Život pod čizmom
06.08.2012., ponedjeljak
SRETAN VAM... OVAJ... DAN... AŠNJI PRAZNIK!
|
Prohujao je još jedan državni praznik. Skoro neprimjetno. Nije nam priskrbio neradni dan, pa samim time nije ni doživljen kao državni praznik. Uopće ljudi ostavljaju dojam kao da još nisu do kraja usvojili državne praznike. Za neke od njih ne znaju točno što su, a za druge ni kada su. Uglavnom svi znaju kada su i što su međunarodni praznici poput Nove godine i Praznika rada, praznika koji su se slavili i u prošloj državi, ali svečanije i dojmljivije. Isto tako ljudi su uglavnom upoznati s drevnim praznicima poljoprivrednog i animističkog kalendara koje je prisvojila kršćanska sljedba. Tu spadaju  drevni blagdan zimskog suncostaja (današnji Božić), dan nakon kojega noći postaju sve kraće, a dani sve duži, dan kada svjetlo počinje svladavati mrak;  zatim drevni blagdan proljetne istonoćnice (današnji Uskrs), dan nakon kojega dan postaje duži od noći, dan kada sile svjetla konačno nadvladaju sile mraka;  te drevni blagdan (ustvari noć) kada se otvaraju vrata koja dijele svijet mrtvih od svijeta živih (koji je danas iz potpuno nepoznatih razloga s Dana mrtvih prebačen na prethodni dan, Sesvete), drevni sveeuropski praznik koji je najpoznatiji po irskom nazivu Samhain. Nije, međutim, sasvim jasno zašto bi dan poslije Božića (Štefanje) i dan poslije Uskrsa (Uskršnji ponedjeljak) trebali biti praznici. Eventualno da odmorimo i očistimo utrobu i mjehur od prežderavanja i opijanja. Pravih vjerskih razloga nema. Badnjak i Veliki petak bi bili puno podesniji da budu praznici nego navedena dva beznačajna dana. Zatim su tu i Sv. tri kralja, kad se, po najnovijoj tradiciji raskićuje jelka. Nekada se jelka ostavljala okićenom i do fašnika, ali danas okićena jelka poslije Sv. tri kralja uglavnom etiketira proskribiranu vjersko-nacionalnu pripadnost.  Sv. tri kralja je ujedno i dan na koji u dijelovima RH pod mletačkim utjecajem poklone djeci donosi Befana, baš kao što onoj iz dijelova pod austro-ugarskim utjecajem darove donosi sv. Nikola na svoj blagdan. (Nije mi poznato imaju li djeca iz dijelova pod osmanskim utjecajem kakav nadomjestak za njih.) No sada dolazimo do praznika vezanih isključivo uz ovu državu i tu nastaje kaos. Svi znaju da u lipnju ima užasno mnogo praznika. Svi znaju da se kroz godinu slave Dan državnosti, Dan neovisnosti, Dan zahvalnosti (koji nikako da se oslobodi imidža blijede kopije problematičnog američkog praznika; barem imenom), te Dan antifašističke borbe, koji se datumom razlikuje od istog praznika u bivšoj državi, za koji se ionako nitko više ne sjeća kad je bio. Jedan od problema s nekima od ovih praznika jest svakako i semantičke naravi: koja je točno razlika između državnosti i neovisnosti? (Postoji li ovisna državnost ili neovisna ne-državnost?) Koji se točno događaj slavi na jedan praznik, a koji na drugi? I na kraju dolazimo do dva potpuno arbitrarna praznika, potpuno suvišna u državnom kalendaru. Riječ je o dva blagdana kršćanske sljedbe koja nemaju nikakvo uporište ni u narodu ni u tradiciji. Jedan od njih je Tijelovo, potpuno izvanbiblijski, ne-evanđeoski blagdan nastao iz hira neke neuke srednjovjekovne opatice. Ona si je uvrtjela u glavu da svakako treba izmisliti neki blagdan na koji će se slaviti tijelo i krv Kristova u smislu euharistije. Novopečeni blagdan je prvo uveden u nekoj belgijskoj biskupiji, a tek potom je papa također pokleknuo pred nesmjernom časnom sestrom. A da je ona bila samo malo učenija (kao što vidimo, ni onda nije kleru bilo u interesu da puk zna što vjeruje), znala bi da takav blagdan već postoji, da se slavi na Veliki četvrtak, i da se njime obilježava Posljednja večera, na kojoj se prema Evanđeljima dogodilo kako slijedi: Dok su blagovali, uze Isus kruh, blagoslovi ga, prelomi ga i dade ga učenicima svojim i reče: »Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.