Život pod čizmom
04.04.2010., nedjelja
JOŠ O BICIKLISTIČKOJ (NE)KULTURI
|
Kako ne bi ispalo da je ono što sam svojedobno pisao o biciklistima u Zagrebu (a vjerojatno je situacija ista po cijeloj državi) neki osobni animozitet prema rečenoj klasi (animozitet ne-uzrokovan njihovim ponašanjem), prenosim svjedočanstvo prijatelja mi, i samog biciklista, koji je dvama kotačima prešao dobar dio Europe. Stigao on tako u Dansku. A ondje – divota, raj na zemlji. Za bicikliste, naravno. Svugdje biciklističke staze. Mislim, one prave biciklističke staze, fizički odvojene i od kolnika i od pločnika, a ne ove brljotine besposlenih nemislitelja. Mislim, one prave biciklističke staze koje premrežuju čitav grad (a vjerojatno i državu), a ne ove izolirane krpice kojima se mažu oči, ali samo izrazito maloumnoj javnosti. Uz semafore za pješake i za vozila, postoje i zasebni semafori za bicikle. I što se dogodilo? Ispostavilo se da biciklisti iz Hrvatske ondje uopće nisu u stanju voziti. Stroga reguliranost biciklističkog prometa je u krajnjoj suprotnosti s mentalitetom biciklista Hrvatske. Postojanje pravila ga ometa u onome što je prednost vožnje biciklom u Hrvatskoj: pravu jačega i drskijega (koje, doduše, ponekad završi i mljevenim biciklistom na asfaltu). Očigledno da biciklistima Hrvatske ideja prometa kao dogovorno regulirane djelatnosti, kao nečega što se odvija po određenim propisima nikako ne leži. Je li razlog tome tek nevjerojatni kaos koji vlada u biciklistici i biciklističkim glavama, ili je on dodatno potenciran demokracijom kakva se prakticira u ovim krajevima? Možda jednom i otkrijemo. Ako se ovdje ikada uvedu propisi i kazne za njihovo nepoštivanje. Zamijetite da nisam napisao Kad! |
