Marketing
JE LI RAČANOV SINDROM PRIJELAZAN?
SDP je (sa svojim regionalnim i nacionalnim satelitima) opet na vlasti.
Izbori su ponovo bili sumnjive regularnosti (bezumno iscrtane izborne jedinice, nesrazmjer broja birača u pojedinim jedinicama, nesrazmjer postotka osvojenih glasova i osvojenih mjesta u Saboru,...), tako da ovaj saziv Sabora nije ništa više dobrodošao od dosadašnjih.
Eh, ali Vlada...
To je druga priča.
Pitanje koje se postavlja jest je li Milanović, osim vodstva SDP-a, od Ivice Račana naslijedio i ono što bi se moglo nazvati Račanovim sindromom?
Premijerovanje Ivice Račana je ostalo u sjećanju po njegovom »odlučnom možda«. U četiri godine vlasti nije napravio ni jednu od korjenitih reformi za kojima su žudjeli oni koji su ga doveli na vlast, reformi koje bi od Republike Hrvatske konačno napravile pravnu i socijalnu državu. Umjesto toga cijelo se vrijeme ulizivao političkim protivnicima, koji su mu u vrijeme izbora, sasvim razumljivo i nimalo neočekivano, okrenuli leđa. No leđa su mu okrenuli i njegovi nekadašnji birači, koje je u te četiri godine na vlasti uporno ignorirao. Valjda je vjerovao da su njegovi glasači poput onih njegovih političkih protivnika, te da će glasati* za njega bez obzira na to što on (ne) radio.
Ivica Račan se politički ponio izrazito glupo i s pravom je izgubio sljedeće izbore. Prije izbora je, doduše, pokušao izvaditi stvar preklinjući za još jedan mandat kako bi njegova Vlada dovršila (nikad) započete poslove. Kao da ponavljanje razreda može neradišu učiniti odlikašem!
Politika Ivice Račana (odnosno njezina uporna izočnost) je neizravno odgovorna za stanje u kojem se Republika Hrvatska nalazi danas. Manje pravna, manje socijalna negoli ikada prije. Da su reforme napravljene na vrijeme, status opljačkanosti Republike Hrvatske bio bi znatno niži, a krivci bi bili već odavno kažnjeni i prisiljeni nadoknaditi štetu koju su izazvali.
Politika Ivice Račana je odgovorna i za loš uspjeh SDP-a na svim izborima u međuvremenu. Očigledno da svi oni koje je Račan povukao za nos nisu oprostili stranci izdaju i svoje glasove radije poklonili drugim opcijama.
Da HDZ ove godine nije spao na toliko niske grane (i da nema svih onih gorenavedenih mana koje i ove izbore čine nelegitimnima), SDP-u ne bi vjerojatno ni sad pošlo za rukom osvojiti vlast.
Milanović je u nekim intervjuima već naglasio da neće dirati ni u jednu od kroničnih rak-rana Republike Hrvatske. Najavljuje li nam to još jedno cviljenje i preklinjanje za ponavljanje razreda za četiri godine? Ili će Milanović ipak smoći snage povući nužne poteze?
Mnoge su te rak-rane koje razdiru tkivo Republike Hrvatske. (Tolike čak, da bi se moglo postaviti pitanje isplati li se liječenje uopće.)
Kao prvo, Republika Hrvatska za sobom vuče podugačak rep zločina protiv čovječnosti zvanog »privatizacija« ili »pretvorba« (ovaj drugi naziv vjerojatno potječe od prijetvornog ponašanja organa Republike Hrvatske u toj opačini). Krize bi u Republici Hrvatskoj danas bilo i da nema općesvjetske »recesije«, njezino je porijeklo čisto unutarnje – upravo gorenavedena »privatizacija« ili »pretvorba«. Nesumnjivo je u tom činu počinjen zločin i nesumnjivo je taj zločin uperen protiv pučanstva Republike Hrvatske. Dokle god Republika Hrvatska ne raščisti s tom mračnom mrljom svoje prošlosti, nema njoj ni sadašnjosti, a još manje budućnosti. Neki kažu da bi policijska i pravosudna akcija protiv tog zlodjela uništila privredu Republike Hrvatske, samo zaboravljaju spomenuti koju to privredu? Ima li Republika Hrvatska uopće bilo kakvu privredu? Imala ju je, doduše, ali to prije negoli je razorena već spomenutom »privatizacijom« ili »pretvorbom«.
