Život pod čizmom
05.04.2010., ponedjeljak
UH, TA LEKTIRA!
|
Opet se povela rasprava oko školske lektire. Moja najbolja polovica kaže mi da u vrijeme kad je ona pohađala više razrede osnovne škole oko lektire nije bilo i nije moglo biti nikakvih diskusija. Jednostavno, lektira je bila tu da se pročita i čitala se. I moja sjećanja se poklapaju s njezinima. Ali samo djelomično. Jest, lektira je bila tu da se pročita, ali ne bih rekao i da »se čitala«. Lektira je bila najprepisivaniji dio gradiva, čak više od testova iz matematike. Još sam u doba pohađanja petog do osmog razreda postajao svjestan svrhe lektire. Polako mi je dolazilo u svijest da je njezin osnovi cilj spriječiti djecu da čitaju. Ne vjerujete? OK. Možda će vam biti jasnije ako djecu tog uzrasta podijelimo u dvije skupine: onu koja vole čitati i koja čitaju i onu koja ne vole čitati i koja ne čitaju. Što čini lektira jednima, a što drugima? Djecu koja vole čitati i koja čitaju lektira sprečava u čitanju: ona ne mogu čitati (ono što žele i što bi vjerojatno gutala i čega bi u konačnici pročitala puno više nego što je količinski lektirom određeno), niti im se da čitati (lektirom propisanu književnost koja dobrim dijelom spada ne samo izvan kruga njihovog interesa, već i izvan kruga njihovog razumijevanja). Djecu koja ne vole čitati i koja ne čitaju pak lektira samo podupire u njihovom uvjerenju da je čitanje knjiga dosadno i glupo. Iz svoje se osnovno- i srednjoškolske prošlosti sjećam tri eklatantna primjera kako lektira može biti odbojna. Problem je u tome što vjerujem da je riječ o kvalitetnim djelima, ali koja su nam bila prezentirana u dobi kad nismo bili nimalo spremni na njih. I jedina posljedica tog iskustva jest da se poučen traumatičnim školsko-lektirnim iskustvom trima niženavedenim djelima vjerojatno nikad više u životu neću vratiti. Da ne bude nesporazuma: kao klinac sam knjige jednostavno gutao. Otkrivao sam nove i nove zanimljive knjige, a na neke su me uputili tata i mama (i hvala im na tome!). Sve to bilo je prilagođeno mojoj tadašnjoj dobi i mojim tadašnjim interesima. Prvi je od negativnih primjera bio roman Modri Prozori Danka Oblaka.  Pripovijest je to o životu u ratnom Zagrebu viđen očima dječaka čiji je stariji brat (i uzor) uključen u ilegalni pokret otpora. Ovako prepričana u jednoj rečenici, knjiga kao da podsjeća na brojne priče koje velike povijesne događaje prepričavaju kroz dječji svjetonazor. Takav pristup je naročito čest u filmu, spomenuo bih samo izvrstan film Renéa Clémenta iz 1952. godine, Zabranjene igre.  No Oblakova je knjiga meni tada bila jednostavno – dosadna. U njoj je nešto manjkalo, neki je ne sais quoi. Jednostavno me nije uspjela zainteresirati. Ako se ne varam, u to doba su me uzbuđivala djela koja su imala u sebi neki prizvuk avanture, pa bili to Jules Verne, Koko ili Kon-Tiki. A u Oblaka toga nije bilo. Glavni lik (s pravom sam mu zaboravio ime, sjećam se jedino nadimka, a i to samo zato što nije pripadao mojem jezičnom krugu, pa mi je ostao urezan u sjećanje kao nešto krajnje egzotično – Žgepče) ne sudjeluje aktivno u onome što roman opisuje, on je puki promatrač. Koji uza sve to i ne razumije puno od toga, pa ne može ni nama ostalima artikulirano prenijeti što se ustvari događa. Drugi je slučaj još gori – roman Derviš i smrt Meše Selimovića.  