Život pod čizmom
18.08.2013., nedjelja
ARGUMENTI GLUPOG ČOVJEKA
|
Glupom čovjeku ne možeš ništa dokazati, pa ni to koliko je doista glup. Ne znam točno tko je autor gornjeg citata, čini mi se da se sjećam da je u pitanju neki srpski književnik (a i sama misao korespondira sa srpskim smislom za humor). Ako netko prepozna citat, molim da mi javi ime tvorca, da mogu ispraviti nepravdu. Uglavnom, s glupim čovjekom je nemoguće raspravljati, diskutirati, pa čak i razgovarati. Glup čovjek posjeduje svoje mišljenje (baš kao i vlastiti šupak) i ono je fiksirano za vijeke vjekova. I to ne samo za njega, već i za cijeli svijet. Sve to lijepo proizlazi iz gorenavedenog citata. Naravno, i glup čovjek ima tvrdnje za koje misli da su argumenti. Razumije se da je i u tome u potpunosti u krivu, samo je previše glup da bi to razumio. Pa da vidimo te njegove »argumente«. (Ujedno se ispričavam navodnicima što sam ih zlorabio u toliko niskom kontekstu.) (Međutim, nemojte nikada ni za časak smetnuti s uma da kod glupog čovjeka logika ne pomaže. Zato što je, naravno, glup.) 1. Ne vidim baš da... je to tako. Glup čovjek misli da je ovom rečenicom izrekao neku duboku kozmičku istinu. No izustio je tek trivijalnu tvrdnju, kojom ne samo što se baš ništa ne dokazuje, nego čak i ne unosi neke bitno nove informacije u disk... pardon, »diskusiju«. Ne vidiš? Ma što ne kažeš!  E, pa znaj onda da je ljudsko oko u stanju primati tek mali dio elektromagnetskog zračenja koje nas okružuje. (I hvala božanstvu po izboru da je tako, zamislite kakav bi to kaos bio u našem vidnom polju kada bismo ga percipirali u punom opsegu!) Raspon frekvencija elektromagnetskog zračenja iznosi od 3 do 300000000000000000000 (3 i dvadeset nula iza njega) Herza, raspon njegovih valnih duljina od 0,000000000001 (1 i dvanaest nula ispred njega) do 100000000 (1 i osam nula iza njega) metara. Raspon frekvencija onoga što naš vidni sustav percipira jest od 400000000000000 (4 i četrnaest nula iza njega) do 790000000000000 (79 i trinaest nula iza njega) Herza, a valnih duljina od 0,0000000038 (38 i devet nula ispred njega) do 0,0000000076 (76 i devet nula ispred njega) metara. Bez obzira koju od te dvije veličine uzmete za relevantnu, i sami ćete doći do toga da mi vidimo daleko ispod 0,01% cijelog univerzuma.  Drugo ograničenje ljudskog oka je veličina. Nismo u mogućnosti (bez pomagala!) vidjeti ništa što je manje od 0,1 mm. Neki kažu da se golim oko može vidjeti ljudsko jajašce (najveća stanica ljudskog organizma), neki da je to papučica (jednostanični organizam, Paramecium sp.), neki da je to uš, a neki da je to gnjida (jajašce uši, a ne ljudska narav). Manje od toga jednostavno ne ide. Za to nam trebaju mikroskopi.  Najudaljeniji predmet koji je moguće vidjeti golim okom jest galaksija Andromeda, udaljena 2,5 milijuna svjetlosnih godina od nas. Više od 23 bilijuna kilometara. Izgleda mnogo, zar ne? No kad spoznamo da je samo onaj dio svemira koji je vidljiv sa Zemlje (uz odgovarajuća pomagala) zamišljena kugla polumjera 46 milijardi svjetlosnih godina, one dvije i pol s početka odlomka nekako gube svoju enormnost, zar ne?  I na kraju ovog niza najtrivijalnija činjenica od svih: moguće je vidjeti samo ono što se nalazi unutar vidnog polja pojedinca. Pojednostavljeno rečeno, moguće je vidjeti samo ono što je ispred (u nešto širem smislu riječi) nas. I to samo ako nam kapci nisu spušteni. Sada vidimo da je izjava glupog čovjeka kako nešto ne može vidjeti puka trivijalnost. Da, glupi čovječe, ti (kao ni ja niti tko drugi) nisi u stanju vidjeti više od 99,99% univerzuma koji te okružuje! 2. Ne mogu vjerovati da... je to tako. Za razliku od prethodnog »argumenta«, koji je lako objasniti čistim fizičkim i fiziološkim »kontra«argumentima, ovdje već zalazimo u područje ljudske psihe. Vjerovanje je jedna od najvećih mana ljudskog uma. I zbog vjerovanja i vjerovanja radi ljudi su sposobni činiti svakakve gluposti i grozote. I, što je najvažnije, vjerovanje ne priznaje dokaza. Jedini dokaz koji vjerovanje priznaje jest vjerovanje. I tu se krug zatvara.  No. činjenica da netko vjeruje da neki fenomen nije takav kakav jest nimalo ne mijenja sam taj fenomen. Neki ljudi vjeruju da je zemlja stara oko šest tisuća godina, no to ni za sekundu ne okrnjuje njezinu stvarnu starost od oko 4,5 milijarde godina. Neki ljudi vjeruju da je zemlja plosnata, ali to nimalo ne ugrožava njezinu okruglastost.  Isto vrijedi i za nevjerovanje. Neki ljudi ne vjeruju u evoluciju, ali to ne umanjuje činjenicu da se vrste neprestano razvijaju i da su i oni sami porijeklom životinje. (To, međutim, ne vrijedi za izostanak vjerovanja, odnosno ne-vjerovanja. Primjerice, ja niti vjerujem niti ne vjerujem da će neki predmet, ako ga ispustim iz ruke, padati prema dolje. Ja to jednostavno znam.) Znači, što god tko vjerovao ili ne vjerovao, činjenice ostaju. Ne dok ih ne opovrgne nečije vjerovanje, nego dok ih ne opovrgnu druge činjenice. I ovdje imamo posla s trivijalnom izjavom. Glupi čovjek jednostavno kaže da je vjernik, odnosno da spada među one koji svijet dijele u svije skupine fenomena, u one u koje vjeruju, te u one u koje ne vjeruju. 