Uostalom stopa kriminala je u Republici Hrvatskoj dostigla takvu razinu da bi Milanoviću i njegovom društvu bilo pametno da se od prve sekunde vladanja počnu baviti razrješavanjem nagomilanih kriminalnih čina kako bi za četiri godine imali čime poduprijeti svoju žudnju za još jednim mandatom. No, da bi do toga moglo doći, Republici Hrvatskoj prije svega trebaju sposobna i neovisna policija i sposobno i neovisno sudstvo. Neuspjesi dosadašnjih pokušaja da se isprave sve nepravde učinjene u zadnjih dvadesetak godina dokazuju da Republika Hrvatska pati i od deficijencije prvoga i od deficijencije drugoga. (Još jedna stvar koju nikako ne smijemo smetnuti s uma: »zakonito« nipošto nije jednakovrijedno »pravednom«. Nacistički logori smrti su, primjerice, bili zakoniti!)
Drugi uteg oko vrata jesu sramotni ugovori s Vatikanom. Vatikanski ugovori su štetni za Republiku Hrvatsku, tome malo tko protuslovi (osim, naravno, onih koji iz njih izvlače izravnu materijalnu korist). U krajnjem slučaju, vjerojatno bi se moglo postaviti i pitanje njihove ustavnosti i zakonitosti, pošto katoličanstvo pretvaraju u de facto državnu religiju jedne wannabe svjetovne države. Ujedno se postavlja pitanje koliko se tim ugovorima diskriminiraju nekatolici u Republici Hrvatskoj. Sve aktivnosti unutar nje, naime, pokazuju da je broj stvarnih katolika (onih koji vjeruju i žive u skladu s katoličkim zasadama) iznimno malen, ali sve i da njihov postotak u pučanstvu iznosi i 110% (što uz sve mrtve i ine »žitelje« i »glasače« i nije nemoguće), oni moraju biti ravnopravni ostalima. Osim ako nije riječ o orvelovskim svinjama, naravno. Republika Hrvatska treba pokrenuti pitanje mijenjanja ugovora ili pak zamijene ugovora novim, a ako druga strana odbije sve njezine prijedloge, trebala bi ih jednostavno raskinuti. Pa nek se Vatikan okolo tuži koliko hoće.
Zatim je tu i ono što je SDP upravo dovelo na vlast – izborni sustav.
Već smo napomenuli kako je izborne jedinice očito crtao netko tko je ili bio teško bolestan ili pod utjecajem određenih supstancija ili oboje. Granice izbornih jedinica vrludaju poput kroničnog alkoholičara ili pak državnih granica u satiri La loi, c’est la loi / La legge č legge. Izborne jedinice ne poštuju niti zemljopisne podjele niti etničke podjele niti zdravorazumske podjele. Osim svoje sulude zacrtanosti, one pate i od ogromne razlike u broju birača u pojedinim jedinicama, što glas nekih obezvređuje, a drugih pak precjenjuje.
Problem je i već navedeni nesrazmjer broja dobivenih glasova i stečenih mjesta u Saboru. Dosadašnji izbori samo potvrđuju po demokraciju pogibeljnu činjenicu da je za određen postotak stolaca u Saboru dovoljna tek polovica tog postotka glasova. Tako apsolutnu većinu može osvojiti organizacija koju podržava tek 20–30% birača, a dvotrećinsku većinu ona kojoj povjerenje poda tek 30–40% glasača. Koliko su katastrofalni učinci takvog načina sazivanja Sabora najbolje prikazuje stanje u kojem se Republika Hrvatska nalazi sada.
(Da se razumijemo, nisam pristalica danas često izvikivane »izravne demokracije«, i to iz jednostavnog razloga što je ona u organizaciji većoj od grčkog polisa – u kojemu, nota bene, tek muška slobodna manjina ima pravo glasa – praktički neostvariva. U »izravnoj demokraciji« bi svaki punopravni član zajednice imao pravo – pa čak i obvezu! – predlagati, komentirati, kritizirati,... što bi u slučaju četiri milijuna birača onemogućilo donošenje ikakvih odluka, propisa i zakona. Tzv. »plenumi studenata Filozofskog fakulteta« samo naglašavaju nedostatke »izravne demokracije«, jer na njima sudjeluje tek oko 10% broja trenutno upisanih studenata na tom fakultetu, a i za one koji na takve »plenume« dolaze nema potvrde da je doista riječ o studentima Filozofskog fakulteta i samo o njima.)
Postojeći izborni sustav ima i drugih očiglednih slabosti – birači nemaju svoje predstavnike u Saboru. Jest, Sabor bi, doista, trebao predstavljati glasače kao masu, ali pojedinac nema svoga predstavnika u njemu, nekoga preko koga bi mogao utjecati na politiku koja se ondje vodi.