Možda stvar i ne bi bila toliko tragična da smo na raspolaganju imali neko kritičkim materijalom opremljeno izdanje. Ovako smo dobili goli tekst da se s njime snalazimo kako god smo znali i umjeli. A nismo znali nikako. Naime, u to je doba islam u Zagrebu bio isto takva nepoznanica kao što nam je danas to primjerice religija Druza ili Sikha. O muslimanima smo znali samo da oni pripadaju nekoj drugoj vjeri, a kakva ona jest – o tom smo mogli samo nagađati, praviti konstrukte na osnovi našeg (manjkavog) znanja o vlastitoj rimokatoličkoj vjeri. (Znali smo i to da se umjesto krštenja oni obrezuju.) Svo znanje koje smo o islamu posjedovali bilo je da su ga sa sobom donijeli Turci i da u Bosni ima puno muslimana. Što je to točno derviš bilo je izvan opsega našeg znanja. Nekako sam shvatio (ili se možda poslužio kakvim enciklopedijskim izdanjem da to dokučim) da bi derviš trebao biti neka vrsta redovnika. No kako sam pojam redovnika u to doba mogao povezati isključivo s pojmom kršćanskog redovnika (u nekim filmovima sam imao priliku vidjeti i pravoslavne kaluđere), Ahmed Nurudin mi se u takvu sliku nikako nije mogao uklapati. A to je bio tek početak naših muka. Sve ono što je dotični o sebi u navedenom romanu napisao bilo je i ostalo obavijeno maglom. Od cijelog romana (a pročitao sam ga na većim mukama od onih o kojima su nam pričali na križnom putu) nisam razumio niti zapamtio baš ništa. Jedino što mi je ostalo urezano u sjećanju i s čime sam se u svakom trenutku bio potpuno spreman složiti bile su početne riječi romana: Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge... Treći je slučaj glasoviti roman majstora ruske književnosti Fëdora Mihajloviča Dostoevskoga, Zločin i kazna.  On je u tim mojim lektirnim sjećanjima prošao najgore, jer je ozloglašen potpuno nezasluženo. No u doba kad sam ga morao čitati jednostavno nisam shvaćao koga se vraga taj glupi Raskol’nikov sad bavi takvim bedastoćama. Ubio babu, kaznio zločinku (kojoj zakon ionako nije imao ni najmanje namjere stati na kraj), stekao njezine novce (pokrao kradljivicu – zar je to grijeh?), a onda, umjesto da uživa u novostečenom blagostanju, on se nešto premišlja, nećka, gubi vrijeme tamo s nekakvom kurvom (koja uz to ima i idiotsko prezime – Marmeladova! kao da je riječ o kakvom ironiziranom engleskom lordu iz vrckave engleske satire)... U to mi je doba bio bliži mentalitet jednog Ostapa Bendera, koji je itekako dobro znao što bi sa stečenim bogatstvom. (Da napomenem da mi je trebalo tek treće ili četvrto čitanje oba romana o njemu, već u odrasloj dobi, da uočim razliku između optimizma postrevolucionarne Rusije iz Dvanaest stolica i tmurne stvarnosti staljinističkog doba iz Zlatnog teleta.) Raskol’nikov i njegov način razmišljanja su mi u to doba bili i isuviše strani da bi se uspio probiti kroz cijelu knjigu. I tako sam se Zločina i kazne klonio ostatak svog života, no ne i samog Dostoevskoga – kad sam uzeo u ruke njegovu Braću Karamazove i Idiota, bio sam oduševljen njihovom genijalnošću. Naravno, tada je proteklo dovoljno dugo od lektirskoga doba da bih mogao razumjeti njegov gusto ispisan tekst. Tako je to. Za neke stvari čovjek jednostavno mora biti spreman. Ni ja, kad sam prvi put pohodio Izrael i Jeruzalem, nisam se osjećao spremnim posjetiti Yad waŠem, spomenički kompleks posvećen žrtvama holokausta. Za mojeg drugog boravka u Izraelu već sam bio siguran da sam u stanju to proživjeti (uslijed veličine kompleksa posjetio sam ga u dva navrata) i nisam zažalio što sam odgađao obilazak – prvi