Život pod čizmom
15.01.2017., nedjelja
O PUNKU LJUBLJANSKOME DA TI ZBORIM...
 Stripovi su okupljeni u ovom albumu objavljivani u Mladini 1996. g. (Crveni alarm, White Riot, Crni dani), dok je zaključna epizoda (p.s.) nacrtana 2010. g. Dvadesetak-tridesetak godina nakon punka, dakle. Autor, Tomas Lavrič, generacijski spada u naraštaj koji je tražio sebe u to vrijeme. Njegov nam strip i govori o skupini onodobnih punkera i onome što je kasnije bilo s njima.  No, ono što je bitnije jest da ovaj strip otkriva uzroke svojevrsnog neuspjeha ljubljanske punkerske scene. (I ne samo nje, nego i riječke i pulske.) Naime, od ljubljanskih bandova toga doba samo je jedan doživio uspjeh - Pankrti. (Od Fiumana su jedino Paraf uspjeli izdati samostalne ploče - singlicu Rijeka / Moj život je novi val i LP ... a dan je tako lijepo počeo, dok su se samo tri pjesme Termita pojavile na kompilaciji Punk novi val. Među Puležanima su se samo Problemi probili na tu istu kompilaciju s dvije pjesme.) Kad to usporedimo sa suvremenom im zagrebačkom i beogradskom scenom, vidimo da je na potonjima bila veća ponuda grupa na vrhu: u Zagrebu Prljavo kazalište (koje je sve više skretalo udesno dok se nije skrasilo na nekakvoj desnoj country-rock sceni), Film (čiji se frontman zagubio po festivalsko-šlageraškim pozornicama) i Haustor (nastao iz sraza dva jaka autora), a tu je bio i prašnjavi, olinjali ošišani hipi Branimir Štulić - Čupko sa svojom Azrom; u Beogradu Električni orgazam (koji je kasnije zaglibio u nekakvom šezdesetaškom garažnom rocku), VIS Idoli (koji su nakon prvotnog uspjeha prvo otklizali u pretencioznost, a potom u sladunjavi pop) i Šarlo akrobata (tada još nitko nije kužio da je riječ o supergrupi). Ljubljanski su punkeri (i riječki, i pulski) preuzeli strogo britansko razumijevanje politiziranog punka, koji nije nudio toliko mogućnosti za razvoj koliko je to šire shvaćanje istog pojma omogućilo u Zagrebu i Beogradu. Drugim riječima, ljubljanske grupe toga doba nisu se bitno razlikovale jedne od drugih, pa se samim slušanjem pjesama teško moglo reći o kojem je točno od bandova riječ. Pa čak su i u samoj Sloveniji u to doba djelovali zanimljivi glazbenici koji se nisu dali toliko ukalupiti u usko definirani stil - Buldožer, Lačni Franz, Laibach, Marko Brecelj, Jani Kovačič,... Svi su se oni na ovaj ili onaj način »okrznuli« o punk (čak i »starovalni« Buldožer i Brecelj), ali su razvijali svoj osobni stil. (Rijeka je kasnije razvila vlastiti post-punkerski stil, a Pula je iznjedrila originalne Gori ussi Winnetou.)  S druge su strane junaci Lavričevog stripa čisti lumpen-punkeri, koji su (posljedično usvajanju tako uske definicije punka) smatrali da je anti-intelektualizam temelj stila. (I lako se priklonili lumpenproletarijatskoj struji Oi!) Kao da se punk nije prvotno razvio na sjeveroistoku SAD-a kao pokret intelektualnog bunta - Patti Smith, Tom Verlaine, Richard Hell, Talking Heads, pa čak i sami Ramones (doslovno shvaćanje imagea potonjih je ono što je na kraju dovelo do toga da, poput Jamesa Bonda Rogera Moorea, Ramones postanu sami sebi parodijom). Ljubljančani toga doba nisu bili svjesni ni koliko je britanski punk potekao iz intelektualnih osmišljavanja stila (v. pod situacionizam). Britanski je punk čak razvio i vlastitu modu, maštovitu koliko je to bila i ona zapadne obale SAD-a desetljeće ranije, a koju su ubrzo ugušile tenisice, poderane traperice, majice kratkih rukava i kožnjaci braće Ramone.  No da se vratimo stripu. U njemu pratimo Krta, bubnjara nesuđenog banda Crveni alarm, koji je imao tek jedan neuspješan nastup, tijekom kojega pjevač nije mogao zapamtiti dio teksta pjesme (»indeterminizam«), basist se toliko napio da mu je pozlilo, pa je u padu srušio i razglas, a gitarist je (jedini od njih koji je znao i svirati) digao ruke od banda. A sve je počelo kad je dečkima Bojc (još jedan iz klape) pustio prvi album Clasha... Krt se u međuvremenu oženio, te ima sina (koji lavira između darkera i emo) isto toliko otuđenoga od njega koliko je i on sam bio od svojih roditelja, ako ne i više... Krt je još jedini koji je zadržao kakav-takav integritet među svojom škvadrom. Pjevač se grupe, Majk, počeo baviti legalnim kriminalom, prvo kao »poduzetnik«, a zatim i kao politikant. (Koji nijednom u životu nije platio piće!) Nema sumnje da je pritom skrenuo oštro udesno kako bi se čim bolje uklopio u najnovije trendove ponovne fašizacije tzv. »EU«. Treći lik, Uteg, nije bio član grupe, a kasnije je preko tzv. »naci-punka« (contradictio in adiecto!) skliznuo u krajnju desnicu (»... obična agresivna, zadrta šovinistička budala«), među skinheade, da bi se skrasio kao automehaničar-gulikoža. Suzi je pak, jebozovni komad koji se »družio« isključivo sa starijim dečkima, a svoje vršnjake nije šljivio, odrasla, i to prilično, u svim smjerovima osim u visinu. Od sporednih likova, Jane je postao klošar i žicar, Filc se utopio,... A Bartol, bivši gitarist Crvenog alarma (onaj jedini koji je znao i svirati i koji se nikako nije uklapao u image) sad ima svoj kompjuterski studio.  Kao sudionik punkerske scene, Lavrič se nije dao uhvatiti u klopku koja je učestala među mahom mlađim i neinformiranim pukom, koji voli baljezgati o tome kako je UDBA špijunirala domaće rockere. On zna da su to obične idiotarije koje lupetaju spodobe ispranih mozgova koje u Jugoslaviji ustvari nikada nisu živjele. Za to mu svaka čast!  |
