Marketing
DOBA KAD JE PAMET PRODAVALA
Kad je Robert Redford počeo režirati filmove, mnogo više ljudi je tu vijest dočekalo s podsmijehom nego kada je devet godina prije njega iza kamere krenuo Clint Eastwood. Nije teško shvatiti zašto: Eastwoodovi obožavatelji su bili uglavnom muškarci kojima je imponirala njegova hladnokrvnost bilo kao bezimenog revolveraša, bilo kao Nečistog Harryja, što je ukazivalo na odlučnost koja bi trebala karakterizirati pravog autora. S druge strane, Redfordove likove na velikom platnu su uglavnom pratile horde žena, što mu je pridavalo ne toliko poželjni pedigre ljepuškastog ukrasa filmova u kojima je glumio. Moja mati i sama priznaje da je film The Sting morala ići gledati dvaput, jer se prvi put toliko uzrujavala oko toga što će se dogoditi Redfordu (a ne toliko Johnnyju “Kellyju” Hookeru, liku koji je glumio) da uopće nije bila u stanju pratiti sadržaj filma.
Redfordovom redateljskom renomeu nije pridonio ni redateljski mu prvijenac. Likovi filma Ordinary People
su bili toliko udaljeni od životnog iskustva gledatelja (izvan SAD-a sigurno, tamo preko ne znam stvarno) da se sve činilo pretjerano artificijelnim. Film je imao uspjeha u kinima, pokupio je Oscara za najbolji film, režiju, sporednog glumca (Timoty Hutton) i adaptirani scenarij, svi su hvalili glumu Mary Tyler Moore (meni su u pamćenju ostali jedino njezini nepromjenjivi obrazi napuhani kao u samozadovoljnog hrčka), Donald Sutherland je također pokupio par pohvala, koje su više bile kurtoazne naravi,... Ali to nije bilo to!
No Redford nije bio samo lijepo lišce za kojim su uzdisale šiparice. On je dao dosta kvalitetnih uloga u dovoljno dobrih filmova da ga se upamti kao dobrog glumca. Da spomenem samo neke: druga polovina naslovnih likova u filmu Butch Cassidy and the Sundance Kid Georgea Roya Hilla iz 1969. g.
,
već navedeni Johnny “Kelly” Hooker u filmu The Sting istog redatelja iz 1973. g.
,
Joseph Turner, Condor u filmu Three Days of the Condor Sydneyja Pollacka iz 1975. g.
,
Bob Woodward u filmu All the President’s Men Alana J. Pakule iz 1976. g.
,...
Redford je do danas (u ovih 30 godina) režirao 8 cjelovečernjih filmova. U većini njih nije glumio. U filmu A River Runs Through It iz 1992. g.
je dao svoj glas pripovjedaču, ali to u samom filmu nigdje nije navedeno, u filmu The Horse Whisperer iz 1998. g.
je glumio naslovni lik Toma Bookera, a u filmu Lions for Lambs iz 2007. g.
ulogu dr. Stephena Malleyja.
Jednim od najboljih njegovih redateljskih djela se smatra film The Quiz Show iz 1994. g.
Redford je uspio okupili poštovanja vrijednu ekipu poznatih i dobrih glumaca, što bi vjerojatno samo po sebi trebalo dosta govoriti o njegovom ugledu kao redatelja. Svakako moramo početi s Johnom Turturrom čiji je Herb Stempel toliko složen lik da ne znamo bismo li suosjećali s njime ili ga prezirali. Turturro je jedan od zasigurno najboljih glumaca koje SAD trenutno ima, ali se nikako ne uklapa u još uvijek prevladavajući holivudski sustav zvijezda. On je ono što Amerikanci nazivaju character actor, implicirajući valjda time da su filmske zvijezde, one iz prve lige, uglavnom beskarakterne. Turturra će zato uglavnom angažirati autori koji cijene filmsku neovisnost, kao što su Spike Lee ili braća Coen. Ovi su mu dali i jednu od rijetkih glavnih uloga, onu naslovnu u filmu Barton Fink iz 1991. g. Zatim je tu Ralph Fiennes koji izvrsno funkcionira kao patricijska protuteža plebejskom neurotiku Herbu. Charles Van Doren ima sve što Stempel nema: aristokratsko porijeklo, WASP-ovski šarm, znanje, posao na kojem može dati