Život pod čizmom
16.04.2010., petak
BOYS KEEP PROMISING
Drago mi je da i nakon tridesetak godina mogu reći da je Dečko koji obećava dobar film, da ga vrijeme nimalo nije nagrizlo.   Bio je to prvi film jedne generacije, koja je ujedno bila i jedna od zadnjih jugoslavenskih generacija. U prvoj polovini osamdesetih tadašnja Jugoslavija je imala nekoliko jakih scena koje su zavidno komunicirale s tadašnjim svjetskim glazbenim i supkulturnim strujanjima. Ne usudivši se pojavu nazvati njezinim pravim imenom, tadašnja su lokalna novinarska piskarala scene nazivale »novovalnima«, »novotalasnima«, kako gdje. »New wave« je bio naziv koji su takve individue u ono i kasnija doba koristili za širok glazbeni izraz koji se nikako nije uklapao u usku ladicu punka, poistovećenog isključivo s britanskim strujanjima u glazbi toga doba. Kao da Sex & Drugs & Rock & Roll nije bila punkerska himna. (Jedna od mnogih – punk je bio izrazito programatski i himničan pokret.) A Iana Duryja i njegov band Blockheads redovito iz punka guraju u taj tzv. »novi val«. Slično je bilo i u tadašnjoj Jugoslaviji. Rijetke su bile scene, koje su novinarčići počastili titulom »punkerskih«: slovenska (ali, naravno, bez isuviše ekstremnih primjera kakvi su bili Laibach s jedne i Lačni Franz s druge strane), pulska (koja nažalost nije ostavila bogznakakvih diskografskih tragova) i riječka (to će reći Termiti i Paraf – ovi barem tako dugo dok je Kocijančić bio s njima i unatoč teškom slovenskom cenzuriranju njihovog albuma), plus novosadska Pekinška Patka. Neki su, doduše, govorili i o Prljavom kazalištu kao punkerskom sastavu, no ubrzo se pokazalo da će Houra zaigrati kolo s kim god tko se trenutno dobro prodaje. Sve ostalo je bilo »novi val«. Tako su i zagrebački sastavi (prije svih fenomenalni Haustor, zatim Film koji je briljirao dok iza drugog albuma Stublić nije preuzeo diktatorske ovlasti u grupi, te Azra kao grupa koja je zadovoljavala potrebe nedorasle adolescentske populacije) i ona beogradska (Šarlo akrobata, VIS Idoli, Električni orgazam), a da se o ostatku tadašnje države i ne govori. Naravno, ako ste dovoljno širokih pogleda da u punk uvrstite i skupine i pojedince koji su sve to započeli, njujoršku scenu, koju su predvodili poetski trolist Patti Smith, Tom Verlaine (Television) i Richard Hell (Voidoids), eklektički Talking Heads, te Ramones koji su ubrzo postali robovima vlastitoga totalnog imidža, ali i gomila drugih, čije se zasluge danas često zaboravljaju; te razne druge rubne i slične pojave (Pere Ubu i Devo), onda ćete biti spremni i na jugoslavenskom terenu naći isto tako širok dijapazon shvaćanja punka koji obuhvaća i sve navedene grupe, ali i mnoge druge (sarajevsku novoprimitivnu scenu, novosadske projekte Slobodana Tišme i braće Vranešević, drugi val beogradskih sastava, ali i takva potonula kulturna blaga kakvi su bili istarski Gustaph y njegovi dobri duhovi ili pak zagrebački sastav Mira Furlan i orkestar Davora Slamniga). Glavni prijepor u javnosti između punka i »novog vala« kao da je postao problem intelektualnosti. Punk je kao antiintelektualan, a »novi val« intelektualan. No, ako iz punka odstranimo sve intelektualno, ostat će nam tek gomila trećerazrednih Oi! bandova žnj-te generacije. Budimo realni, punk je bio izrazito intelektualan pokret, baš kao i hipiji desetak godina ranije. Cijeli njujorški punk je