3. Ne mogu shvatiti da... je to tako. Ovdje je u pitanju »argument« koji u sebi ujedinjuje i urođena i stečena svojstva pojedinca. Možda više ove druge negoli one prve, jer se svi rađamo sa sposobnošću učenja novih stvari, ali se razlikujemo u tome koliko je ta naša sposobnost poticana izvana. Učenje nam, i to cjeloživotno, pomaže da donekle shvatimo svijet oko sebe. Prirodne znanosti i društvene znanosti nalaze zakonitosti u svemu što nas okružuje, bila to priroda ili ljudi. No nitko ne može nikada naučiti baš sve. Čak ni slavni umovi renesanse nisu u svojoj glavi akumulirali cjelokupno znanje čovječanstva. (To već i zato što su kulturalno bili ograničeni na svoj uski svijet Mediterana i Europe.) Dapače, ja nikada ne vjerujem čovjeku koji zna sve, koji nikada (ali baš nikada!), ma s kojom činjenicom ili iskazom bio suočen, ne kaže »Ne znam.« Zato je i razumljivo da za svakoga pojedinca postoje stvari koje on ne može shvatiti. Za nekoga je to teorija struna, za drugoga laringalna teorija, za trećeg ljudski osjećaji. Ako tko ne može nešto shvatiti, to samo znači da u tom polju ljudske djelatnosti ne leži njegov forte. Specifikum je glupog čovjeka da njegov forte ne leži apsolutno nigdje. On svoga forte jednostavno nema. Zato on i izmišlja neki svoj »forte« kojeg se drži kao pijan plota.  U tome nisam usamljen. Glasoviti Luis Buńuel (priznajem, jedan od ljudi od koga sam puno naučio; hvala, učitelju moj!) u svojoj je autobiografiji Mon dernier soupir (u srpskom prijevodu Nade Bojić – u tisućljetnoj hrvatskoj kulturi zadnjih tridesetak godina valjda nema dovoljno mjesta za takav biser) naše zajedničke osjećaje sažeo u dvije divne rečenice: Ne volim one koji znaju istinu, bilo ko da su. Oni su mi dosadni i plaše me. Ja sam antifanatik (fanatično). Izjava glupog čovjeka da ima nešto što ne može shvatiti ponovo predstavlja čisto iznošenje jedne trivijalne tvrdnje: da ima područja o kojima on nema pojma. Kako takvih područja ima mnogo, to su tvrdnje ovakvoga tipa u nj posebno učestale, pa kao i u svakoj inflaciji, potpuno bezvrijedne. 4. ... I na kraju, kao predzadnji »argument« glupog čovjeka (jer zadnji je mahnito urlanje; ili čak nasilje – nisu li stihovi, koje navodim po sjećanju Prijetio mi jedan glupan da ću biti lupan. Kao da on nakon toga Neće ostat’ glupan. djelo velikog Gustava Krkleca?) ostaju tvrdnje koje se ne mogu provjeriti i koje su već same po sebi apsurdne. A vrlo dobro znamo da se sve što se tvrdi bez argumenata, može isto tako pobiti bez argumenata. Svakom tvojem »To je tako.« jednakovrijedno je (i pobija ga) moje »To nije tako.«  Isaac Asimov prekrasno oslikava svu apsurdnost ovakvih tvrdnji u svojoj pripovijesti Evidence iz zbirke I, Robot. “Then you believe him when he says I never eat. You are a scientist, Dr. Lanning. Think of the logic required. I have not been observed to eat, therefore, I never eat Q.E.D. After all!” “You are using prosecution tactics to confuse what is really a very simple situation.” “On the contrary, I am trying to clarify what you and Quinn between you are making a very complicated one. You see, I don’t sleep much, that’s true, and I certainly don’t sleep in public. I have never cared to eat with others – an idiosyncrasy which is unusual and probably neurotic in character, but which harms no one. Look, Dr. Lanning, let me present you with a suppositious case. Supposing we had a politician who was interested in defeating a reform candidate at any cost and while investigating his private life came across oddities such as I have just mentioned. “Suppose further that in order to smear the candidate effectively, he comes to your company as the ideal agent. Do you expect him to say to you, ‘So-and-so is a robot because he hardly ever eats with people, and I have never seen him fall asleep in the middle of a case; and once when I peeped into his window in the middle of the night, there he was, sitting up with a book; and I looked in his frigidaire and there was no food in it.’ “If he told you that, you would send for a straitjacket. But if he tells you, ‘He never sleeps; he never eats,’ then the shock of the statement blinds you to the fact that such statements are impossible to prove. You play into his hands by contributing to the to-do.” Ne znam treba li se ovome što dodati. I tako, prezreni glupi čovječe, mene tvoja fizička i psihička ograničenja uopće ne zanimaju. Dapače, i samo njihovo isticanje je trivijalno, jer ih ti pokazuješ svakim svojim činom. U MIOC-u smo (matematičkoj gimnaziji) takve ljude nazivali konvergentnima. Funkcija je, naime, konvergentna kad je monotona i ograničena. |
