Marketing
CLASH OF THE TIKWANS
Pobjeda Tomislava Karamarka na izborima za šefa HDZ-a najavila je zanimljivu borbu na idućim parlamentarnim izborima. Tada će se na krajnjoj desnici suočiti Karamarko, izričiti protivnik svakog antifašizma, te postojani provoditelj ekstremno desničarske politike i serviser svih protunarodnih snaga, Zoran Milanović.
U takvoj postavi Milanović sigurno gubi. On je, naime, smetnuo s uma da rezultati prošlih parlamentarnih izbora nisu toliko bili pobjeda SDP-a, koliko poraz HDZ-a. To nije tek pitanje semantike ili pak opreka polupune i poluprazne čaše. Do izlaza na birališta Milanović nije uspio okupiti toliko novih birača koliko ih je HDZ izgubio uslijed obezglavljenja stranke u nizu kriminalnih afera. U međuvremenu je Milanović dodatno prorajtao znatan broj potencijalnih glasača, dok će se oko Karamarka sigurno okupiti stara HDZ-ova izborna baza. Milanović isto tako zaboravlja da SDP, za razliku od HDZ-a, ne može računati na stalnu izbornu bazu, već je uvijek mora iznova stjecati. Zavrjeđivali.
A dosad nije zavrijedio ni koliko je crno pod noktom.
Milanović je za prošle izbore izabrao lukavu izbornu strategiju – ne činiti ništa, samo čekati da se HDZ uruši sam od sebe. Sad Karamarko treba postupiti na identičan način. Milanović i njegova družba su sa svakim novim danom sve omrznutiji u narodu. Najbolju predizbornu kampanju Karamarku vodi sam Milanović.
Zašto se Milanović ponaša tako suicidalno? Možda nije čitao Orwellovu Tisuću devetsto osamdeset i četvrtu, pa ne zna da je suprotnost od biti na vlasti upravo (i jedino) ne biti na vlasti? Ili jednostavno moramo prihvatiti činjenicu da je vodstvo protu-HDZ-ovskih stranaka u pravilu politički glupo? Možda se ovaj izraz nekome i neće sviđati, ali zaista ne vidim kako drugačije okarakterizirati politiku koja svakim danom odbija od sebe sve više birača. Ili prvaci SDP-a jednostavno ne žele biti na vlasti? Milija im je opozicija, kad ne moraju ništa raditi, već samo kritizirati? (A saborska plaća sama uskače u pretrpane džepove!)
Sjetimo se da je i Ivica Račan na potpuno isti način prokartao mandat koji je osvojio 2000. g. O tome je li on što naučio iz svojih pogrešaka (a cijeli njegov mandat je praktički bio jedan veliki, neprekinuti niz pogrešaka) moglo bi se raspravljati, ali njegova reakcija poslije izbora koje je izgubio po svemu sudeći govori da jest. Milanović, očigledno nije u stanju učiti iz tuđih grešaka, pa se sada postavlja pitanje može li išta naučiti iz svojih? Ako štogod i nauči, teško da će mu to ikada moći biti od koristi. Svojim ekstremnim desničarenjem SDP je istovremeno pokopao i samu sebe, ali i mogućnost da se Republika Hrvatska izvuče iz dvadesetogodišnjeg mulja i da konačno postane normalna država – neovisna, demokratska, pravna i socijalna.
Mnogi dobronamjerni Milanovićevi adepti poteze vlade opravdavaju njegovom osobnom nesposobnošću (»Ne može drugačije.«). U tom slučaju moramo zaista početi paničariti: takva je osoba, koja je nesposobna, a to ne želi priznati, opasna za sve naše narode i narodnosti. Poštena osoba koja ne zna to će i priznati i odgovoran posao (uh, pa zaboravio sam da biti političar u ovoj državi ne uključuje posjedovanje i te osobine!) prepustiti nekome sposobnome. Milanović to ne čini.