obilježen intelektualizmom. Čak i »glupi« Ramones. Ne, ne, nisu oni glupi, oni su izrazito pametan koncept. To što su sami povjerovali u svoj pomno iskonstruirani imidž bila je njihova propast, baš kao i štancanje sve nove i nove braće kako je starijoj dosadila nemogućnost ikakvog razvoja. Ni za britanski se punk ne bi moglo ustvrditi drugačije: Sex Pistols su nastali iz dobro promišljene ideje koja se nadovezivala, između ostaloga, i na francuske situacioniste. Slično se može ustanoviti i u ostatku tadašnjih glazbenih scena. Zato je i Dečko koji obećava punkerski, a ne novovalni film. Priča se događa između dva udarca u glavu koje je primio Slobodan Milošević. (Naravno, nije riječ o jednom od pet-šest najomraženijih tipusa poniklih iz bivše države, nego o izvornom, pravom, prvom Slobodanu Miloševiću. Onaj drugi se na sceni pojavio tek pola desetljeća kasnije.) OK, Slobodan je u međuvremenu dobio još dva udarca ženskim torbicama, ali ti nisu toliko utjecali na tok njegovog života. Važni su samo onaj prvi veslom i onaj zadnji pri padu s motora. Slobodana upoznajemo prije prvog udarca kao jedinca tipične malograđanske obitelji, koja se sastoji od majke ambiciozne karijeristice i oca koji pokušava glumiti nekakav autoritet u kući, a ustvari je toliko beznačajan da za cijelog trajanja filma ni ne znamo čime se on uopće u životu bavi. Sam Slobodan je u svemu propao: propali student medicine (koju studira obiteljske tradicije radi; te koji povraća pri pogledu na razrezani mozak s tumorom), propali karateka (koji nikako da zasluži plavi pojas), te propali gitarist (koji nikako da odsvira dva akorda na gitari). I propali kopulator, budimo iskreni. Sve se to onim prvim udarcem u glavu počinje mijenjati. Nakon njega se Slobodan prepušta tada nadolazećoj punkerskoj supkulturi, na koncertima upoznaje nove djevojke, a jedna od njih ga spaja s ljudima s kojima će osnovati sastav. Grupu Dobri dečaci čine Slobodan kao basist i pjevač, Pit kao gitarist i pjevač i neimenovani bubnjar. Život je Slobodanu konačno krenuo s mjesta, kad ga zadesi drugi udarac u glavu, koji ga vraća u onu prvu, besperspektivnu kolotečinu. Glavno pitanje koje se postavlja jest: je li od prvog udarca u glavu Slobodan poludio ili je naprotiv konačno (nakon iks-deset godina upitnog života) postao normalnim. Ovisi o gledištu. Malograđanski stav je da život kakav je on vodio između dva udarca u glavu nije normalan, dok s druge strane ono što oni sami drže »normalnim životom« ne nudi apsolutno ništa. Zato na kraju filma možemo raspravljati o tome želi li Slobodan novim udarcem u glavu povratiti »nenormalan« život ili pak onaj koji ima smisla. Redatelj ovog filma, Miša Radivojević, je i prije i poslije ovog filma potpisao dovoljno filmskih ostvarenja da bismo ga i po njima trebali pamtiti, no sva ona nisu ostavila takav trag kao ovaj film. Svoj je prvi film, Zvezdana prašina, snimio još 1965. godine, 16 godina prije Dečka koji obećava, no čak i oni za koje se svojedobno čulo – Bube u glavi (1970.), Testament (1975.), Kvar (1978.), te Snovi, život, smrt Filipa Filipovića (1980.) – teško da nam u pamćenje mogu dozvati bilo što osim samog naslova. Isto vrijedi i za filmove nastale poslije ovoga: Živeti kao sav normalan svet (1982), Una (1984.),... Unatoč tridesetak filmova koje je potpisao kao redatelj, o Miši Radivojeviću možemo doista govoriti kao o