije grupe (koje su djelovale od druge polovine osamdesetih na dalje) koje su se kitile nazivom »punk« teško da bismo mogli uvrstiti u pokret iako se opisom savršeno uklapaju u britanski punk. Razlog je tomu što je punk u svoje doba bio pokret alternative tadašnjem bezidejnom glazbenom svijetu, dok skupine o kojima sad govorimo (kao i njihov »punk«) pripadaju čistom mainstreamu. I zato tvrdim da Ian Dury and the Blockheads jesu bili punk, dok Hladno pivo to nisu.
Kao i kod svake kompilacije, pitanje izbora je uvijek prijeporno, ali isto tako svaki autor ima pravo na svoj izbor, i kao takav ga treba poštovati. Prihvaćam autorovo tumačenje zašto je povijest punka u Hrvatskoj produžio za dvije godine, kao i vrlo umješno napravljenu i obrazloženu periodizaciju pokreta. Širina kojom je zahvatio u grupe, scene i stilove toga doba također je za svaku pohvalu. Izrazito pozitivnim smatram činjenicu da se autor uspio odlijepiti od nekolicine »velikih« scena i na svjetlo dana iznijeti značajne pripadnike pokreta koji su izvan svojih užih ili širih sredina potpuno nepoznati.
Zanimljivo je sada, kad pred sobom imamo pregled »starovalovaca« koji su se uključili u punk, možemo lijepo vidjeti kako je skoro isključivo riječ o bivšim članovima zadnje postave Grupe 220: Huseinu Hasanefendiću – Husu (Parni valjak, producent), Jurici Pađenu (Aerodrom, Azra), Nenadu Zubaku – Komadu (Izazov, producent) i Ivanu Stančiću – Piku (Film, Le cinema, producent)!
Što se izbora tiče, meni osobno ovdje fale tri rubne pojave, bez kojih bi domaća scena bila siromašnija, a koje sigurno pripadaju tim pokretu.
Prva od njih je grupa bez službenih snimaka – kultni zagrebački Čmarni ubruščići (jesu spomenuti u knjizi, ali ne i samostalno obrađeni). Ortodoksni punkeri im vjerojatno ne daju blizu zbog njihove akustičnosti. U skupini nisu, naime, imali nijedan električni instrument. (Na jednom koncertu je jedan tip čak lupao i po »akustičnom stolu«.) No akustičarski punk je u to vrijeme bio stvarnost – u Sloveniji su singl Marka Brecelja Majmuni / Trotoari, te prvi, istoimeni album Janija Kovačiča (poznat i kao Ulica talcev) bili čisti punk, ali bez struje. Čmarni ubruščići, koju su činili članovi na liniji između alpinističkog društva Velebit i KSET-a, jako su često nastupali i svoje nastupe uglavnom snimali, tako da negdje mora postojati lijepa zaliha njihovih snimaka.
Druga rubna pojava je ploča (LP) bez pravog benda. U pitanju je izdanje Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga, vjerojatno jedna od najboljih ploča izdana u to vrijeme u Zagrebu. Njihovu pripadnost punku bi ortodoksi odmah prekrižili zbog heretičkog vrhunskog glazbenog umijeća i pomalo funky atmosfere. No u pitanju je čvrsta glazba s dobrom dozom humora i uvrnutosti, ali i ozbiljnosti koja je svakako odisala punkerskom atmosferom. Davor Slamnig se na ovoj ploči pokazao vrhunskim autorom i ja sam i njemu, i Miri Furlan, te basistu Radovanu Lučiću i bubnjaru Žarku Mandiću, kao i gostujućem glasoviraču Srđanu Dediću beskrajno zahvalan na njoj. Ploču toplo preporučam svima koji je još nisu čuli.
Treća pojava zapravo vremenski ne spada u obuhvaćeno razdoblje, ali jest jedna od rijetkih koja nastavlja dadaističku filozofiju punka rušeći barijere i na tim ruševinama gradeći nove konstrukcije. U pitanju su Gori ussi Winnetou Francija Blaškovića (za svaku je pohvalu uvrštavanje njegove prethodne grupe, anarho-festivalske Arinka i Tingl-Tangl, u knjigu!), jedna od rijetkih doista alternativnih skupina u nas (barem u njezinoj klasičnoj fazi, negdje do sredine devedesetih), koja međutim nikada nije naginjala tradicionalnom zvuku britanskih punkera.
