Marketing
BOYS KEEP PROMISING
Drago mi je da i nakon tridesetak godina mogu reći da je Dečko koji obećava dobar film, da ga vrijeme nimalo nije nagrizlo.
Bio je to prvi film jedne generacije, koja je ujedno bila i jedna od zadnjih jugoslavenskih generacija. U prvoj polovini osamdesetih tadašnja Jugoslavija je imala nekoliko jakih scena koje su zavidno komunicirale s tadašnjim svjetskim glazbenim i supkulturnim strujanjima. Ne usudivši se pojavu nazvati njezinim pravim imenom, tadašnja su lokalna novinarska piskarala scene nazivale »novovalnima«, »novotalasnima«, kako gdje. »New wave« je bio naziv koji su takve individue u ono i kasnija doba koristili za širok glazbeni izraz koji se nikako nije uklapao u usku ladicu punka, poistovećenog isključivo s britanskim strujanjima u glazbi toga doba. Kao da Sex & Drugs & Rock & Roll nije bila punkerska himna. (Jedna od mnogih – punk je bio izrazito programatski i himničan pokret.) A Iana Duryja i njegov band Blockheads redovito iz punka guraju u taj tzv. »novi val«.
Slično je bilo i u tadašnjoj Jugoslaviji. Rijetke su bile scene, koje su novinarčići počastili titulom »punkerskih«: slovenska (ali, naravno, bez isuviše ekstremnih primjera kakvi su bili Laibach s jedne i Lačni Franz s druge strane), pulska (koja nažalost nije ostavila bogznakakvih diskografskih tragova) i riječka (to će reći Termiti i Paraf – ovi barem tako dugo dok je Kocijančić bio s njima i unatoč teškom slovenskom cenzuriranju njihovog albuma), plus novosadska Pekinška Patka. Neki su, doduše, govorili i o Prljavom kazalištu kao punkerskom sastavu, no ubrzo se pokazalo da će Houra zaigrati kolo s kim god tko se trenutno dobro prodaje. Sve ostalo je bilo »novi val«. Tako su i zagrebački sastavi (prije svih fenomenalni Haustor, zatim Film koji je briljirao dok iza drugog albuma Stublić nije preuzeo diktatorske ovlasti u grupi, te Azra kao grupa koja je zadovoljavala potrebe nedorasle adolescentske populacije) i ona beogradska (Šarlo akrobata, VIS Idoli, Električni orgazam), a da se o ostatku tadašnje države i ne govori.
Naravno, ako ste dovoljno širokih pogleda da u punk uvrstite i skupine i pojedince koji su sve to započeli, njujoršku scenu, koju su predvodili poetski trolist Patti Smith, Tom Verlaine (Television) i Richard Hell (Voidoids), eklektički Talking Heads, te Ramones koji su ubrzo postali robovima vlastitoga totalnog imidža, ali i gomila drugih, čije se zasluge danas često zaboravljaju; te razne druge rubne i slične pojave (Pere Ubu i Devo), onda ćete biti spremni i na jugoslavenskom terenu naći isto tako širok dijapazon shvaćanja punka koji obuhvaća i sve navedene grupe, ali i mnoge druge (sarajevsku novoprimitivnu scenu, novosadske projekte Slobodana Tišme i braće Vranešević, drugi val beogradskih sastava, ali i takva potonula kulturna blaga kakvi su bili istarski Gustaph y njegovi dobri duhovi ili pak zagrebački sastav Mira Furlan i orkestar Davora Slamniga).
Glavni prijepor u javnosti između punka i »novog vala« kao da je postao problem intelektualnosti. Punk je kao antiintelektualan, a »novi val« intelektualan. No, ako iz punka odstranimo sve intelektualno, ostat će nam tek gomila trećerazrednih Oi! bandova žnj-te generacije. Budimo realni, punk je bio izrazito intelektualan pokret, baš kao i hipiji desetak godina ranije. Cijeli njujorški punk je obilježen intelektualizmom. Čak i »glupi« Ramones. Ne, ne, nisu oni glupi, oni su izrazito pametan koncept. To što su sami povjerovali u svoj pomno iskonstruirani imidž bila je njihova propast, baš kao i štancanje sve nove i nove braće kako je starijoj dosadila nemogućnost ikakvog razvoja. Ni za britanski se punk ne bi moglo ustvrditi drugačije: Sex Pistols su nastali iz dobro promišljene ideje koja se nadovezivala, između ostaloga, i na francuske situacioniste. Slično se može ustanoviti i u ostatku tadašnjih glazbenih scena.