primjeru fenomena tzv. »one hit wonder«. Film je okupio ekipu poznatih imena, kako na glumačkom planu, tako i na onom glazbenom. Od glumaca se tu pojavljuje krema tadašnjeg srpskog (i ponešto jugoslavenskog) filma: u naslovnoj ulozi Aleksandar Berček (autori su namjerno odabrali glumca nešto starije generacije od one punkerske, kako bi njegova preobrazba bila čim korjenitija), njegove roditelje igraju Dušica Žegarac i Rade Marković; njegovu djevojku glumi Dara Džokić, a njezine roditelje Milena Zupančič i Velimir »Bata« Živojinović; tu su još i Slobodan Aligrudić, Gordana Gadžić, Branislav Lečić, Kosta Bunuševac, Nebojša Pajkić... Od glazbenika se uz dvije trećine Šarla akrobate (Koja u ulozi Pita i VD kao šutljivi bubnjar VIS-a Dobri dečaci), pojavljuju VIS Idoli (sviraju na tulumu na kojem Slobodan upoznaje Pita) te još jedan meni osobno nepoznat sastav na čijem koncertu Slobodan upoznaje Ljubicu (koja će ga kasnije upoznati s Pitom), a moguće je čuti i Azru, Električni orgazam, Igru staklenih perli, Pankrte, Paraf, Pekinšku patku, Prljavo kazalište i Šarla akrobatu. Naravno, čuju se i tri pjesme koje je Koja skladao za film (na stihove fantomskog N. D. Burlakova), Slobodan, Balada o tvrdim grudima i Depresija. Navodno si je od honorara koji je dobio za ovaj film Koja konačno mogao priuštiti pošteni bas, naravno – Rickenbacker.  Šteta što jugoslavenska diskografska industrija toga doba još nije dospjela u fazu izdavanja albuma s glazbom iz filmova – ova bi se ploča prilično dobro prodavala. No od toga nije bilo ništa, pa navedene tri stvari, napisane posebno za ovaj film, nikad nisu objavljene, te i dan-danas po internetu kolaju tek loši snimci skinuti s još gorih kopija filma. A to znači – nepotpuni. Tko zna ima li još Enco Lesić gdje skrivene originalne mastere da nas jednog dana usreći njima? Hrvatska kinematografija u to doba, a ni kasnije, nije uspjela proizvesti djelo koje bi tako dobro komuniciralo sa svojom generacijom. Ona je iste, 1981. godine proizvela dva remek-djela, Grlićev Samo jednom se ljubi i Tadićev Dobri duh Zagreba, ali nitko se u tadašnjem hrvatskom filmskom svijetu nije dotakao rocka i punka. Doduše, Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski su u filmu Živi bili pa vidjeli još 1979. godine angažirali jugoslavenske preteče punka, slovensku skupinu Buldožer, da napišu i izvedu glazbu za film, ali se čak ni on nije bavio glazbenom scenom, koja je tada bila u nastajanju. Da se razumijemo, zagrebačka scena je u to doba bila puno više od isključivo glazbene, bio je tu i Polet koji je redovito objavljivao stripove Francuza Jean-Marca Reisera. Zagrebački Novi kvadrat je ponudio najjaču lokalnu produkciju stripa još od doba Plavog Vjesnika (sjetimo se, u Novi kvadrat su bila uključena imena poput Mirka Ilića, Igora Kordeja, Radovana Devlića, Krešimira Zimonića, Ninoslava Kunca,...). U scenu su se uklopile i neke kazališne predstave (Oženih se vješticom, Kažu da je sova nekad bila pekareva kći, a u to doba s nastupima počinje i Kugla glumište Aferom Gigan). Literarni dio scene su upotpunili Pero K. izvrsnim romanom Što mi rade & što im radim, koji je izlazio u nastavcima u Poletu, te Davor Slamnig svojim pripovijestima skupljenima u dvije knjige – Čudovište i Qwertzu i Opš. Tom Gotovac je uzrujavao javnost i državne vlasti svojim umjetničkim nastupima... Bilo je tu materijala