« Tada uze čašu, zahvali i pruži ga učenicima i reče: »Pijte svi iz njega; Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.« (Mt, 26, 26–28) Dok su blagovali, uze Isus kruh, blagoslovi ga, prelomi ga i dade im ga i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« Tada uze čašu, zahvali i dade im je, i pili su iz nje svi. Pritom im reče: »Ovo je krv moja Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge.« (Mk, 14, 22–24) Onda uze kruh, zahvali, prelomi ga i dade im ga govoreći: »Ovo je tijelo moje, koje se daje za vas. Ovo činite na moju uspomenu!« isto tako uze poslije gozbe čašu i reče: »Ova je čaša Novi Zavjet s mojom krvi, koja se prolijeva za vas.« (Lk, 22, 19–20) Za divno čudo, pa upravo se u ovim odlomcima spominje ono što je toliko zaokupljalo tvrdoglavu redovnicu! Da ih je ona ikada pročitala, znala bi da se upravo na taj ima slaviti ono što je ona toliko vatreno željela slaviti! Drugi blagdan kršćanske sljedbe uvršten u državni kalendar kao praznik je Velika gospa. Još jedan ne-evanđeoski blagdan posvećen rubnom liku iz Evanđelja. Epizodistici, mogli bismo reći. Marijina jedina uloga u Evanđelju bila je da rodi Isusa, poslije toga se ona rijetko javlja u tekstovima, nigdje ne igra neku važnu ulogu, a kada se i javlja, često je u opreci s Isusom samim. Slavljenje Marije potječe iz srednjeg vijeka, kada se razvila mitologija koja je i danas okružuje. (To je doba kada je sve ono što je prije bilo posvećivano Boginji Majci ili Afroditi/Veneri preusmjereno na Mariju.)  Prije nje je žensko načelo u trojstvu predstavljao Duh Sveti (kojega je katolik Garry Wills u svojoj knjizi Papal Sin duhovito pretvorio u ženski rod. Isto se može napraviti i u hrvatskom: nominativ Duh sveta, vokativ Duši sveta, akuzativ Duh svetu, genitiv Duši svete, dativ i lokativ Duši svetoj, instrumental Duši svetom), koji je postupno izbačen iz igre, a upražnjeno je mjesto zauzela Marija. Zašto svi ti »novi« državni praznici tako teško nalaze put do ljudskog pamćenja? Jedan od razloga bi mogla biti njihova kratkoća i izrazita nepravednost. Značajni praznici u bivšoj državi trajali su dva dana, a ako bi slučajno pali u neradni dan, pomicali su se na idući radni. Tko takve praznike ne bi volio? Ovi sadašnji praznici pak traju samo jedan dan, a ako slučajno padnu na neradni dan, primjenjuje se Rojsov zakon, koji sve više postaje i saborskim, i vladinim: »Tko je jamio, je jamio.« Tko vam je kriv što na taj dan ionako ne radite, bagro proleterska!? Osim toga, kao što sam i naveo gore, nekoliko se praznika grupiralo u kratko vrijeme, dok su dugi mjeseci ostavljeni bez ijednoga. Ljudima nedostaje nešto poput Dana republike bivše države, koji em što je trajao dva dana (a s vikendom se to moglo produžiti i na četiri, pa i pet dana, uz odrađivanje jednog dana), em je padao u pravo doba godine za kolinje. Vrlo praktičan praznik.  Što možete s nagomilanim praznicima u lipnju? Močiti noge u lavoru. |
