Život pod čizmom
14.01.2013., ponedjeljak
NEŠTO SMIJEŠNO SE DOGODILO NA PUTU ZA KAPTOL
 Pred katedralom su stajale dvije skupine ljudi, koje je razdvajala interventna policija. S jedne strane su stajali »ateisti«, »antikristi«, »sotonisti«, okupljeni oko Isusove zapovijedi »Ljubi bližnjeg svog«. S druge su pak stajali »kršćani«, »katolici«, »sluge božji«, okupljeni oko Hitlerove zapovijedi »Ubij bližnjeg svog«. Sljedbenici Isusa su se okupili kako bi pokazali ljubav kao maksimalnu vrednotu ljudskosti. Sljedbenici onog drugoga su se pak okupili kako bi pokazali da je njezina najveća vrijednost ipak mržnja. Mržnja prema drugome. Mržnja prema drugačijem. Mržnja prema svima koji nisu kao ja. Heterofobija. Nije teško tako mrziti. Na kraju krajeva, na svijetu ima barem sedam milijardi onih koji su različiti od mene, neki bojom kože, neki vjeroispoviješću, neki jezikom, neki narodnom pripadnošću, neki visinom, a neki pak – izgledom. Najzanimljivija je u svemu tome bila činjenica da oni su koji su se pozivali na Isusa kao boga propovijedali mržnju spram onih koji su se pozivali na jednu od dvije glavne zapovijedi istog toga Isusa. Koliko god nepouzdana bila Isusova učenja u obliku u kojem su došla do nas, teško da bi se mržnja prema svima drugima mogla okarakterizirati vrhunskim načelom njegova nauka. Naprotiv, trojica sinoptičkih evanđelista (od kojih je eventualno Matej mogao biti jedan među brojnim Isusovim učenicima – kažem eventualno), ponavljaju ad nauseam: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga (Mk 12, 31) ljubiti bližnjega kao sebe samoga (Mk 12, 33) I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga! (Mt 19, 19) Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 39) Ljubi ... svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10, 27) Pa čak i Šaul iz Tarsa, taj prvi otpadnik od Isusova izvornog učenja, prvi heretik, koji je ustvari osnovao kršćanstvo u njegovu današnjem obliku tako da je složenu vjeru Židova razvodnio u tolikoj mjeri da je mogla postati dostupnom mnogobošcima – koji je, dakle, kršćanstvo usustavio kao nekakav judaizam za politeiste, na dva mjesta spominje istu tu zapovijed: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! (Gal 5, 14) Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Rim 13, 9) (Čak i izvjesni Jakov u svojoj poslanici (2, 8) navodi: »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga«.) Nakon događanja (narod?) policija je sljedbenike Isusove zapovijedi navodno razvozila kući maricama. Nisu li one ipak namijenjene za prijevoz onih drugih, i to ne kući? U svemu tome je zanimljiva reakcija jednog »kršćanina«, »katolika«, »sluge božjeg« hitlerovskog usmjerenja na okupljanje »ateista«, »antikrista«, »sotonista« isusovske orijentacije. Zbog znakovitosti istoga donosimo ga u cijelosti (barem u obliku u kojem je došla do nas): Koji vam je cilj, vi babilonski svodnici i krčmari, vi dukanski perači podova i neuki svinjari, amorejski mačonoše i bašanski kopljonoše, vi gizeške guje gmizave, gataoci iz ptičjih iznutrica i kartaški magovi, vi poturice iz samaritanskih gradova i midijanski poreznici, vi zmijoglave aždaje i molosi svih zala, rogova i kurvinjstava?! Priznajte napokon javno, vaše paklene naume! Recite ime onoga koji vas šalje, vi Savlovi opsjenari! Prestanite lagati da se radi o napretku i građanskim slobodama i izustite njegovo ime prokleto! Izdajte se nabijači na kolce, vi vurdulački očnjaci i mezarkabulske kandže, recite ime onoga koji vam srebrnjacima puni dronjke! U ime Isusa Krista otkrijte neslavno ime onoga koji vam blagoslivlja grijehe! Prokleti ostanite na krvavom banketu iskonskog Zla pred totemima vaših kozorogih vragstava što iz Hada izgmizahu iz samog kopita pobunjena Lucifera! Uzdišite, vi pljuvači Presvetog raspela, u nesnosnom smradu sumpora što isparavaju iz vaše sveopće majke, a razvratnice Princa Tame, Lilite, i incestuoznih haljenih mantija Aleksandra Šestog! Plešite u svojim nesvetim čekama u kolima