Život pod čizmom
23.11.2009., ponedjeljak
DEMOKRACIJA NA ARVACKU
|
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je opet »blokiran«. Naizgled sve je u redu. Studenti su odlučili da se blokira nastava sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima. No ako pogledamo kako je do blokade došlo, vidjet ćemo da je ona vrlo, vrlo upitna. Studenti (nazovimo ih na početku ovog teksta ovim imenom iz praktičnih razloga) svoj potez objašnjavaju kao punu demokraciju u praksi. Plenum je odlučio da blokade bude. No tko je i što taj razvikani »plenum«? Plenum, latinski pridjev srednjeg roda jednine značenja “puno”, označava sastanak nekog tijela u punom sastavu. Po čemu je onda ovaj »plenum« plenum? Na dosadašnjim »plenumima« na Filozofskom fakultetu se obično okupljalo nekoliko stotina osoba. Tek toliko da se zna, to je manje negoli što neki od tridesetak studija na Filozofskom fakultetu imaju studenata (na svim godinama!). Kako onda, recimo, tristotinjak studenata može odlučivati u ime deset puta više studenata? Je li one koji dolaze na te »plenume« i tamo glasaju netko od studenata ovlastio da to čine u njihovo ime? Je li bilo kakvih izbora na kojima bi studenti mogli odabrati predstavnike koji će na »plenumu« glasati u skladu s njihovim željama? Koliko nam je poznato, nije. Pa tko onda glasa na tim »plenumima«? Odgovor je jednostavan: oni koji se ondje nađu. A tko su oni? To nitko ne zna. Nema čak ni potvrde da bi mogla biti riječ o studentima. Znači, tristotinjak osoba se skupi ad hoc, odluči da se ide u blokadu i time obveže tisuće studenata da se odreknu nastave. Ili bi bilo točnije reći: »... i time onemogući tisuće studenata da pohađaju normalnu nastavu«? I to studenata koji ne žele blokadu, koji nisu za blokadu, koji nisu glasali za blokadu. Upravo tako: ako je tristotinjak studenata glasalo za blokadu, tisuće ih nisu glasale za blokadu. Međutim, problem je u tome što se tih tristotinjak studenata predstavlja kao glas studentske populacije. A vidjeli smo da oni ne predstavljaju niti većinu studenata Filozofskog fakulteta, a moguće niti studente uopće. Pa otkud im onda ideja da se idu tako lažno predstavljati? Od koga su to mogli naučiti? Da, stvarno! Pogledajmo malo rezultate zadnjih održanih parlamentarnih izbora u ovoj državi. Brojke jasno govore da je 2007. godine bilo dovoljno osvojiti potporu dvadesetak posto biračkog tijela da bi se poharalo četrdeset posto mjesta u Saboru. Četrdeset posto! Najjače stranke su, znači, dobile dvaput više mjesta u Saboru nego što su ih stekli povjerenjem birača. Ako je to demokracija kakvom ova država poučava svoju djecu, onda nije ni čudo da su ta ista djeca izgubila kompas u najjednostavnijoj računici! (Čak i ako dobronamjerno uzmemo u obzir da je studentima Filozofskog fakulteta matematika sve samo ne jača strana.) Ako kakvih dvadeset posto pučanstva može činiti većinu u Saboru, kao što nam to pokazuje računica:  onda valjda i desetak posto studenata može činiti adekvatnu većinu koja suvereno odlučuje u ime studentske populacije. Odgovorno tvrdim da je većina studenata protiv blokade, a za studij, jer je to i razlog što su upisali fakultet. Ovi, koji se protive studiranju samo idu na ruku onim snagama u ovoj državi kojima odgovara da populacija bude što neobrazovanija. Jer takvima treba neškolovana radna snaga koja će ropski poslušno vršiti nametnutu tlaku i plaćati nametnuti harač, a ne intelektualci koji su sposobni ne samo misliti, nego i mijenjati stvari. Te mračne snage su dobar dio svojih ciljeva postigli već tzv. Bolonjom, koja je razorila sustav studiranja (Ako pročitate što je o Humboldtovoj kritici dotadašnjeg sveučilišnog sustava napisao Viktor Žmegač u svom kapitalnom djelu Od Bacha do Bauhausa – str. 353-359 – mogli biste povjerovati da to jadni Wilhelm von Humboldt piše o tzv. »bolonjskoj reformi«). A sad da se osvrnemo na zahtjeve tih, kako smo vidjeli »studenata«. Oni žele besplatno školovanje za sve. Bezuvjetno besplatno školovanje za sve. Znači, država neka samo plaća, a oni će studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. I studirati. Oni ne pristaju ni na kakve uvjete. Znači: dobri studenti studiraju besplatno, loši plaćaju – to ne ide. To je, valjda, u njihovim glavama neka vrst diskriminacije. Da se razumijemo, ja ovo pišem iz glave studenta koji ne samo da je pao godinu, nego ju je pao i svjesno i namjerno (da bi mogao u slušati predavanja profesora koji je dotične godine bio na slobodnoj studijskoj godini, te da bi zadnji preostali uvjet mogao propisno pripremiti, a ne zbrljati na brzinu), koji je studirao besplatno, te koji je i diplomirao. I ja, kao takav, ne bih imao ništa protiv da sam tu godinu, koju sam pao, platio. To bi bilo fer. A možda bi me i pokolebalo u mojoj odluci da padnem. Osobno mislim da se sustav besplatnog studiranja može vrlo lako riješiti: Prvi semestar neka svi upišu besplatno, ali s time da svi oni koji ne polože uvjete za upis drugoga moraju platiti i prvi (retroaktivno) i drugi (unaprijed). I to neka bude pravilo tijekom cijelog studija. Odnosno, dva pravila: • tko ne položi uvjete za upis idućeg semestra, mora platiti i onaj koji je pao i onaj idući kad ga upiše; • tko završi semestar koji plaća s prosjekom svih ocjena (i onih s prethodnih semestara) iznad određene vrijednosti (primjerice, većim od 4,5), vraća mu se novac koji je platio za taj semestar, a i idući može upisati besplatno. Tako bismo stimulirali studente da postižu dobre rezultate. No žele li to blokeri? ne žele. Jer bi to vjerojatno podrazumijevalo odgovornost. A oni ne znaju za taj neobični pojam, isto kao što ne znaju ni za načela demokracije. Ma otkud im samo to svjesno odricanje od svake odgovornosti? Ako se ne možete domisliti rješenju, pokušajte nabrojati ministre koji su u ovoj državi dali ostavku zbog svinjarija koje su sami napravili i/ili onih koje su napravili njihovi podređeni (one koji su dali ostavku zbog lova kad vlada uoči izbora više ionako nije funkcionirala nećemo uzimati u obzir), pa ćete vidjeti da njima ne možete zaokupiti ni prste jedne ruke. Nije ni čudo da uz takve uzore razvijamo ovakvu mladež! |