put vjerojatno ne bih bio u stanju pojmiti njegov duh, njegovu poruku, vjerojatno bi me preveliki šok omeo u tome. No, da se mi vratimo našem Dostoevskom i njegovom romanu: tko zna, možda jednog dana smognem dovoljno snage da se opet uhvatim u koštac sa Zločinom i kaznom... Dakle, mislim da se sada, nakon gornjeg izlaganja, možemo složiti da cilj lektire jest da djecu sprečava u čitanju. No ona ima i dodatni, nešto perfidnije skriven cilj – spriječiti djecu da nauče hrvatski jezik. Kako je to moguće, pitate se vi sada. Ovako: i lektira, odnosno povijest književnosti koju ona prati, i znanje o hrvatskom jeziku ugurani su u jedan jedini školski predmet: hrvatski jezik i književnost, s ograničenim (vrlo ograničenim) brojem sati. Kako je lektira nešto što se mora proći, hrvatski jezik uz nju nema šanse. Koliko je meni ostalo u sjećanju, nakon nižih razreda osnovne škole, hrvatskim jezikom smo se bavili minimalno, a u gimnaziji uopće ne. Bilo je važno projuriti kroz tu vražju, propisanu lektiru, ništa drugo nije bilo bitno. Čak ni naučiti službeni jezik države u kojoj živimo! I tu nastaju problemi, jer djeca neke jezične koncepte uspiju osvijestiti tek u kasnijoj đačkoj dobi, pa im utuvljivanje u glavu nekih pravila, koja stoga neće moći konstruktivno primijeniti, doista nema smisla, jer tako neće naučiti jezik, naprotiv. Najeklatantniji primjer za to su padeži. Nedavno, kada je predložen logičniji redoslijed padeža hrvatskoga jezika, svi su se digli na zadnje noge u potrebi da obrane stari sustav. Kao da je bubanje paradigme napamet bolje od učenja funkcije pojedinih padeža. Nevjerojatno, ali istinito, u ovom društvu to i jest tako. Ideja da akuzativ odjednom, kao grom iz vedra neba, ničim izazvan, pređe na drugo mjesto paradigme jednostavno je nezamisliva. Zašto? Pa zato što se zna da je četvrti padež kogašto! Pazite, ne akuzativ, nego četvrti padež. Znanje padeža je u dvadesetom stoljeću toliko nazadovalo, da je redni broj padeža preuzeo ulogu njegovog imena. I da stvar bude gora, to je sve što je od padeža ostalo: taj »četvrti padež« i »kogašto«. Svako znanje o tome što taj padež jest, koja je njegova funkcija, što se njime izražava, sve je to završilo na smetlištu kulturne povijesti. Stoga nas ne treba čuditi da o tome malo znaju i oni koji bi djecu tom gradivu trebali učiti. Navodno je prolazak studenata kroatistike na testu iz padeža ispod 25%! Kako je to moguće, pitate se? Jednostavno zato što iz škole izlaze s naučenom pjesmicom: nominativtkoštogenitivkogačegadativkomučemuakuzativkogaštovokativojlokativukomuučemuinstrumentalskimčim nemajući pojma što ona znači. Pa tako rijetko tko od njih ikada stigne do, primjerice, akuzativa. Recimo u rečenici Vidim konja. tijek misli vjerojatno ide nekako ovako: tkošto? konj – nije kogačega? konja – aha, konja je, znači, genitiv! Dok u rečenici Vidim stol. mora da misli slijede ovaj tijek: tkošto? stol – aha, stol je, znači, nominativ! Rijetkima na pamet pada da pogledaju koju ulogu riječ, čiji padež traže, igra u sintaktičkoj strukturi rečenice. (Recimo, akuzativ najčešće izražava izravni objekt ili cilj.) Jednostavno, nitko ih nikada tome nije učio. A kako i bi kad su morali obraditi dvadesetak književnih djela u školskoj godini. Ako mi i dalje ne vjerujete, pogledajte vrh ove države. Što mislite, je li njima u interesu imati obrazovane, kulturne i civilizirane građane ili pak rulju neškolovanih podanika? |