Gornji odlomci ne predstavljaju pokopavanje knjige o kojoj govorimo, nego tek konstruktivnu kritiku što bi još moglo upasti u žarište nekog budućeg povijesno-glazbenog istraživanja.
Moj prijedlog bi bio u prvom redu proširenje poglavlja Gradske i regionalne scene uključivanjem drugih ne-glazbenih fenomena, koji su svojim djelovanjem itekako utjecali na pojedine gradske scene. Primjerice, u samom Zagrebu su to, uz u knjizi mnogospominjanih omladinskih časopisa Polet i Studentski list, stripaša iz Novog kvadrata (a uz njih i Jean-Marca Reisera), Toma Gotovca i njegovih performansa, s jedne strane književnici Davor Slamnig (no i kao multimedijalac – uz spisatelja moramo spomenuti i glazbenika, autora jinglova, programera,...), čije su pripovijetke sabrane u zbirku Čudovište kolale razredom, te Pero Kvesić, čiji je roman Što mi rade & što im radim izlazio u nastavcima u Poletu i prilično vjerno oslikavao razmišljanja tadašnje mladeži, dok s druge ne bismo smjeli propustiti spomenuti kazališne predstave Kažu da je sova nekad bila pekareva kći Darka Rundeka i suradnika, te Oženih se vješticom danas eminentnog kazališnog redatelja Krešimira Dolenčića (a tu su i predstave Kugla glumišta, Afera Gigan i Neprigušeni titraji te scenska igra Studio za image Pjera Žardina s Cintijom Ašperger i Željkom Königsknechtom). Siguran sam da je svaka od u knjizi navedenih scena imala svoju skupinu pratećih junaka/čudaka koja bi bila vrijedna opisa.
Moja želja da se u budućnosti pojavi još knjiga koje bi obrađivale dotičnu tematiku proizlazi prije svega iz nekih tehničkih nedostataka ovog izdanja.
Knjiga prvenstveno djeluje jezivo nelektorirano. Jest da u njoj Moira Orlić jest potpisana kao lektorica, međutim dovoljno je pročitati pokoji odlomak da se vidi da na tom polju nije napravljeno mnogo. (A ako ja kojim slučajem krivo zaključujem, pa se ona jest naradila, ja joj se ponizno ispričavam i s jezom u kostima pomišljam kako li je tekst izgledao prije lekture!)
S druge strane, u knjizi nalazimo cijeli niz čisto faktografskih pogrešaka. Jest, reći ćete, to su sitnice. No ako je autor toliko griješio na malim stvarima, kolike li su mu se omaščetine tek dogodile na onim velikima!
Tako autor na nekoliko mjesta spominje beogradsku grupu Ekatarina Druga. Takve skupine nije bilo. Postajao je bend Katarina II čije je ime, kad je iz njega istupio Dragomir Mihailović – Gagi, čija je ideja ono i bilo, ostatak grupe promijenio u Ekatarina Velika i nastavio svojim putem. Moguće je da je autor knjige koristio naziv Ekatarina Druga kao krovni termin kojim bi obuhvatio obje skupine, ali uporaba naziva u tekstu ničime ne daje to naslutiti.
Zatim je tu naziv slovenske diskografske kuće, koju autor prenosi kao RTZ Ljubljana ili RTVZ Ljubljana. OK, priznajem da je Produkcija kaset in plošč Radio-televizije Ljubljana imala pomalo pretjerano stiliziran logotip (koji bi moglo biti moguće pročitati i onako kako ga je pročitao autor knjige), ali, za boga miloga, što bi ono »Z« u nazivu kuće uopće i moglo značiti? Osim toga, sigurno je na internetu moguće doći to točne informacije.
