Marketing
GRAĐANIN VRLO OPASNIH NAMJERA
Tomislav Karamarko je u vrh vlasti ušao kao trećina trija kojoj je namjena bila da razriješi kriminalnu hrvatsku policijsko-pravosudnu nekompetenciju u sprečavanju i proganjanju zločina, koji su se u dvadesetak godina postojanja države nagomilali do neslućenih visina. Druga dvojica tog trolista bila su, da se podsjetimo, Ivan Šimonović i Vladimir Faber. Karamarko je u toj slagalici dobio mjesto ministra unutrašnjih poslova, Šimonović mjesto ministra pravosuđa, a Faber šefa policije. Ovaj zadnji je jedini ispunio očekivanja, pa je očekivano brzo izletio sa svog radnog mjesta koliko je dug i širok. Šimonović se utopio u bezličnosti vlade, a Karamarko...
Karamarko je priča za sebe. Zadnjim istupima u kojima napada i prijeti svima oko sebe (građanima, predsjedniku republike,...) Karamarko pokazuje da posjeduje ambicije da bude puno više od nekakvog tamo ministarčića u nekakvoj tamo vladici. Za nekoga njegovih težnji takvo što može biti tek odskočna daska, puko sredstvo, ali ne i cilj. Karamarko je protiv naroda izveo na ulice teško naoružane snage interventne policije. Živa je šteta što te iste snage nije izvodio na ulice i prije, jer bi tako možda i spriječio zločine koji mu se pod nosom događaju usred Zagreba, od kojih je najtragičniji (i utoliko najbolji primjer) umlaćivanje Luke Ritza. Gdje je bila policija dok su divljaci ubijali mladića? Dobro pitanje. Gdje je policija kad se usred grada događaju kriminalni činovi, ubojstva, krvave pljačke? Na svojem radnom mjestu očigledno ne. A radno mjesto policije jest upravo ulica (a ne uredi ili kafići u kojima policajce prečesto viđamo). No policija bi trebala znati da su njezini protivnici kriminalci, a ne narod. (Na stranu to što se uvijek lakše obračunati s golorukim narodom, negoli s naoružanim protivnikom.) Kad protivnik policije postane narod (točnije rečeno: kad policija postane protivnik naroda), onda znamo da je vrag odnio šalu!
Na veliku žalost svih nas, ovo što se sada događa u Zagrebu neodoljivo podsjeća na ono što se krajem osamdesetih i početkom devedesetih događalo u tadašnjoj Jugoslaviji. Niz situacija se može dovesti u analogiju.
Prvo, u oba slučaja imamo tešku ekonomsku situaciju, kao posljedicu činjenice da su se gospodarstvom proteklih godina bavili ekonomski antitalenti. Situacija je u oba slučaja prijetila da se razvije do bankrota. (Tužno je što bankrotirane države, za razliku od bankrotiranih poduzeća, ne bivaju otkupljenima za sitne novce po onima uspješnijima. Možda bi u tom slučaju bankrotiranu Hrvatsku htjela kupiti kakva manje bankrotirana država poput Albanije.) Nekontrolirano se zaduživalo da bi režimska vrhuška mogla živjeti kao vol na gmajni.
Drugo, u oba slučaja imamo vlast suprotstavljenu narodu. Ako u Jugoslaviji to i možemo pripisati nedemokratičnosti cijeloga sustava, kako objasniti činjenicu da se vlast i narod nalaze sa suprotnih strana barikade i u Hrvatskoj? Ovdje bi barem trebala djelovati demokracija, pa bi vlast trebala biti predstavnica onoga što želi i misli narod. Očigledno jest da tome baš i nije tako. Da bi se shvatio taj prividni paradoks, dovoljno je tek pronjuškati po izbornim rezultatima sa zadnjih izbora. Na ovom blogu je već pokazano da je za dobivanje natpolovične većine mjesta u saboru dovoljna podrška između 20% i 30% biračkoga tijela. Ako tome još pridodamo kriminalni postizborni inženjering, kojim se dodatno izigrava volja naroda, jasno je da struktura popunjavača stolaca u Saboru ni približno ne odražava volju stvarnih birača ove države.
Treće, u oba slučaja je na scenu došla osoba koja je posjedovala znanja kako zemlju izvući iz ekskrementa. Nažalost, Željko Rohatinski nema one političke ovlasti koje je imao Ante Marković, inače najbolji premijer kojega je ova zemlja ikada imala. Jer Ante Marković je obuzdao inflaciju, dinar po prvi put učinio konvertibilnim (i time mi dokazao koliko sam bio u zabludi kad sam mislio da je konvertibilnost valute stvar ekonomske politike, a ne političke odluke), te standard stanovništva digao do razine o kojem ova država može samo sanjati. Oba su stručnjaka uživala veliku potporu iz inozemstva, ali i podršku domaćega puka, te utoliko izazivala mržnju i nesnošljivost dijela vlasti.
