Život pod čizmom
04.04.2010., nedjelja
KUCAMO NA VRATA ZABORAVLJENIH EKSPERIMENATA
|
Izgleda da je danas dan osvrta. Ovaj put prizivam u sjećanje tekst kojim pozornost skrećem na neprimjenjivost znanstvene logike na domaću politikantsku praksu. U međuvremenu sam se sjetio još jednog primjera. Kako je riječ o vrlo važnoj stvari, sad ću malo o tome, OK? Sigurno se svi sjećate kako je vlada gromoglasno najavljivala projekt kojim bi se javnosti trebalo vratiti povjerenje u policiju. Rješenje je otkriveno u takozvanim »kvartovskim policajcima« odnosno pozornicima. Svi su govorili o projektu, od samih vrhova vlasti do općinskih šalterskih službenika. Ideja se hvalila nadugačko i naširoko. Doduše, od samih je početaka bilo sumnje da će projekt postići zacrtani cilj. Nepovjerenje naroda prema naoružanim, uniformiranim i nasilnim organima reda (da sad ne spominjem njihov poslovični nedostatak kulture, civiliziranosti i nepodmitljivosti), koje se pomno uzgajalo stoljećima teško da se može razbiti u tako kratkom roku. Minimum za to potrebnog vremena bi bio jednak onome potrošenom za stvaranje imagea redarstvenika ovdje i sada, a realna je procjena da bi u to trebalo uložiti višestruko vrijeme potrošeno na stvaranje nepovjerenja. Zagovarajući uspjeh projekta, najviše se zazivalo engleske Bobbyje, zaboravljajući pritom da se od domaćeg policijskog kadra ne mogu stvoriti Bobbyji. Za to bi trebalo zaposliti potpuno nove ljude potpuno novog profila. I to ne samo na ulici, već i do samog policijskog, unutarnjeposlovnog vrha. Osobe koje izvan radnog vremena na mrtvo ime prebiju mladića tako da ga ni rođena majka ne može prepoznati teško da mogu na sebe navući simpatije susjeda i sugrađana. No u zadnje je vrijeme o dotičnom projektu zavladao podjednako gromoglasni muk. Kvartovski policajci više ne patroliraju govornim organima političara, vijesti funkcioniraju bez njih, novine su ih zaboravile. Kao da ih je pojeo kvartovski mrak. Istina jest da je zadnja policijska ophodnja koja je prošla mojom ulicom bila još milicijska patrola. Odonda – ništa! Moj kvart valjda nema svog policajca. No znate li za ikoji koji ga ima? Mora se priznati da su od samog početka neki skeptici rogoborili kako je mala vjerojatnost da će naziv »kvartovskog policajca« promijeniti išta od policijskog mentaliteta. Da je najveća vjerojatnost da će se kvartovski policajac prvo slizati s kvartovskim kriminalcem. Jesu li bili u pravu? Jesu li zato svi oni glasovi iznenada tako gromoglasno zanijemili? Izgleda da smo umjesto hrvatskih Bobbyja dobili i Bobija i Rudija. |