drugova i njihovih strvinarskih kandži što brazdale su tlo klasnim zločinima od Vladivostoka do Havane, osnivale gulage i želježna tamništva od Moskve do Karakasa, punile fojbe od Skopja do Bleiburga, pokušavajući tako zatrpati ulaze iz kojih ih zaziva neodgodiva sudbina Kerberovog laveža i šum valova onkraja Stiksa! Ovaj Božji svijet ostavite na miru! Izustite svoje demonsko ime! Jesi li onaj iz Staljina, Tita, Rankovića, Goebbelsa, Hitlera, Idi Amina, Bokasse, Eyademe ili koje druga pobjegulje iz Canosse?! Koji si?! Izdaj se! Apage Satanas! Mnogo je toga u ovom nazovi-tekstu o čemu bi se dalo raspravljati. Recimo o njegovoj kompilativnoj strukturi u najboljoj tradiciji Michaela Baigenta, Richarda Leigha, Henryja Lincolna, Paula Coelhoa i Dana Browna. Ali ono što je posebno zanimljivo jest to da se autor toga »djela« istovremeno pokušava prikazati i sljedbenikom Isusa i protivnikom Katoličke crkve, pa i Crkve u cjelini. Svoje zamišljene protivnike on naziva »Savlovim opsjenarima«, čime prihvaća činjenicu da je Savao, pravim imenom Šaul, krojač šatora iz Tarsa, obmanuo čovječanstvo prikazujući svoje učenje Isusovim. Pozivanje na autoritete, starije, veće i po mogućnosti mrtve (kako bi se onemogućila verifikacija) stara je praksa samozvanih učitelja, kojom se i dan-danas služe autori znanstvenih tekstova. Deklarira li se pisac time kao sljedbenik Prve Crkve, one jeruzalemske, u kojoj su pravi Isusovi učenici njegovali njegov izvorni nauk i koju je vodio Isusov brat Jakov, te s kojom je Savao bio u stalnoj zavadi? Pa i ne baš. Njegova je terminologija bliža onoj srednjovjekovnih lutajućih »prorok«, sumanutih spodoba koje su tumarale od sela do sela razbacujući se paklom ognjenim i žveplenim ognjem gdje god su stigle. Gorenavedeni niz riječi i rečenica teško da se može nazvati diskursom, barem ne u mjeri u kojoj bi trebala postojati bilo kakva veza njegovih dijelova. Tekst je čista logoreja, praznoslovlje, puko nizanje riječi bez ikakva smisla, poput političkog govora ili crkvene propovijedi. Stilski se, dakle, autor svrstava uz svećeničku kastu. No on se istovremeno postavlja protiv istog toga klera, napadajući katoličkog vrhovnog poglavara, samog rimskog papu, jednog od mnogih u nizu. Sviđalo se to autoru ili ne, ako on podržava papu kao Isusova namjesnika na zemlji (bez obzira na to kako bi sam Isus primio tu vijest), onda mora kao nepogrešivog prihvatiti i Aleksandra Šestog, a ne samo Pija Devetog. Ili kojeg drugog papu po izboru. Ili su nepogrešivi bili svi odreda ili pak nitko od njih. Ali sad smo već zastranili na teren logike, daleko od spisateljevih namjera... Na kraju se autor poziva na niz izrazito teističkih režima kao primjere zla koje tzv. »ateizam« može donijeti čovječanstvu, pokazujući duboko ukorijenjeno katoličko nerazumijevanje pojma »ateizam«, logičke besmislice koju su skovali upravo sami vjernici. (Za usporedbu: Kako vi nazivate čovjeka koji nema tri noge?) Za katolike je tzv. »ateizam« pojam identičan terminu »nekatoličanstvo«. Što znači da je (ako je vjerovati Vatikanu) šest sedmina čovječanstva »ateistično«. Režim koji katolici uporno pokušavaju proturiti kao »ateistički«, onaj sjevernokorejski, upravo je školski primjer teokratske države. Njom, naime, za razliku od Irana, ne upravlja svećenstvo, već bog osobo. Prvo je to bio Bog Otac, zatim Bog Sin, a sada i Bog Unuk. Pisac donosi konfuziju starozavjetnih, novozavjetnih, mitoloških, povijesnih i suvremenih sintagmi, lutajući među njima poput narkomana među bojama koje čuje. Bilo bi dobro da spisatelj gornjih redova što prije potraži stručnu pomoć. Nažalost, takvi slučajevi su obično uvjereni kako su upravo oni jedini zdravi, a kako pomoć trebaju upravo svi ostali. I za kraj što reći o onom koji riječi »Prokleti ostanite na krvavom banketu iskonskog Zla pred totemima vaših kozorogih vragstava što iz Hada izgmizahu iz samog kopita pobunjena Lucifera!« upućuje onima koji su stali pred katedralom i nisu stupali unutra?  |
