Život pod čizmom
18.07.2013., četvrtak
ALBUM VRIJEDAN PAŽNJE; PRIJEVOD MALO MANJE
 Zagrebačka Fibra izdala je album stripova Kolekcionar talijanskog autora Sergia (a ne Sergija, kako bi neki napisali) Toppija, jednog od manje znanih stripaša sa susjednog nam poluotoka.  Toppi kao autor nije sklon stalnim likovima i to je vjerojatan razlog što njegovo ime nešto znači tek malom broju sladokusaca devete (ili koje već po redu) umjetnosti. Po tome je blizak svom talijanskom kolegi Dinu Battagli. Obojica su surađivala s tjednikom Corriere dei piccoli, koji je promovirao žanr novinarstva u stripu približavajući tako svojim malim čitateljima razne epizode iz mikro- i makropovijesti.  Kolekcionar je jedini Toppijev stalan lik (uz seriju za djecu Il Mago Zurlě), koji se provlači kroz više epizoda. Točnije, kroz pet njih: Lula od crvenoga kamena (događa se na Divljem Zapadu), Obelisk iz Etiopije, Suza Timura Lenga (započinje na Karpatima, a nastavlja se na nekom otoku Indijskog Oceana, te na istoku Afganistana), Muiredeaghovo žezlo (Irska, Novi Zeland, Australija) i Padmasumbawina ogrlica (na Tibetu), prošetavši tako svim kontinentima (osim Južne Amerike i Antarktika). Sam Kolekcionar je bezimen, neizmjerno bogat i, kako sam kaže, uvijek dobiva ono što želi. Pritom se dobro služi oružjem, ali i lukavstvom, te ponekad i kakvim mističnim znanjem. Zamagljeno porijeklo i biografija lika daje nebrojene mogućnosti za pustolovinu. Koja pomalo podsjeća na avanture Corta Maltesea, s jednom bitnom razlikom (već spomenutom): Kolekcionar uvijek dobije ono što želi, Corto Maltese tek ponekad. Toppijev crtež je fascinantan. Ne koristi raster, već sve svoje crteže sjenča ručno, perom (ili flomasterom?). Iako su mu likovi većinom statični, faktura šrafura unosi dinamiku u pojedine crteže, dok kompozicija stranice razbija prividnu nepomičnost ljudskih figura. Pejzaži su njega upravo veličanstveni u finoj, balansiranoj igri crnih i bijelih ploha, čiju interakciju razbija raznosmjerna osjenčanost. Veseli me što je Fibra objavila još jedan Toppijev album, Sharaz-De, njegovo viđenje Šeherezadinih pripovijesti iz Tisuću i jedne noći. Jedva čekam da i njega... pročitam nije prava riječ. Iako upisani tekst u Toppijevim stripovima igra važnu ulogu, slikovnost stranice je ta koja nas tjera stalno naprijed.  No, da ne bismo stali na pohvalama, i tako bili okarakterizirani nekonstruktivnim povlađivačima, red je da u ovaj prikaz unesemo i premaz pokude. Ona se prvenstveno odnosi na prijevod s talijanskoga koji zajednički potpisuju Mihaela-Marija Perković i Jelena Prtorić. Njihov rad slikovito prikazuje kako za dobrog prevoditelja samo znanje jezika (i polaznog, i ciljnog) nije dovoljno, kako je uz to potrebna i široka opća kultura. Primjer prvi:  Na hrvatskom se ruska imena uglavnom transkribiraju prema dugotrajnoj tradiciji, iako ima i mišljenja da bi se bilo dobro pri tome više prikloniti izvornome pisanju negoli izvornome izgovoru. Označeno ime bi, dakle, u nas zvučalo Genadij Jefimovič (eventualno: Efimovič) Kondrašin, a ne kako je transkribirano u talijanskome. Primjer drugi:  Narod se Afara koji naseljava Džibuti, Etiopiju i Eritreju, po pustinji u kojoj žive često naziva i Danakilima, ali izrazito rijetko Dankalima. Primjer treći:  Talijansko Principe di Galles odgovara hrvatskome Princ (ne znam da li već i: Kraljević) od Velsa/Walesa. Riječ je, dakle, o tituli nasljednika prijestolja Ujedinjenog Kraljevstva, koja bi trebala biti dio opće kulture, barem na Zapadu. Primjer četvrti:  Iako su Perzijanci turkijsko-mongolskog vladara, koji je žario i palio Azijom, Europom i Afrikom, nazivali Timur-e Lang, na Zapadu se, osim povijesnog imena Tamerlan, uobičajilo Timur Lenk, s obezvučenim zadnjim suglasnikom. Ovdje postoji olakotna okolnost: u talijanskom originalu naslov epizode, u kojoj se on spominje, glasi: La lacrima di Timur Leng. Primjer peti:  Sahib je arapska riječ sa značenjem “gospodar”. Prenesena je i izvan Arapskog svijeta, u Tursku i u Indiju. U Indiji su prema njoj i engleskoj riječi ma’am (skraćeno od: madam) skovali novu riječ – memsahib. Kako li je došlo do jednačenja po mjestu tvorbe, ne zna se. Primjer šesti:  U pitanju je arapska inačica imena koje nam je bliže u izvedenicama iz Hebrejskog, poput Satan(a) ili Sotona. Među Južnim Slavenima islamske vjeroispovijesti se za to biće uvriježio naziv Šejtan. Zašto ne uzeti tu riječ, nego neku stranu transkripciju? Primjer sedmi:  Na otoku Borneu živi narod Dajaka (u nominativu množine moguća i druga palatalizacija / sibilarizacija: Dajaci). Kao u slučaju Genadija iz prvog primjera, u talijanskome se (pa tako i u talijanskim transkripcijama) između slova »c«/»g« i prednjeg vokala se umeće slovo »h«, kako bi se zadržao okluzivni izgovor [k], odnosno [g], a ne očekivana promjena u frikativ koji bi odgovarali našem glasu »č«, odnosno »đ«. I evo, zahvaljujući ovim mojim kritikama dobili ste i primjere Toppijeva zadivljujućeg crteža. |
