Marketing
KRLEŽOM PROTIV TZV. »EU«
Novi Liber izdaje biblioteku odabranih djela Miroslava Krleže u deset knjiga.
Do sada ih je izašlo osam. Osma knjiga okuplja prvi i drugi dio romana Banket u Blitvi. (U devetoj će se knjizi naći njegov treći, završni dio.)
Banket u Blitvi je jedan od tek četiri romana ovog plodnog spisatelja. Štoviše, on kao da stoji na presjeku skupova ostala tri: proustovsko-praegzistencijalističkoga Povratka Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, koji je na trenutke bliži dramskom negoli romanesknom diskursu, te glomaznih Zastava, kojima je autor želio dati široku fresku dvadesetostoljetne povijesti jugoslavenskih zemalja.
Tajming objavljivanja romana Banket u Blitvi nije mogao biti bolje odabran. Ono o čemu on govori savršeno korespondira sa situacijom u Europi i Hrvatskoj danas. Kako u svom Predgovoru navodi Krešimir Nemec, uz neumornoga Slavka Goldsteina suurednik biblioteke:
U autorskoj napomeni, koja je tiskana kao poseban prilog u Forumu (1962), Krleža piše da je roman zamišljen u godinama „krvave evropske političke stvarnosti” (agresija na Etiopiju, španjolska revolucija, fašistički skupovi u Münchenu, Staljinove čistke u Sovjetskom Savezu) i da je komponiran kao „varijacija na tada već sve akutniju političku temu o rađanju i porastu fašističke psihoze po raznim predjelima i zemljama evropskim, u predvečerje Drugoga svjetskog rata”.
Situacija je u Europi u doba pisanja prva dva dijela romana (prvi 1938., a drugi 1939. g.), najavljivanog još 1935. g., bila uvlas identična današnjoj: Europa između dva svjetska rata, u kojoj se zatiru sva prava za koja su se ljudi stoljećima krvavo borili, u kojima organizirane bande političkih zločinaca bezdušno pljačkaju i tlače narod, u kojima demokracija propada u nepovrat, a fašizam ponosno maršira zveckajući oružjem, u kojoj pojedine države gledaju na ostatak kontinenta kao na mogući kolonijalni posjed koji treba iscijediti do kraja, a potom jednostavno zgaziti, kao neželjenu gamad.
Nije li indikativno da se druga knjiga (odnosno treći dio) romana trebao pojaviti na kioscima u petak uoči provincijskog, azijatskog kirbaja povodom predaje i prodaje države višestruko dokazanom eksploatatoru malih i siromašnih, ali se to nije dogodilo? Je li EU-skim moćnicima zasmetala sličnost s likovima i događajima opisanima u ovom romanu, pa su lokalnoj vlasti opalili diskretnu šamarčinu, te je ova obustavila objavljivanje knjige u vrijeme kad se u našem jadnom, napaćenom gradu okupljaju nemili »gosti«? Ili su se dva događanja sasvim slučajno podudarila? Pokazat će to povijest. Ako je više uopće i bude.
(Ne zaboravimo da je upravo Hrvatska majstor nedovršenih projekata: Hrvatska enciklopedija, drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti,...)
Meni osobno je ovaj Krležin roman neobično drag. Čitao sam ga u ona dobra, stara, kulturna, punkerska (i jugoslavenska) vremena, koja su u usporedbi s ovim današnjima bila daleko svjetlija i optimističnija, te se savršeno našao u njemu (ili on u meni, ni sam više točno ne znam). Cinizam kojim Krleža imenuje i opisuje svoje aktere je dovoljno proziran da bude jasno na koga se misli, ali opet dovoljno zahtjevan da ga ne možemo jednostavno proglasiti »na prvu loptu«. On možda najbolje opisuje sajmišno politikantstvo koje rastače ovu i susjedne nam zemlje i države već gotovo cijelo stoljeće.
Možda će neki ovo smatrati neprimjerenim, ali jedino drugo djelo koje pruža podjednako nesmiljenu satiru šarlatana koji se upliću u vođenje države i politike hic (u smislu svih jugoslavenskih zemalja) et nunc (u smislu zadnjih stotinjak godina) jest jedan strip, Ljubav + smrt.
Znam ja da Ano i Nep (kratice od »anonimni« i »nepoznati«), nepoznatiji kao Jovan Nikolić i Vojislav Psončak, nisu i ne mogu biti ni blizu Krleži, ali prodornosti njihovog uvida u lokalnu oligarhijsku estradu se od 1964. g. (godine objavljivanja konačne inačice trećeg dijela romana o kojem govorimo) na ovim prostorima (v. gore pod »hic«) nitko nije niti približio, a kamoli da bi ih nadmašio!
I na kraju, uz ovaj me roman veže i sentimentalna zgoda iz moje prošlosti. Čitao sam ga onomad posudivši ga od tadašnjeg prijatelja (ili je možda ipak bila riječ o znancu?), ali ga nikada nisam uspio dočitati do kraja. Naime, nakon odčitane prve dvije knjige romana, jedna djevojka i ja smo prohodali. Posuditelju knjige se sviđala ista djevojka i vjerojatno je i sam imao nekih aspiracija s njome, no dogodilo se ono što se već dogodilo, a on je po svemu sudeći smatrao da sam time prekršio neko nepisano pravilo, ne znam točno koje, pa je ultimativno zahtijevao da mu vratim knjigu. Djevojka je davno došla i otišla, a meni je ostao treći dio romana da ga pročitam.
Ako vrhuška uopće dopusti da se objavi.
Post je objavljen 28.06.2013. u 20:37 sati.