Život pod čizmom
28.12.2010., utorak
FLEKSIGLUPOST
Nedavno je u jednom od lokalnih nacionalnih tjednika objavljen veliki »članak« posvećen najnovijoj ekonomističkoj izmišljotini, tzv. »fleksigurnosti«. Po količini ondje navedenih nebuloza situacija me podsjetila na onu od prije dosta godina kada je glazbeni časopis Džuboks objavio »recenziju« albuma Imaš kod mene veliki plus Srđana Marjanovića. »Recenzija« je album, inače izrazito prosječno djelo ljigave srednje struje, praktički proglasila remek-djelom avangarde, te je prouzročila takvu reakciju čitateljstva da je Džuboks ubuduće sve slične »recenzije« albumâ Srđana Marjanovića označio vidljivom sintagmom »Plaćeni oglas«. Što se tiče teksta s kojim smo počeli ovaj članak, nije teško zaključiti da je i ovdje prije riječ o plaćenom oglasu negoli o ozbiljnom članku kojem bi mjesto bilo u ozbiljnom časopisu. Ideja tzv. »fleksigurnosti« polazi od pretpostavke da je svaki pojedinac u stanju raditi svaki posao. Pretpostavka je, naravno, pogrešna, što je i inače slučaj s idejama koje izlaze iz šupljinâ lubanjâ ekonomistâ. Zamislite samo, primjerice, ekonomista koji bi morao raditi nešto korisno. Apsurdno, zar ne? U načelu, svaki od nas može izvrsno raditi jedan do tri posla, može osrednje otaljavati još desetak njih, a sve ostalo može upražnjavati izrazito loše. Razmislite i sami, koliki dijapazon različitih poslova bi Vi sami bili u stanju obavljati na zadovoljstvo i Vas, i poslodavca, i klijenta? Autor navodi sve »prednosti« tzv. »fleksigurnosti«, ali ističe da i radnici moraju biti spremni na kompromise. Jedan je od njih da radnici pristanu putovati na posao, čak se preseliti sa svojim obiteljima. (Odgovorno tvrdim da nijedan radnik ne bi to odbio uz odgovarajuću naknadu za takvo što!) U tekstu slijedi primjer prvog »poluuspješnog« projekta selidbe radnika iz jednog kraja Hrvatske u drugi, onaj zaposlenika devastirane Tvornice duhana Zagreb u Istru. Da vidimo kako ta »poluuspješnost« funkcionira. Od 185 radnika se samo njih 13 odlučilo preseliti u Istru. Hm, kad čovjek čuje neku riječ koja počinje s polu–, nekako po logici stvari očekuje da se radi o otprilike 50% onoga o čemu je već riječ. Otprilike 50%, a nikako 7,03%! No čak ni tih 7,03% nije zadovoljno onim što su preseljenjem i dobili. Okolina u koju su ubačeni nije ih prihvatila, gledala je na njih kao na strance, pa im tako i zaračunavala sve troškove. Čak i ako izrazito optimistički pretpostavimo da je polovica preseljenih bila zadovoljna internacijom u Istru, dobit ćemo mršavih 3,78%, što je vrlo vrlo daleko od natuknute polovice. (Udaljeno od nje za punih 46,22%, naime.) Nema razloga vjerovati da bi i tzv. »fleksigurnosti« u nas funkcionirala podjednako »poluuspješno«. Idemo pokušati primjerom: Bio jednom postolar. (Ne, nije riječ o Šenoinoj pjesmi!) Bio je on veliki majstor svog zanata. Pravio je izvrsne cipele, koje ne bi promočile, u kojima ne bi bilo hladno zimi, u kojima ne bi bilo zagušljivo ljeti, izdržljive, lijepe,..., ma ukratko – savršene. Štoviše, njega je taj posao izrazito veselio. Ujutro bi pjevajući odlazio raditi, a popodne bi se vraćao kući usrećen spoznajom da je ono što je napravio i ponovo uradio tako dobro. No, jednog je dana nepoznat netko odlučio da našem postolaru nije mjesto u obućarskoj branši, već da ga treba pothitno prekvalificirati za nešto drugo. Kocka je pala na neurokirurgiju. Nakon intenzivne trotjedne prekvalifikacije, naš cipelar je upućen na rad u udaljenu bolnicu. Ondje je on polako, ali sigurno propadao, jer niti je svoj posao vršio valjano, niti ga je taj posao ispunjavao srećom, pa ga, shodno tome, nije mogao ni voljeti. I tako u krug. Nitko nije bio zadovoljan njegovim radom na novom radnom mjestu, ni on, ni poslodavac, ni klijenti (to možemo sa sigurnošću utvrditi samo za one koji bi nakon njegove intervencije bili u stanju izraziti svoje mišljenje). Jedino je gorenavedeni nepoznat netko bio izrazito zadovoljan, jer je dokazao da njegova ideja funkcionira besprijekorno. Koja je poanta ove pričice? Možete biti sigurni da će se cipele, koje ste upravo kupili, raspasti u roku godine dana. Vjerojatno ih je napravio neki neurokirurg. |