najbolje od sebe,... Fiennes je godinu dana prije ovog filma bljesnuo ulogom Amona Goetha u filmu Schindler’s List Stevena Spielberga, da bi mu poslije njega možda najbolja uloga bila ona Mauricea Bendrixa u filmu The End of the Affair Neila Jordana iz 1999. g. (Fiennesa vjerojatno progoni noćna mora u kojoj ostaje upamćen isključivo kao zločesti Lord Voldemort.) Treći glumac po »glavnosti« je Rob Morrow, koji nam je u sjećanju prvenstveno po svojem televizijskom radu, prije svega kao besmrtni dr. Joel Fleischman iz genijalne serije Northern Exposure, ali i kao posebni agent FBI-a Don Eppes iz ipak slabije serije Numb3rs. (Od televizijskih faca tu je i Paul Guilfoyle u ulozi Lishmana, glumac kojega znamo kao kapetana Jima Brassa iz serije CSI: Crime Scene Investigation – ne priznajte drugih do nje – ali je meni ostao u sjećanju i po ulozi Jacka Turgeona u zabavnom filmiću Cadillac Man Rogera Donaldsona iz 1990. g. I Hanka Azariju, koji ovdje glumi Alberta Freedmana, više pamtimo po radu na televiziji – u seriji The Simpsons – nego po filmskim ulogama.) Od glumica tu je neponovljiva Mira Sorvino u ulozi Goodwinove supruge Sandre. Da je Mira odigrala samo jednu jedinu ulogu u životu, onu Linde Ash u filmu Mighty Aphrodite iz 1995. g., ostala bi zapamćena za sva vremena kao jedina osoba koja je uspjela ukrasti Woodyju Allenu njegov vlastiti film. Svakako treba spomenuti još jednu glumicu, također u ulozi supruge, Stempelove Toby – Johann Carlo. Ne mogu reći da je pamtim po nekim drugim ulogama u nekim drugim filmovima, ali ulogu žene izmučene nezadovoljnim i frustriranim suprugom je odigrala doista maestralno. Možda je najbolju ulogu u filmu ipak dao Paul Scofield, koji glumi Charlieva oca Marka. Scofield je, poput Fiennesa, Britanac i k tome još i veteran velikog i malog ekrana. Međuigre Fiennesa i Scofielda spadaju u najbolje dijelove filma. Malu ulogu igra i Griffin Dunne, glavni glumac iz filma After Hours Martina Scorsesea iz 1985. g. I sam redatelj glumi jednu od uloga u ovom filmu, kao i njegov kolega Barry Levinson.
Zanimljivo je da su se neki od glumaca koje je angažirao Redford i sami okušali kao redatelji. Turturro je režirao tri filma: Mac iz 1992. g., Illuminata iz 1998. g. i Romance and Cigarettes iz 2006. g. Morrow je režirao samo dva filma, Maze iz 2000. g. i The Silent Alarm iz 1993. g., ali se uz to prihvatio i režije nekih epizoda serija Oz, Street Time, Joan of Arcadia i Numb3rs. Azaria je pak 2004. g. režirao kratkometražni film Nobody’s Perfect.
Što je to tako dobro u filmu Quiz Show (da se vratimo njemu)? Ono što dobrim čini svaki dobar film – pripovijedanje. Redford priču priča jasno, sve ima svoj početak, sredinu i kraj. Likovi nisu izrezani iz šperploče, nego imaju svoju psihologiju, razvijaju se, dovoljno su kompleksni da nas zaintrigiraju i privuku. Neki likovi, Herb Stempel primjerice, tu psihologiju potpuno eksternaliziraju, dok je drugi, na primjer njegov »rival« Charles Van Doren, iskazuju sitnim trzajima očiju ili kojeg mišića lica. Quiz Show nije priča i usponu i padu pojedinca (bio on Van Doren ili Stempel), niti o usponu i padu medija (koliko vidimo i dan-danas, televizija nije iskusila neki bitni pad), niti o usponu i padu korporacija (koje su danas jače nego inače i vode cijeli svijet sa sobom... u propast?). Ne. Ovo je priča o usponu i padu povjerenja. Nakon afere s namještenim kvizovima Amerikanci su polako počeli prestajati vjerovati svojoj državi. To je nepovjerenje prvi put jače buknulo u šezdesetima s Vijetnamom i hippie-pokretom i odonda se nije smirilo.
