Mađarsko-britanski spisatelj, novinar, scenarist i psihoanalitičar Paul Tabori (Pál Tábori) je zaključio poglavlje o gluposti pravosuđa u svojoj kapitalnoj knjizi »Povijest ljudske gluposti« (“The Natural Science of Stupidity”) riječima
Kad zakon budali - on zaista budali.
U tom poglavlju on opisuje razne aspekte glupih zakona i još glupljih provoditelja zakona. Prvo se dohvaća drakonskih presuda u kojima je težina kazne debelo nesrazmjerna počinjenom djelu. To uključuje i suđenje mrtvim pojedincima. (Ne mogu reći da se slažem s njegovim potpunim odbacivanjem te prakse, jer zločince treba proglasiti takvima bili oni živi il mrtvi. O mrtvima sve najbolje? Ni u ludilu! O mrtvima samo istina!) Zatim su na redu suđenja životinjama, bilo pojedinima, bilo cijeloj vrsti. Najzabavniji dio poglavlja je nesumnjivo onaj koji govori o baroknoj praksi pisanja traktata u kojima bi se autori s pravnog gledišta bavili kakvom osobom, kakvom stvari, kakvim predmetom i onda dotičnu osobu, stvar, predmet razvlačili kroz sve moguće pravne situacije u kojima bi se mogla pojaviti. Slijedi dio o očigledno poludjelim pravnicima i još poludjelijim zakonima. Tu su još i uporna tužakanja dugotrajne jalove parnice oko beznačajnih gluposti. Moj osobni favorit je:
Neka žena povela je parnicu protiv neke bolnice tražeći naknadu štete - zato što osoblje bolnice nije spriječilo njen pokušaj samoubojstva. Sud je preslušao više od dvadeset vještaka prije nego što je njenu tužbu odbacio kao neosnovanu.
Nažalost Paul Tabori nije imao prilike susresti se s pravosuđem RH, jer je umro još 1974. godine. Da jest, njegova bi knjiga bila barem dvaput deblja.
Nedavno je u kratkom vremenskom roku krenula prava bujica glupih optužaba i još glupljih presuda po sudovima RH. Prvo je netko nekome pokazao srednji prst i završio na sudu, pod prijetnjom kazne od jedne do skoro šest mjesečnih plaća u RH! Zatim je javljeno da se ista marionetska farsa dogodila zato što je netko opsovao nešto nekome drugome. Uslijedila je istraga zbog para koji se poseksao, taj svoj čin snimio i stavio ga na internet. Zadnja takva idiotarija je bila prijava neke opskurne udruge s još opskurnijim imenom iz mračnjačkog srednjeg vijeka (Ordo Iuris!) protiv Zorana Šprajca pravobraniteljici za djecu, jednog od boljih novinara u RH, zato što je u svoju emisiju doveo - ma, zamislite si samo - seksualnu djelatnicu. Koliko je poznato, ni Šprajc ni njegova gošća nisu djeca. Pa tko onda jest? Izgleda da ih se našlo među gledateljima te emisije. E, sad, moji roditelji nisu bili idioti, točno su znali koje su emisije namijenjene djeci, a koje ne, i nije bilo šanse da gledam nešto što nije bilo za moj uzrast. (Tim više što je program za djecu službeno završavao crtićem prije glavnog Dnevnika, uz eventualno koju laku seriju odmah poslije istoga.) U čemu je, znači, problem? U Šprajcu? Ne. U njegovoj gošći? Ne. U roditeljima koji ne znaju sami odrediti što njihova djeca trebaju odnosno ne trebaju gledati na televiziji? DA! Poznavajući pravobraniteljsku djelatnost, bojim se da ni ovdje zdrav razum neće pomoći optuženima.
I to u doba kad stvarni kriminal cvijeta, kad stvarni zločinci prolaze nekažnjeni.
Nije onda ni čudo da po percepciji pravosuđa RH ponosno drži zadnje mjesto u tzv. »EU«. Da je pravosuđe prilično loše i vrlo loše smatra 74% anketiranih u RH, dok je prosjek u tzv. »EU« 35%. Samo 5% anketiranih u Hrvatskoj smatra da je po pitanju neovisnosti sudova i sudaca stanje vrlo dobro, a 15% drži da je prilično dobro. To su vjerojatno oni koji na sudovima u RH dobro prolaze. Skoro 2/3 odnosno 65% onih koji drže da sudovi i suci po pitanju neovisnosti stoje loše, smatra da je za to odgovoran pritisak vlade i političara. Prosjek je u tzv. »EU« 54 posto. Kao drugi razlog za lošu sliku o neovisnosti (47%), državljani RH navode miješanje ili pritisak gospodarskih aktera ili posebnih interesa. Kao treći razlog (30% onih koje smatraju da sudovi i suci nisu neovisni), navodi se status i položaj sudaca koji im ne daje dovoljno jamstava da bi bili neovisni.
Ovakvim je presudama pravosuđe RH dotaknulo samo dno dna pravničke prakse i svojim se zaostalim, zatucanim i primitivnim nazorima približilo praksama jedne Saudijske Arabije, jednog Irana ili jednog SAD-a.
Što reći nego da je ovdje riječ o višestrukoj primitivnosti: onoga koji prijavljuje, onoga koji uhićuje, onoga koji osuđuje i onoga koji takve zakone donosi.