Zato je i Dečko koji obećava punkerski, a ne novovalni film.
Priča se događa između dva udarca u glavu koje je primio Slobodan Milošević. (Naravno, nije riječ o jednom od pet-šest najomraženijih tipusa poniklih iz bivše države, nego o izvornom, pravom, prvom Slobodanu Miloševiću. Onaj drugi se na sceni pojavio tek pola desetljeća kasnije.) OK, Slobodan je u međuvremenu dobio još dva udarca ženskim torbicama, ali ti nisu toliko utjecali na tok njegovog života. Važni su samo onaj prvi veslom i onaj zadnji pri padu s motora. Slobodana upoznajemo prije prvog udarca kao jedinca tipične malograđanske obitelji, koja se sastoji od majke ambiciozne karijeristice i oca koji pokušava glumiti nekakav autoritet u kući, a ustvari je toliko beznačajan da za cijelog trajanja filma ni ne znamo čime se on uopće u životu bavi. Sam Slobodan je u svemu propao: propali student medicine (koju studira obiteljske tradicije radi; te koji povraća pri pogledu na razrezani mozak s tumorom), propali karateka (koji nikako da zasluži plavi pojas), te propali gitarist (koji nikako da odsvira dva akorda na gitari). I propali kopulator, budimo iskreni. Sve se to onim prvim udarcem u glavu počinje mijenjati. Nakon njega se Slobodan prepušta tada nadolazećoj punkerskoj supkulturi, na koncertima upoznaje nove djevojke, a jedna od njih ga spaja s ljudima s kojima će osnovati sastav. Grupu Dobri dečaci čine Slobodan kao basist i pjevač, Pit kao gitarist i pjevač i neimenovani bubnjar. Život je Slobodanu konačno krenuo s mjesta, kad ga zadesi drugi udarac u glavu, koji ga vraća u onu prvu, besperspektivnu kolotečinu.
Glavno pitanje koje se postavlja jest: je li od prvog udarca u glavu Slobodan poludio ili je naprotiv konačno (nakon iks-deset godina upitnog života) postao normalnim. Ovisi o gledištu. Malograđanski stav je da život kakav je on vodio između dva udarca u glavu nije normalan, dok s druge strane ono što oni sami drže »normalnim životom« ne nudi apsolutno ništa. Zato na kraju filma možemo raspravljati o tome želi li Slobodan novim udarcem u glavu povratiti »nenormalan« život ili pak onaj koji ima smisla.
Redatelj ovog filma, Miša Radivojević, je i prije i poslije ovog filma potpisao dovoljno filmskih ostvarenja da bismo ga i po njima trebali pamtiti, no sva ona nisu ostavila takav trag kao ovaj film. Svoj je prvi film, Zvezdana prašina, snimio još 1965. godine, 16 godina prije Dečka koji obećava, no čak i oni za koje se svojedobno čulo – Bube u glavi (1970.), Testament (1975.), Kvar (1978.), te Snovi, život, smrt Filipa Filipovića (1980.) – teško da nam u pamćenje mogu dozvati bilo što osim samog naslova. Isto vrijedi i za filmove nastale poslije ovoga: Živeti kao sav normalan svet (1982), Una (1984.),... Unatoč tridesetak filmova koje je potpisao kao redatelj, o Miši Radivojeviću možemo doista govoriti kao o primjeru fenomena tzv. »one hit wonder«.
Film je okupio ekipu poznatih imena, kako na glumačkom planu, tako i na onom glazbenom. Od glumaca se tu pojavljuje krema tadašnjeg srpskog (i ponešto jugoslavenskog) filma: u naslovnoj ulozi Aleksandar Berček (autori su namjerno odabrali glumca nešto starije generacije od one punkerske, kako bi njegova preobrazba bila čim korjenitija), njegove roditelje igraju Dušica Žegarac i Rade Marković; njegovu djevojku glumi Dara Džokić, a njezine roditelje Milena Zupančič i Velimir »Bata« Živojinović; tu su još i Slobodan Aligrudić, Gordana Gadžić, Branislav Lečić, Kosta Bunuševac, Nebojša Pajkić... Od glazbenika se uz dvije trećine Šarla akrobate (Koja u ulozi Pita i VD kao šutljivi bubnjar VIS-a Dobri dečaci), pojavljuju VIS Idoli (sviraju na tulumu na kojem Slobodan upoznaje Pita) te još jedan meni osobno nepoznat sastav na čijem koncertu Slobodan upoznaje Ljubicu (koja će ga kasnije upoznati s Pitom), a moguće je čuti i Azru, Električni orgazam, Igru staklenih perli, Pankrte, Paraf, Pekinšku patku, Prljavo kazalište i Šarla akrobatu. Naravno, čuju se i tri pjesme koje je Koja skladao za film (na stihove fantomskog N. D. Burlakova), Slobodan, Balada o tvrdim grudima i Depresija. Navodno si je od honorara koji je dobio za ovaj film Koja konačno mogao priuštiti pošteni bas, naravno – Rickenbacker.