Četvrto, oba su stručnjaka onemogućena u svojim namjerama da od onoga što su dobili pokušaju stvoriti uspješnu državu. U Jugoslaviji je Srbija udarila na Markovića izbacivši na tržište nekontrolirane količine falsificiranih dinara, a u Hrvatskoj se vlada prema Rohatinskome odnosi totalno se ne obazirući na njegova upozorenja. Jer, ne treba biti doktor ekonomije (dapače, izgleda da diploma iz ekonomije pomračuje zdravi razum kad su u pitanju gospodarstveni problemi) da bi se vidjelo da vlada vuče poteze upravo suprotne onima koji bi situaciju mogli popraviti. Tko god je završio osnovnu školu barem s dvojkom iz matematike zna da je količnik to veći što je brojnik veći, a nazivnik manji. Drugim riječima, da je kupovna moć puka (a ona je ta koja pokreće ekonomiju, jer ako nema tko kupovati, čemu uopće proizvoditi?) to veća što su plaće veće, a cijene niže. U kojem slučaju plaće mogu biti veće, a cijene niže? Jedino ako se snize porezi koji opterećuju i jedne i druge. Međutim, vlasti očigledno cilj nije povećanje kupovne moći, već povećanje vlastita ionako precijenjenog standarda. Manji porezi bi značili i manje plaće za državne dužnosnike. No, upravo oni svojim radom dokazuju da zaslužuju tek minimalac. I minimalac bi trebali dobiti. Svi, od premijerke do zadnjeg portira u kakvom uredu nekog ministarstva. Lako je bilo premijerki ukinuti harač po kojem će, htjela to ona ili ne, ostati upamćena u povijesti (kako je to rekao jedan vrlo pametan čovjek: povijest će sama odabrati koga će zapamtiti, a neće se puno obazirati na to koga joj mi preporučimo), ali je istovremeno objavila da država kani prigrabiti sve viškove poreza koji su se donedavno vraćali puku kojemu i pripadaju. Znači da će puk plaćati jedan porez manje, ali da će druge zato plaćati i više puta.
Peto, u oba slučaja su se oružane sile otele kontroli vlasti. Ondašnja JNA je odbacila predsjedništvo i vladu kao vrhovnu vlast u državi i počela provoditi politiku za neki svoj račun. U Hrvatskoj je isto tako očigledno da se do zuba naoružana i oklopljena policija otrgnula od zagrljaja demokratske vlasti i da je počela poslovati za neki svoj račun.
Šesto, oružane snage su privatizirali sumnjivi i opasni pojedinci. U Jugoslaviji je to bila četničko-socijalistička Miloševićeva klika, u Hrvatskoj tajkuni sumnjivo stečena bogatstva.
Sedmo, u oba slučaja su oružane snage ustale u obranu »zakona« i »zakonitosti«. JNA je branila »ustavnu cjelovitost Jugoslavije«, a hrvatska policija pravo doseljenih Hrvata da razaraju po tuđem gradu po nahođenju. No, kako su riječi šuplje, pa ako njih ne stoje djela, one jednostavno nestanu kao da ih nikada nije bilo, ne smijemo zaboraviti da je JNA ustvari bila ona koja je svojim djelom razorila Jugoslaviju.
Osmo, ta obrana »zakona« i »zakonitosti« je u oba slučaja započela sumnjivim policijsko-pravosudnim postupcima. JNA je uhitila, optužila i osudila civile (pa samim time izvan dohvata vojnih organa u normalnim, pravnim državama) Janeza Janšu, Ivana Borštnera, Davida Tasića i Francija Zavrla, ne obazirući se previše na to što je sav civilizirani svijet ustao protiv takvih montiranih procesa koji su podosta zaudarali po staljinizmu. U Zagrebu su pak oklopljene jedinice policije (barem u prvom napadu) uhitile oko 150 nenaoružanih građana koji su mirno i s pravom protestirali protiv devastacije grada. Osuđeni su na zabranu slobodnoga kretanja gradom. Centar Zagreba se time polako pretvara u zonu koja podsjeća na zabranjene gradove, rezidencijalne dijelove glavnih gradova teških diktatura u koje običan smrtni puk nema pristupa
(u suprotnom bi mu tu smrtnost mogli vrlo slikovito dokazati).
Deveto, svi znamo do čega je dovela takva neovisna politika oružanih snaga Jugoslavije. Trebamo li očekivati novi rat? Odgovor još čekamo, a pravo pitanje je ovo: je li MUP po mentalitetu bliži rumunjskoj policiji iz vremena rušenja Ceausescua ili jugoslavenskoj iz vremena rušenja Mike i Savke? U svakom slučaju bilo bi dobro podsjetiti da nam povijest dokazuje kako je u zadnjih stotinjak godina svaka država koja je vladala ovim zemljama redovno gubila ratove u koje je stupala. Austro-Ugarska je izgubila I. svjetski rat i raspala se. Prva Jugoslavija je podlegla napadu nacističke Njemačke i raspala se. Nezavisna Država Hrvatska je izgubila II. svjetski rat i nestala. Jugoslavija je izgubila općejugoslavenski rat i raspala se. A sve su one stvorene tako da je neka nova vojska oslobodila narod dugogodišnjeg robovanja staroj državi, te s namjerom da traju vječno. Misli li vlast Hrvatske da je ovoj državi mjesto u takvom društvu?
Podsjetimo da je na ovom blogu bilo ispravno predviđeno da jedan drugi građanin (po svemu sudeći bez stalnog zaposlenja) također priprema državni udar. Srećom, on za svoje ideje nije naišao na potrebnu potporu. Karamarku potpora ne treba, njegovi dečki imaju oružje.
Post je objavljen 18.07.2010. u 14:25 sati.