Najveći problem je pak vezan uz grupu Haustor. Kao prvo, prilikom recenzije njihovog singla Majmuni i mjesec / Zima / Capri (po mojem skromnom mišljenju, njihova najboljeg uratka), autor kaže »Pjesme su producirali sami članovi benda«, dok na omotu singla lijepo piše »Producent: Stanko Juzbašić«, koji je u to doba s njima i nastupao kao gost-udaraljkaš, te je u tom svojstvu sudjelovao i na koncertu koji je naknadno objavljen kao CD Ulje je na vodi. Zatim autor navodi: »Efektan i minimalistički omot, gotovo u stilu Peter Savilleovih (sic!) radova za Factory, napravio je Mirko Ilić«, iako na istom tom omotu lijepo stoji: »Oprema: Studio Cha Art Šuter Cha«. OK, ništa ne kažem, možda se iza tog imena doista i krije Mirko Ilić. Naposljetku, autor nastavlja »cover donosi i tekstove sve tri pjesme«. Omotnica donosi tekst jedne jedine pjesme, Zima. Capri je, kao što autor i sam primjećuje, instrumental, te bi se neko prazno mjesto na omotu doista moglo tumačiti kao tekst te pjesme, no stihova prve pjesme, Majmuni i mjesec, na omotu nećete naći. Autor, doduše, zaključuje »Danas je ovo cijenjeno i raritetno singl izdanje«, što se može shvatiti kao opravdanje za iznošenje neprovjerenih podataka, naročito ako autor nije imao pristupa izvornom izdanju. No i tu vrijedi ono napisano nešto više – mogao se raspitati. Kao drugo, pjesma Take the Money and Run se ne nalazi na drugom albumu skupine, naslovljenom Treći svijet, nego tek na trećem, Bolero, nastalom po odlasku Srđana Sachera iz grupe i pretvaranja Haustora u de facto Rundekov prateći bend. Zanimljivo da autor navodi ovaj, pogrešan podatak na jednom mjestu u svojoj knjizi, a na drugom mjestu, gdje recenzira spomenuti album Bolero, ispravno smješta pjesmu na taj album. (Dodatan dokaz da je barem još jedna lektura, i to samog autora, bila nužna prije puštanja teksta u tisak.)
Još jedna sitnica – Ivan Julian, koji je 1979. godine svirao s Parnim Valjkom na turneji, nije bio »basist njujorških punk legendi Richard Hell and the Voidoids«, već je uz legendarnog i danas pokojnog Roberta Quinea činio fascinantni gitaristički dvojac grupe. Basist je, naime, bio glavom i bez brade sam Richard Hell. (Kad sam već spomenuo i sve ostale, da navedem da je bubnjeve u skupini svirao budući Marky Ramone – Marc Bell.) Koliko god nevjerojatno zvučalo da je jedan Ivan Julian svirao s nekim poput Parnog Valjka, potvrdu toga donosi i internetska stranica Black Punk Time: Blacks in Punk, New Wave and Hardcore 1976-1984:
Primjetna je i autorova mladost, koja je vidljiva iz indoktriniranosti baukom Jugoslavije. Tako se, primjerice, zloglasna UDBA spominje i gdje treba (ako takvih mjesta uopće i ima) i gdje ne treba (u pravilu). Danas je od mlađih ljudi, koji se Jugoslavije praktički i ne sjećaju, moguće čuti razne nebuloze o njoj, ali za to ne treba kriviti njih, već razne wannabe-Doriane Graye (pritom ne mislim na istoimenu grupu) koji im u glavu utuvljuju iskrivljenu sliku povijesti kako bi čim je moguće više uljepšali sliku o sebi.
No upravo ta autorova mladost ima i svoju pozitivnu stranu – on svom (ne svojem!) materijalu može pristupati podjednako iz druge ruke, jer sam nije pripadao scenama koje opisuje, pa mu nijedan od navedenih izvođača nije na taj način »bliži« od ostalih.
I na kraju ponavljam: Knjige ovakve vrste su itekako dobrodošle, nadasve zato da se razbije ustaljena predrasude kako je punk isključivo ono što su upražnjavali Britanci krajem sedamdesetih, te kako bi se čitateljima otvorile oči za svu šarolikost tadašnje glazbene scene u svijetu.
Ova knjiga je u meni probudila želju da prekopam internet u potrazi za nekim snimkama bendova navedenih u njoj.
Post je objavljen 03.12.2011. u 21:22 sati.