Šteta što jugoslavenska diskografska industrija toga doba još nije dospjela u fazu izdavanja albuma s glazbom iz filmova – ova bi se ploča prilično dobro prodavala. No od toga nije bilo ništa, pa navedene tri stvari, napisane posebno za ovaj film, nikad nisu objavljene, te i dan-danas po internetu kolaju tek loši snimci skinuti s još gorih kopija filma. A to znači – nepotpuni. Tko zna ima li još Enco Lesić gdje skrivene originalne mastere da nas jednog dana usreći njima?
Hrvatska kinematografija u to doba, a ni kasnije, nije uspjela proizvesti djelo koje bi tako dobro komuniciralo sa svojom generacijom. Ona je iste, 1981. godine proizvela dva remek-djela, Grlićev Samo jednom se ljubi i Tadićev Dobri duh Zagreba, ali nitko se u tadašnjem hrvatskom filmskom svijetu nije dotakao rocka i punka. Doduše, Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski su u filmu Živi bili pa vidjeli još 1979. godine angažirali jugoslavenske preteče punka, slovensku skupinu Buldožer, da napišu i izvedu glazbu za film, ali se čak ni on nije bavio glazbenom scenom, koja je tada bila u nastajanju. Da se razumijemo, zagrebačka scena je u to doba bila puno više od isključivo glazbene, bio je tu i Polet koji je redovito objavljivao stripove Francuza Jean-Marca Reisera. Zagrebački Novi kvadrat je ponudio najjaču lokalnu produkciju stripa još od doba Plavog Vjesnika (sjetimo se, u Novi kvadrat su bila uključena imena poput Mirka Ilića, Igora Kordeja, Radovana Devlića, Krešimira Zimonića, Ninoslava Kunca,...). U scenu su se uklopile i neke kazališne predstave (Oženih se vješticom, Kažu da je sova nekad bila pekareva kći, a u to doba s nastupima počinje i Kugla glumište Aferom Gigan). Literarni dio scene su upotpunili Pero K. izvrsnim romanom Što mi rade & što im radim, koji je izlazio u nastavcima u Poletu, te Davor Slamnig svojim pripovijestima skupljenima u dvije knjige – Čudovište i Qwertzu i Opš. Tom Gotovac je uzrujavao javnost i državne vlasti svojim umjetničkim nastupima... Bilo je tu materijala za snimanje filma, ali ga nitko nije snimio. Tek je dvadesetak godina kasnije Igor Mirković napravio dokumentarac Sretno dijete, no kako je u doba o kojem film govori sam Mirković bio tek adolescent, film je pretrpao naivnim i provincijalnim dječjim pjesmicama Azre nauštrb onoga što je u to doba stvarno bilo značajno.
Danas hrvatska kinematografija, uškopljena gomilama doseljenih gastarbajtera iz Bosne i Srbije ne bi mogla snimiti tako liberalno djelo, s toliko govornog, uličnog jezika, s toliko golotinje, psovaka i seksa ni u ludilu.
Srpska je kinematografija uspjela iznjedriti još jedan rokerski film, kojemu su glazbom doprinijele glavne face beogradskog punka – Koja (Šarlo akrobata, Disciplina kičme), Vlada Divljan (VIS Idoli) i Srđan »Gile« Gojković (Električni orgazam). No taj film već govori o onome što je još ozbiljnije potreslo kulturnu scenu Hrvatske negoli onu Srbije – prodoru ne seljaštva, nego seljačinstva u zabrane kulture. Gastarbajteri doseljeni iz Srbije i Bosne su sa sobom donijeli svoju brđansku supkulturu, svoje provincijske običaje, svoje međususjedsko nasilje, svoje lokalne kriminalce... i uništile sve urbano u ovoj državi.
Film poput ovog nas podsjeća da je i ovdje nekada bilo grada.
Post je objavljen 16.04.2010. u 23:18 sati.