No zanimljiva je činjenica da je prije tog pada povjerenja bilo moguće da zvijezdama postanu kulturne, obrazovane, načitane osobe, da je ljudima imponiralo znanje. Dinastija Van Doren je očigledno bila poštovana i prije Charliejevog proboja na još relativno novom masovnom mediju televizije. Indikativna je kratka rečenica koju stariji Van Doren upućuje mlađemu kad sazna bolnu istinu: Your name is mine! Ime je tada još imalo vrijednosti, koja se s onoga koji ju je stekao radijalno širila na njegovu obitelj i porodicu. Van Doreni su elita, ali elita koja posjeduje kulturu, obrazovanost, načitanost, znanje. Danas takve elite više nema. Masovni mediji su ti koji proizvode elitu, ali tu elitu karakterizira upravo suprotno – nekultura (što više skandala netko proizvodi, to je veća zvijezda), neobrazovanost (činjenica da netko na MP3-playeru sluša Bacha, pa makar i u izvedbi W. Carlos(a) u takve elite izaziva samo (pod)smijeh), nenačitanost (oduvijek sam smatrao da bi nerješiv zadatak za sudionike kakvog reality-showa bio »pročitajte jednu knjigu«) i neznanje (na prste jedne ruke bi se mogli nabrojati pojedinci iz krugova koji se danas drže elitnima, a koji nešto doista znaju). Tadašnja američka elita je bila vrh, današnja hrvatska je ponor bez dna.
Sjećam se kvizova s naših televizija. Moja prva sjećanja su vezana upravo za kvizove na kojima se tražilo upravo znanje van pameti. Nešto slično ovome prikazanom u Redfordovu filmu. Međutim brzo je došlo do specijalizacije, pa su natjecatelji prijavljivali područja u kojima se žele natjecati (primjerice »državna nogometna prvenstva i kupovi u zemljama istočne Afrike od 1936. do 1957. g.«). Zatim su slijedili specijalizirani kvizovi, kao što je bio zagrebački Do re mi s temom glazbe. Tom sveznanju je kraj u nas učinio genijalni Lazo Goluža svojom Kviskotekom, u kojoj se tražila kombinatorika, mentalna spretnost, inteligencija nevezana uz neku usku specijalizaciju. U Kviskoteci smo mogli svi sudjelovati, i mi ispred ekrana i oni s druge strane kamere. Zadaci su bili zagonetačkog tipa, gimnastika za mozak, a ne zatupljivanje fah-idiotizmom. Nakon toga ništa više u kvizovima nije bilo isto. Ni svi pokušaji uvođenja novih formata kvizova sa zapada (izvrnuti Izazov, vulgarna Najslabija karika, ničim ograničeni Tko želi biti milijunaš,...) nisu uspjeli obnoviti interes publike kakav je izazvalo Golužino remek-djelo.
A i ovakvoj državi možda najviše paše kviz tipa Najslabija karika, u kojem se voditeljica izrazito primitivno i neodgojeno (znam da je to uvjetovano scenarijem, ali to nije opravdanje) podjednako odnosi prema znanju i neznanju. Osim toga, u tom je kvizu cilj eliminirati onoga tko zna, tako da krajnji pobjednik ostane nekakav mediokritet ili spodoba čak ispod toliko visokog ranga. Nije ni čudo, jer Republika Hrvatska najmanje od svega cijeni znanje. Ne samo da ga ne cijeni, nego ga se očigledno i panično boji. Kako drugačije objasniti odluku da na mirne demonstrante intelektualnog profila policija pošalje svoje zapjenjene, oklopljene, do zuba naoružane jurišnike? Istovremeno se ta ista policija nema hrabrosti suprotstaviti iole ozbiljnijim kriminalcima, kakvi su primjerice maloljetni vandali koji u našoj ulici noću prevrću kante za smeće i vjerojatno doživljavaju sladostrašće uslijed svojeg umijeća da nežive predmete izbacuju iz ravnoteže. Iako je poznato da ista rulja nedozrelih primitivaca to radi redovito svake noći, policije ni od korova. Pojavi se eventualno ujutro, parkira auto u susjednoj ulici i prvo oprezno viri iza ugla da se uvjeri da je opasnost doista i prošla. Tek onda neustrašivo stupa na scenu. Netko tko prevrće kante za smeće teško da ima visoki kvocijent inteligencije (ništa iznad dvoznamenkastoga) i široku opću kulturu, puno znanja. Zato se valjda hrvatska policija s takvima i boji suočiti.
No ovih dana, kada vidim kakva im je ta Hrvatska policija, možda je i bolje da je u našoj ulici ima što manje!
Post je objavljen 21.07.2010. u 01:14 sati.