Vlada Zorana Milanovića u međuvremenu sve manje sliči grupi stručnjaka koji znaju što i kako, a sve više nalikuje na poslušno stado dresiranih pudlica koje pripadaju Mr. Shit Happens (Mr. Shit za prijatelje, kad bi ih bilo). Glavni kriterij za statiranje u vladi postaje posebna inačica moralno-političke podobnosti u kojoj kandidat ne smije biti niti moralan niti politički osviješten. Svi se takvi nemilosrdno gaze, kako bi svoja mjesta ustupili ovcama koje se poslušno pokoravaju čobanu.
Zašto SDP tako uporno inzistira na suradnji sa strankom koju vodi dotična spodoba, SDP-ovom inačicom HSS-a, nemoćnom gomilicom koja sama više ne može prijeći izborni prag niti u ludilu, iako sami sebi utvaraju da zauzimaju mjesto koje danas pripada laburistima ili HDSSB-u? Pa sada je već svima (osim Milanoviću samom) jasno da je njezin autarh mlinski kamen vezan oko vrata cijele vlade, uteg koji ih vuče na dno. No nema opasnosti da se u tamošnjem mulju fosiliziraju, jer u njima nema ničeg dovoljno čvrstog da bi se moglo okameniti.
Čime to ustvari dotični tipus drži u šaci Milanovića da mu se ovaj cijelo vrijeme ulaguje? Sposobnošću zasigurno ne, jer sama njegova neodgojena i primitivna pojava odvraća ljude od sulude pomisli da za par godina opet glasaju za Milanovića i SDP. Tlapnje o »najuspješnijem ministru« izazivaju grčeve od smijeha svima koji se sjećaju koliko glasova tadašnjoj koaliciji ta »veleuspješna« persona (ni)je namaknula.
Zaista, na koga to Milanović računa da na idućim izborima upravo njemu povjeri svoj glas? Oni u čiju korist neprestano rovari zasigurno ne. Katolička crkva po defaultu glasa protiv SDP-a, dokazujući tako u kolikoj je mjeri ustvari Isusov nauk (proveden kroz imaginaciju krojača šatora iz Tarsa imenom Šaul) socijalan i demokratski. Tajkuni isto tako. Oni koji su skloni desnici radije će glasati za tradicionalne javne desničare negoli za one s desnicom u džepu. A malo je vjerojatno da će proleteri i nezaposleni, radnička i srednja klasa, opljačkani do kostiju, povjerenje ukazati onima koji ih uporno gaze i premlaćuju. Milanovićevi sizereni, Debela Angela i EU-ska kamarila, ionako nemaju pravo glasa u RH. Tko ostaje?
Dobro pitanje.
Naravno, Milanović može uvijek uletjeti s primjereno glupavom predizbornom reklamom koja bi se svodila na pitanje: »Pa ne želite valjda da vam u vladi sjede...« (i sad ovdje ubacite niz HDZ-ovskih imena), kako je to činio Račan kevtajući i moljakajući glasove poput prosjaka pred katedralom poslije udarne nedjeljne mise. Ako to i učini, odgovorit ćemo mu isto što smo i Račanu: »Ne, ali u vladi ne želimo ni...« (i sad ovdje ubacite niz HNS-ovskih i SDP-ovskih imena).
I na kraju da se upitamo u čemu se to aktivnosti Milanovićeve vlade razlikuju od onih Sanaderove ili Kosoričine. Po čemu je to Ostojićeva i Miljenićeva srebrenizacija Pučišća neovisnija, demokratskija, pravnija ili socijalnija od Karamarkove i Bošnjakovićeve kosovizacije Zagreba? Po čemu je planirana otimačina stanova umirovljenicima humanije nedjelo protiv čovječnosti od otimačine tvornica i poduzeća od zakonitih im vlasnika i prodavanja istih za svoj račun?
Između dva ekstremna desničara draži mi je onaj tko ima tri čiste priznati da jest ono što jest. Ali to ne znači i da će dobiti moj glas.
Post je objavljen 30.06.2012. u 12:24 sati.