za snimanje filma, ali ga nitko nije snimio. Tek je dvadesetak godina kasnije Igor Mirković napravio dokumentarac Sretno dijete, no kako je u doba o kojem film govori sam Mirković bio tek adolescent, film je pretrpao naivnim i provincijalnim dječjim pjesmicama Azre nauštrb onoga što je u to doba stvarno bilo značajno. Danas hrvatska kinematografija, uškopljena gomilama doseljenih gastarbajtera iz Bosne i Srbije ne bi mogla snimiti tako liberalno djelo, s toliko govornog, uličnog jezika, s toliko golotinje, psovaka i seksa ni u ludilu. Srpska je kinematografija uspjela iznjedriti još jedan rokerski film, kojemu su glazbom doprinijele glavne face beogradskog punka – Koja (Šarlo akrobata, Disciplina kičme), Vlada Divljan (VIS Idoli) i Srđan »Gile« Gojković (Električni orgazam). No taj film već govori o onome što je još ozbiljnije potreslo kulturnu scenu Hrvatske negoli onu Srbije – prodoru ne seljaštva, nego seljačinstva u zabrane kulture. Gastarbajteri doseljeni iz Srbije i Bosne su sa sobom donijeli svoju brđansku supkulturu, svoje provincijske običaje, svoje međususjedsko nasilje, svoje lokalne kriminalce... i uništile sve urbano u ovoj državi. Film poput ovog nas podsjeća da je i ovdje nekada bilo grada. |
05.04.2010., ponedjeljak
UH, TA LEKTIRA!
|
Opet se povela rasprava oko školske lektire. Moja najbolja polovica kaže mi da u vrijeme kad je ona pohađala više razrede osnovne škole oko lektire nije bilo i nije moglo biti nikakvih diskusija. Jednostavno, lektira je bila tu da se pročita i čitala se. I moja sjećanja se poklapaju s njezinima. Ali samo djelomično. Jest, lektira je bila tu da se pročita, ali ne bih rekao i da »se čitala«. Lektira je bila najprepisivaniji dio gradiva, čak više od testova iz matematike. Još sam u doba pohađanja petog do osmog razreda postajao svjestan svrhe lektire. Polako mi je dolazilo u svijest da je njezin osnovi cilj spriječiti djecu da čitaju. Ne vjerujete? OK. Možda će vam biti jasnije ako djecu tog uzrasta podijelimo u dvije skupine: onu koja vole čitati i koja čitaju i onu koja ne vole čitati i koja ne čitaju. Što čini lektira jednima, a što drugima? Djecu koja vole čitati i koja čitaju lektira sprečava u čitanju: ona ne mogu čitati (ono što žele i što bi vjerojatno gutala i čega bi u konačnici pročitala puno više nego što je količinski lektirom određeno), niti im se da čitati (lektirom propisanu književnost koja dobrim dijelom spada ne samo izvan kruga njihovog interesa, već i izvan kruga njihovog razumijevanja). Djecu koja ne vole čitati i koja ne čitaju pak lektira samo podupire u njihovom uvjerenju da je čitanje knjiga dosadno i glupo. Iz svoje se osnovno- i srednjoškolske prošlosti sjećam tri eklatantna primjera kako lektira može biti odbojna. Problem je u tome što vjerujem da je riječ o kvalitetnim djelima, ali koja su nam bila prezentirana u dobi kad nismo bili nimalo spremni na njih. I jedina posljedica tog iskustva jest da se poučen traumatičnim školsko-lektirnim iskustvom trima niženavedenim djelima vjerojatno nikad više u životu neću vratiti. Da ne bude nesporazuma: kao klinac sam knjige jednostavno gutao. Otkrivao sam nove i nove zanimljive knjige, a na neke su me uputili tata i mama (i hvala im na tome!). Sve to bilo je prilagođeno mojoj tadašnjoj dobi i mojim tadašnjim interesima. Prvi je od negativnih primjera bio roman Modri Prozori Danka Oblaka.  