Uza sve to, jednom osvojenim saborskim mjestom pojedinac ima pravo trgovati po svom nahođenju (koje u pravilu ne radi u korist onih koji su ga svojim glasovima i doveli na taj stolac). On može prijeći u drugu stranku, a mjesto koje je za njega osvojila jedna stranka, on bez ikakve sankcije može predati drugoj. Iako birači glasaju za stranke, saborsko mjesto pripada pojedincu. To je nebuloza koja zatire i zadnju iluziju demokratičnosti izbornoga procesa Republike Hrvatske. Birači biraju stranku, stranka dobiva saborsko mjesto. I točka.
Birački popisi su još jedna sramota Republike Hrvatske. Oni sve više nalikuju popisu ukopanih na nekom davno zaboravljenom groblju negoli kakvom popisu živih. Nitko ne zna koliko je na popisima birača stvarnih birača, a koliko fiktivnih i pokojnih. Još jedan argument protiv legitimiteta ikojeg saziva Sabora do danas.
Treća rak-rana su, naravno, radna mjesta. Dajte ljudima da rade, da privređuju, da zarađuju. Neka radno mjesto konačno prestane biti metodom ucjene pojedinaca i neka postane izvorištem blagostanja za zajednicu. Danas svi govore i pregovaraju o uvjetima za odlazak u mirovinu, dok je ljudima onemogućeno da radom te uvjete i steknu. Takvo je razmišljanje blesavo poput možebitnog osnivanja bogato opremljene klinike za liječenje pretilosti u Darfuru. Ono najbolje pokazuje koliko je glupa i neinteligentna politika koju vode neizabrani gospodarstvenici, privrednici i bankari umjesto da to rade stručnjaci.
Sve su to rak-rane koju Republiku Hrvatsku, ali i sve koji žive sada i ovdje, ekstremno skupo stoje.
No, rješavanje tih rak-rana uz istovremeno srozavanje standarda, socijalnih i ljudskih prava nije rješenje. A nova vlada kao da je namjeravala krenuti upravo tim putem. Najavljeno povećanje poreza (među njima i PDV-a) i snižavanje cijene rada, sa zajedničkom posljedicom porasta cijena i snižavanja plaća, sigurno ne vodi većoj kupovnoj moći. Navedene mjere kao da najavljuju još veće srozavanje standarda, socijalnih i ljudskih prava. A ono ne vodi u bolju budućnost, niti u drugi mandat.
Sad očekujem skupni graktaj ljudi bliskih vlasti: »A otkud nam pare za to?« Taj graktaj počiva na urbanom mitu da novaca nema. To je čista politička laž. Novaca ima, ima ga kao pljeve, samo je zacementiran na neproduktivnim mjestima. Pretjerane plaće i mirovine zaposlenika u državnoj upravi dokazuju da novca ima preko svake mjere. Milanović i dr. bi pokazali dobru volju da ta primanja svedu na ekonomski adekvatnu mjeru. Stanje Republike Hrvatske danas zorno prikazuje koliko vrijedi posao koji obavlja dotični kadar – oni ne zaslužuju ništa više od minimalca. Tako oslobođena količina novca bi se lako mogla preliti u korisnije svrhe, kao što su raščišćavanje navedenih rak-rana.
No Milanoviću je, uza sva očekivanja koja puk ima od njega i njegove vlade, veliki problem i izbor suradnika. Milanovićevu ekipu, kao i jednu od stranaka koalicije Kukuriku teško opterećuje jedan izrazito antipatični i arogantni pojedinac. Njemu tepaju da je u prošloj SDP-ovoj vladi bio najuspješniji ministar, ali povijest je pokazala da autoceste ne donose glasove, a kažnjavanje privrednoga, gospodarskoga i bankarskoga kriminala bi to vjerojatno bilo u stanju; da poticana stanogradnja ne donosi glasove, a podizanje standarda građana bi to vjerojatno bilo u stanju.
Svi navedeni problemi su postojali i u doba vladavine Ivice Račana. On nije taknuo ni u jedan od njih i to je platio odlaskom s vlasti, te trajnim oporbenjaštvom SDP-a.
Milanoviću, Milanoviću, upoznajte povijest da bismo više voljeli sadašnjost!
Želim Vam puno sreće u novoj godini, jer Vam, prema dosadašnjim najavama Vaše vlade, jedino ona može pomoći!
* Oni koji imaju namjeru ispraviti ovaj glagol u potpuno nepotrebnu i besmislenu novokovanicu »glasovati«, neka se prvo zapitaju zašto onda sami ne govore i o »glasovačima«.
Post je objavljen 27.12.2011. u 15:43 sati.