Život pod čizmom
16.08.2009., nedjelja
HRVATSKI KATOLIČKI IDOL?
|
U Mariji Bistrici je kardinal Bozanić, navodeći riječi pape Ratzija (Benedikta XVI.) odgovorio predsjedniku Mesiću da u javnom prostoru treba biti mjesta i za Boga. Vjerojatno svi znate da je predsjednik Mesić u nastojanju da Hrvatsku učini modernom svjetovnom državom pokrenuo (i) pitanje postavljanja simbola jedne religije u javne prostore koji ne pripadaju toj religiji, već javnim ustanovama. Kardinal je takve zamisli pobio (dobro da još uvijek živimo u državi u kojoj se to radi zamislima, a ne onima koje te zamisli imaju) riječima Svetog Oca kako »i u laicizmu i religijskom fundamentalizmu nestaje mogućnost plodnog dijaloga i djelotvorne suradnje razuma i religijske vjere. Razum je vazda potrebit pročišćenja vjerom, a to također vrijedi i za politički razum, koji sebe ne smije držati svemogućim. Isto je tako i religija potrebita pročišćenja razumom kako bi očitovala svoje autentično ljudsko lice.« I: »Kršćanstvo i druge religije mogu dati svoj doprinos razvoju samo ako i u javnom prostoru bude mjesta za Boga, pri čemu se poseban naglasak stavlja na kulturnu, društvenu, ekonomsku te nadasve političku dimenziju.« Izriču li to Kardinal i Papa nevjericu u vlastitu vjeru? Očigledno da vjera Vatikana i katoličkog klera u religiju koju propovijedaju nikad nije bila na nižim granama. Vjerojatno čak ni u vrijeme ozloglašenog Roderica de Borja i Borja, uobičajenog žrtvenog jarca među papama. Podsjetimo se, prvo se Vatikan pobojao da bi mu jedna knjiga mogla odmamiti pastvu. Knjiga, obična, beletristika, dječja čak, ništa što bi u predodžbama običnih vjernika moglo konkurirati Novom Zavjetu. A ipak je ta knjiga, odnosno tih 7 knjiga (na kraju krajeva i Biblija je množina – srednjeg roda) posijala strah među katoličkom vrhuškom. Niz od sedam knjiga napisanih za djecu. Autorica koja se postavila kao izravna konkurentica Mateju, Marku, Luci, Ivanu, Šaulu iz Tarsa (Pavlu), Jakovu, Šimunu (zvanom Petar) i Judi i širenju (Nove) Radosne Vijesti piše pod imenom J. K. Rowling, iako joj je pravo ime Joanne Murray, a zovu je Jo. Novi konkurent Isusu Kristu u propovijedanju spasenja zove se Harry Potter. Iako među njima dvojicom ima nekih sličnosti (Harry je siroče, a novozavjetni Isus nema biološkog oca), mislim da je oprez klera spram novog proroka ipak malo pretjeran. OK; točno je da se i u I. stoljeću n. e. građanima Rimskog carstva moglo činiti nezamislivim da bi jedan smaknuti terorist iz neke tamo zabite provincije s njihovog Olimpa mogao svrgnuti tisućljetne rimske bogove, pa se to ipak dogodilo. No Harry (a ni J. K., koja bi valjda trebala igrati ulogu njegovog Šaula iz Tarsa) ne pokazuje nikakve agresivnosti ni želje za rušenjem državnih i vjerskih vlasti. Sada se pak kler izgleda orosio hladnim znojem na samu pomisao da »Boga izbace iz javnih ustanova«. OK; priznajem da nisam nimalo teološki potkovan, pa se u tom području ne mogu niti približiti kardinalu Bozaniću, papi Ratziju (Benediktu XVI.) i drugim veleumovima Katoličke crkve. No svejedno me muči jedna malenkost. Koliko mi se čini, časne sestre na vjeronauku poučavaju da je Bog sveprisutan. To bi valjda značilo da je on uvijek i svugdje. Kako je takvog Boga moguće odstraniti iz nekog prostora? Zar ne bi takav Bog morao biti u svakom prostoru, bez obzira ima li u njemu katoličkih simbola ili ne, bez obzira ima li u njemu katolika ili ne, bez obzira ima li u njemu vjernika ili ne, bez obzira ima li u njemu vjere ili ne? Kako takvom Bogu može naškoditi uklanjanje vjerskih simbola iz nekog prostora? Jer ako se uklanjanjem simbola automatski iz prostora uklanja i Boga, onda to dovodi u pitanje ne samo njegovu sveprisutnost, već i njegovu svemoćnost. Slab je to Bog kojeg se može otjerati skidanjem drvenog, plastičnog ili metalnog križa (s raspetim Isusom il bez njega) sa zida. A po svemu sudeći upravo u takvog, nemoćnog Boga vjeruju Bozanić, Ratzi (Benedikt) i drugi. Odnosno, ako jedino simbol jamči nazočnost Boga, nije li to pomalo nalik totemizmu? Nije li onda taj (drveni, plastični ili metalni) križ (s raspetim Isusom il bez njega) ustvari obični idol, kumir, totem? (Nije li Katolička crkva a priori protiv idola?) Ne znači li to povratak upravo na rimsko mnogoboštvo (ne zaboravimo da su nasljednici rimske tradicije upravo pape, Vatikan i Katolička crkva!), u kojem je čovjek bio religiozan tako dugo dok je boravio u hramu određenog boga, a čim bi izašao na ulicu, ta bi religioznost pala nekoliko mjesta na top-listi njegovih uvjerenja? Doduše, kad god gledam ljude kako izlaze s masovnih pokaznih misa (misa na kojima treba pokazati drugima svoju nazočnost), primjećujem koliko malo njih Boga iznosi sa sobom. Većina njih kao da Boga spere u svetoj vodi kad se prekriže, te ga puste da tamo čeka dok se ne vrate. Je li zaista rimokatolička vjera spala na grane rimske religije iz doba Carstva? Navješćuje li to neke ozbiljne tektonske pomake u raspodjeli religija svijeta? Navješćuje li to neke ozbiljne tektonske pomake u političkoj karti svijeta? I na kraju, ima razloga što pišem »Vatikan« i »kler«, a ne »Crkva«. Da to ilustriram primjerom: Vatikan i kler su protiv kontracepcije, dok veći dio Crkve kontracepciju redovno primjenjuje. |