Pripovijest je to o životu u ratnom Zagrebu viđen očima dječaka čiji je stariji brat (i uzor) uključen u ilegalni pokret otpora. Ovako prepričana u jednoj rečenici, knjiga kao da podsjeća na brojne priče koje velike povijesne događaje prepričavaju kroz dječji svjetonazor. Takav pristup je naročito čest u filmu, spomenuo bih samo izvrstan film Renéa Clémenta iz 1952. godine, Zabranjene igre.  No Oblakova je knjiga meni tada bila jednostavno – dosadna. U njoj je nešto manjkalo, neki je ne sais quoi. Jednostavno me nije uspjela zainteresirati. Ako se ne varam, u to doba su me uzbuđivala djela koja su imala u sebi neki prizvuk avanture, pa bili to Jules Verne, Koko ili Kon-Tiki. A u Oblaka toga nije bilo. Glavni lik (s pravom sam mu zaboravio ime, sjećam se jedino nadimka, a i to samo zato što nije pripadao mojem jezičnom krugu, pa mi je ostao urezan u sjećanje kao nešto krajnje egzotično – Žgepče) ne sudjeluje aktivno u onome što roman opisuje, on je puki promatrač. Koji uza sve to i ne razumije puno od toga, pa ne može ni nama ostalima artikulirano prenijeti što se ustvari događa. Drugi je slučaj još gori – roman Derviš i smrt Meše Selimovića.  Možda stvar i ne bi bila toliko tragična da smo na raspolaganju imali neko kritičkim materijalom opremljeno izdanje. Ovako smo dobili goli tekst da se s njime snalazimo kako god smo znali i umjeli. A nismo znali nikako. Naime, u to je doba islam u Zagrebu bio isto takva nepoznanica kao što nam je danas to primjerice religija Druza ili Sikha. O muslimanima smo znali samo da oni pripadaju nekoj drugoj vjeri, a kakva ona jest – o tom smo mogli samo nagađati, praviti konstrukte na osnovi našeg (manjkavog) znanja o vlastitoj rimokatoličkoj vjeri. (Znali smo i to da se umjesto krštenja oni obrezuju.) Svo znanje koje smo o islamu posjedovali bilo je da su ga sa sobom donijeli Turci i da u Bosni ima puno muslimana. Što je to točno derviš bilo je izvan opsega našeg znanja. Nekako sam shvatio (ili se možda poslužio kakvim enciklopedijskim izdanjem da to dokučim) da bi derviš trebao biti neka vrsta redovnika. No kako sam pojam redovnika u to doba mogao povezati isključivo s pojmom kršćanskog redovnika (u nekim filmovima sam imao priliku vidjeti i pravoslavne kaluđere), Ahmed Nurudin mi se u takvu sliku nikako nije mogao uklapati. A to je bio tek početak naših muka. Sve ono što je dotični o sebi u navedenom romanu napisao bilo je i ostalo obavijeno maglom. Od cijelog romana (a pročitao sam ga na većim mukama od onih o kojima su nam pričali na križnom putu) nisam razumio niti zapamtio baš ništa. Jedino što mi je ostalo urezano u sjećanju i s čime sam se u svakom trenutku bio potpuno spreman složiti bile su početne riječi romana: Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge... Treći je slučaj glasoviti roman majstora ruske književnosti Fëdora Mihajloviča Dostoevskoga, Zločin i kazna.  On je u tim mojim lektirnim sjećanjima prošao najgore, jer je ozloglašen potpuno nezasluženo. No u doba kad sam ga morao čitati jednostavno nisam shvaćao koga se vraga taj glupi Raskol’nikov sad bavi takvim bedastoćama. Ubio babu, kaznio zločinku (kojoj zakon ionako nije imao ni najmanje namjere stati na kraj), stekao njezine novce (pokrao kradljivicu – zar je to grijeh?), a onda, umjesto da uživa u novostečenom blagostanju, on se nešto premišlja, nećka, gubi vrijeme tamo s nekakvom kurvom (koja uz to ima i idiotsko prezime – Marmeladova! kao da je riječ o kakvom ironiziranom engleskom lordu iz vrckave engleske satire)... U to mi je doba bio bliži mentalitet jednog Ostapa Bendera, koji je itekako dobro znao što bi sa stečenim bogatstvom. (Da napomenem da mi je trebalo tek treće ili četvrto čitanje oba romana o njemu, već u odrasloj dobi, da uočim razliku između optimizma postrevolucionarne Rusije iz Dvanaest stolica i tmurne stvarnosti staljinističkog doba iz Zlatnog teleta.) Raskol’nikov i njegov način razmišljanja su mi u to doba bili i isuviše strani da bi se uspio probiti kroz cijelu knjigu. I tako sam se Zločina i kazne klonio ostatak svog života, no ne i samog Dostoevskoga – kad sam uzeo u ruke njegovu Braću Karamazove i Idiota, bio sam oduševljen njihovom genijalnošću. Naravno, tada je proteklo dovoljno dugo od lektirskoga doba da bih mogao razumjeti njegov gusto ispisan tekst. Tako je to. Za neke stvari čovjek jednostavno mora biti spreman. Ni ja, kad sam prvi put pohodio Izrael i Jeruzalem, nisam se osjećao spremnim posjetiti Yad waŠem, spomenički kompleks posvećen žrtvama holokausta. Za mojeg drugog boravka u Izraelu već sam bio siguran da sam u stanju to proživjeti (uslijed veličine kompleksa posjetio sam ga u dva navrata) i nisam zažalio što sam odgađao obilazak – prvi put vjerojatno ne bih bio u stanju pojmiti njegov duh, njegovu poruku, vjerojatno bi me preveliki šok omeo u tome. No, da se mi vratimo našem Dostoevskom i njegovom romanu: tko zna, možda jednog dana smognem dovoljno snage da se opet uhvatim u koštac sa Zločinom i kaznom... Dakle, mislim da se sada, nakon gornjeg izlaganja, možemo složiti da cilj lektire jest da djecu sprečava u čitanju. No ona ima i dodatni, nešto perfidnije skriven cilj – spriječiti djecu da nauče hrvatski jezik. Kako je to moguće, pitate se vi sada. Ovako: i lektira, odnosno povijest književnosti koju ona prati, i znanje o hrvatskom jeziku ugurani su u jedan jedini školski predmet: hrvatski jezik i književnost, s ograničenim (vrlo ograničenim) brojem sati. Kako je lektira nešto što se mora proći, hrvatski jezik uz nju nema šanse. Koliko je meni ostalo u sjećanju, nakon nižih razreda osnovne škole, hrvatskim jezikom smo se bavili minimalno, a u gimnaziji uopće ne. Bilo je važno projuriti kroz tu vražju, propisanu lektiru, ništa drugo nije bilo bitno. Čak ni naučiti službeni jezik države u kojoj živimo! I tu nastaju problemi, jer djeca neke jezične koncepte uspiju osvijestiti tek u kasnijoj đačkoj dobi, pa im utuvljivanje u glavu nekih pravila, koja stoga neće moći konstruktivno primijeniti, doista nema smisla, jer tako neće naučiti jezik, naprotiv. Najeklatantniji primjer za to su padeži. Nedavno, kada je predložen logičniji redoslijed padeža hrvatskoga jezika, svi su se digli na zadnje noge u potrebi da obrane stari sustav. Kao da je bubanje paradigme napamet bolje od učenja funkcije pojedinih padeža. Nevjerojatno, ali istinito, u ovom društvu to i jest tako. Ideja da akuzativ odjednom, kao grom iz vedra neba, ničim izazvan, pređe na drugo mjesto paradigme jednostavno je nezamisliva. Zašto? Pa zato što se zna da je četvrti padež kogašto! Pazite, ne akuzativ, nego četvrti padež. Znanje padeža je u dvadesetom stoljeću toliko nazadovalo, da je redni broj padeža preuzeo ulogu njegovog imena. I da stvar bude gora, to je sve što je od padeža ostalo: taj »četvrti padež« i »kogašto«. Svako znanje o tome što taj padež jest, koja je njegova funkcija, što se njime izražava, sve je to završilo na smetlištu kulturne povijesti. Stoga nas ne treba čuditi da o tome malo znaju i oni koji bi djecu tom gradivu trebali učiti. Navodno je prolazak studenata kroatistike na testu iz padeža ispod 25%! Kako je to moguće, pitate se? Jednostavno zato što iz škole izlaze s naučenom pjesmicom: nominativtkoštogenitivkogačegadativkomučemuakuzativkogaštovokativojlokativukomuučemuinstrumentalskimčim nemajući pojma što ona znači. Pa tako rijetko tko od njih ikada stigne do, primjerice, akuzativa. Recimo u rečenici Vidim konja. tijek misli vjerojatno ide nekako ovako: tkošto? konj – nije kogačega? konja – aha, konja je, znači, genitiv! Dok u rečenici Vidim stol. mora da misli slijede ovaj tijek: tkošto? stol – aha, stol je, znači, nominativ! Rijetkima na pamet pada da pogledaju koju ulogu riječ, čiji padež traže, igra u sintaktičkoj strukturi rečenice. (Recimo, akuzativ najčešće izražava izravni objekt ili cilj.) Jednostavno, nitko ih nikada tome nije učio. A kako i bi kad su morali obraditi dvadesetak književnih djela u školskoj godini. Ako mi i dalje ne vjerujete, pogledajte vrh ove države. Što mislite, je li njima u interesu imati obrazovane, kulturne i civilizirane građane ili pak rulju neškolovanih podanika? |
04.04.2010., nedjelja
DALMACIJA GLEDA NA ISTOK, A VIDI SJEVER
|
A sad da se vratimo na članak o dalmatinskim predrasudama spram Zagreba. Prije nekog vremena je jedan od dalmatinskih šlageraša (za čiji nom de disque compact nije jasno čita li se [Ylvkü] ili [lYvkü]) i opet zdvajao nad sudbinom Dalmacije koju Zagreb eksploatira li, eksploatira. A onda kad je konačno trebao iznijeti primjere svojih tvrdnji... sve zanuždi. Kao one zbog kojih Dalmacija danas toliko pati podcrtao je, naime, Zdravka Mamića i Milana Bandića! A jest našao Zagrepčanâ! Još da im je dodao i Tomu Horvatinčića i Dikana Radeljaka*, dobili bismo kvartet koji bi na informaciju da je sada točno pet do trifrtalj šest blenuo kao tele u šarena vrata. I tako su za Dalmaciju i opet svi krivci već po definiciji Zagrepčani, bez obzira na njihovo etničko, kulturalno i civilizacijsko porijeklo. Da koja sjevernokorejska raketa slučajno pogodi Spljet, kladim se da bi i sam Kim Jong-il postao čistokrvnim Agramerom. Arhijerejski namjesnik Milenko Popović je veći Purger od sve četvorice navedenih zajedno. * A propos, sjeća li se tko srpskog stripa o njegovom imenjaku:  ? |
KUCAMO NA VRATA ZABORAVLJENIH EKSPERIMENATA
|
Izgleda da je danas dan osvrta. Ovaj put prizivam u sjećanje tekst kojim pozornost skrećem na neprimjenjivost znanstvene logike na domaću politikantsku praksu. U međuvremenu sam se sjetio još jednog primjera. Kako je riječ o vrlo važnoj stvari, sad ću malo o tome, OK? Sigurno se svi sjećate kako je vlada gromoglasno najavljivala projekt kojim bi se javnosti trebalo vratiti povjerenje u policiju. Rješenje je otkriveno u takozvanim »kvartovskim policajcima« odnosno pozornicima. Svi su govorili o projektu, od samih vrhova vlasti do općinskih šalterskih službenika. Ideja se hvalila nadugačko i naširoko. Doduše, od samih je početaka bilo sumnje da će projekt postići zacrtani cilj. Nepovjerenje naroda prema naoružanim, uniformiranim i nasilnim organima reda (da sad ne spominjem njihov poslovični nedostatak kulture, civiliziranosti i nepodmitljivosti), koje se pomno uzgajalo stoljećima teško da se može razbiti u tako kratkom roku. Minimum za to potrebnog vremena bi bio jednak onome potrošenom za stvaranje imagea redarstvenika ovdje i sada, a realna je procjena da bi u to trebalo uložiti višestruko vrijeme potrošeno na stvaranje nepovjerenja. Zagovarajući uspjeh projekta, najviše se zazivalo engleske Bobbyje, zaboravljajući pritom da se od domaćeg policijskog kadra ne mogu stvoriti Bobbyji. Za to bi trebalo zaposliti potpuno nove ljude potpuno novog profila. I to ne samo na ulici, već i do samog policijskog, unutarnjeposlovnog vrha. Osobe koje izvan radnog vremena na mrtvo ime prebiju mladića tako da ga ni rođena majka ne može prepoznati teško da mogu na sebe navući simpatije susjeda i sugrađana. No u zadnje je vrijeme o dotičnom projektu zavladao podjednako gromoglasni muk. Kvartovski policajci više ne patroliraju govornim organima političara, vijesti funkcioniraju bez njih, novine su ih zaboravile. Kao da ih je pojeo kvartovski mrak. Istina jest da je zadnja policijska ophodnja koja je prošla mojom ulicom bila još milicijska patrola. Odonda – ništa! Moj kvart valjda nema svog policajca. No znate li za ikoji koji ga ima? Mora se priznati da su od samog početka neki skeptici rogoborili kako je mala vjerojatnost da će naziv »kvartovskog policajca« promijeniti išta od policijskog mentaliteta. Da je najveća vjerojatnost da će se kvartovski policajac prvo slizati s kvartovskim kriminalcem. Jesu li bili u pravu? Jesu li zato svi oni glasovi iznenada tako gromoglasno zanijemili? Izgleda da smo umjesto hrvatskih Bobbyja dobili i Bobija i Rudija. |
JOŠ O BICIKLISTIČKOJ (NE)KULTURI
|
Kako ne bi ispalo da je ono što sam svojedobno pisao o biciklistima u Zagrebu (a vjerojatno je situacija ista po cijeloj državi) neki osobni animozitet prema rečenoj klasi (animozitet ne-uzrokovan njihovim ponašanjem), prenosim svjedočanstvo prijatelja mi, i samog biciklista, koji je dvama kotačima prešao dobar dio Europe. Stigao on tako u Dansku. A ondje – divota, raj na zemlji. Za bicikliste, naravno. Svugdje biciklističke staze. Mislim, one prave biciklističke staze, fizički odvojene i od kolnika i od pločnika, a ne ove brljotine besposlenih nemislitelja. Mislim, one prave biciklističke staze koje premrežuju čitav grad (a vjerojatno i državu), a ne ove izolirane krpice kojima se mažu oči, ali samo izrazito maloumnoj javnosti. Uz semafore za pješake i za vozila, postoje i zasebni semafori za bicikle. I što se dogodilo? Ispostavilo se da biciklisti iz Hrvatske ondje uopće nisu u stanju voziti. Stroga reguliranost biciklističkog prometa je u krajnjoj suprotnosti s mentalitetom biciklista Hrvatske. Postojanje pravila ga ometa u onome što je prednost vožnje biciklom u Hrvatskoj: pravu jačega i drskijega (koje, doduše, ponekad završi i mljevenim biciklistom na asfaltu). Očigledno da biciklistima Hrvatske ideja prometa kao dogovorno regulirane djelatnosti, kao nečega što se odvija po određenim propisima nikako ne leži. Je li razlog tome tek nevjerojatni kaos koji vlada u biciklistici i biciklističkim glavama, ili je on dodatno potenciran demokracijom kakva se prakticira u ovim krajevima? Možda jednom i otkrijemo. Ako se ovdje ikada uvedu propisi i kazne za njihovo nepoštivanje. Zamijetite da nisam napisao Kad! |
