Pješake treba voljeti. Pješaci sačinjavaju veći dio čovječanstva. Više od toga – njihov bolji dio. Pješaci su stvorili svijet. Oni su sagradili gradove, podigli mnogospratne zgrade, uveli kanalizaciju i vodovod, popločili ulice i rasvjetlili ih električnim svjetiljkama. Oni su raširili kulturu po cijelome svijetu, pronašli štampu, izmislili barut, prebacili mostove preko rijeke, odgonetnuli egipatske hijeroglife, uveli neopasnu britvu, uništili trgovinu robljem i ustanovili da se od sojinih bobica može prirediti 114 ukusnih i hranjivih jela. A kad je sve bilo gotovo, kad je naša rođena planeta dobila prilično uređen izgled, pojavili su se automobili.
Tako Ilja Iljf i Evgenij Petrov. O biciklistima ni riječi.
A upravo su biciklisti danas i ovdje postali najneodgojenijim i najneodgovornijim dijelom prometne populacije. Od biciklista više ne mogu živjeti (a ni mirno se ulicama našim kretati) ni pješaci ni vozači.
Biciklisti svoj jedinstven položaj u prometnoj (ne)kulturi najviše zahvaljuju svojoj dugogodišnjoj neodređenoj poziciji, razapeti u vakuumu između vozačkog neba i pješačke zemlje. Biciklista, prometno-pravno govoreći, u prometnim propisima jednostavno – nema. Oni nisu ni vozači ni pješaci. Biciklisti ne mogu biti vozači, jer njihova prometala nisu registrirana, jer ona ne trebaju nikakvu provjeru ispravnosti da bi se našla na cesti i jer, na kraju krajeva, ni sami biciklisti ne moraju stjecati nikakva znanja niti kakvom dozvolom dokazivati da su osposobljeni za sudjelovanje u prometu. No biciklisti ne mogu biti ni pješaci, jer, jednostavno rečeno, ne hodaju, već se voze. I tako biciklisti optiraju kako im paše. Kad su na pločnicima, ponašaju se kao vozači, jure, divljaju, dovode pješačke živote u opasnost (to što dovode svoj njihovo je zajamčeno ljudsko pravo!), a kad su na kolnicima, ponašaju se kao pješaci, voze zabranjenim prometnim trakama, kreću se u zabranjenim smjerovima, ne obaziru se na prometnu signalizaciju,... No biciklisti nisu samo to, oni su sami sebe postavili iznad i jednih i drugih.
Jeste li ikada vidjeli biciklista kako prelazi kolnik?
Nas su, pješake, od malih nogu učili: kad moraš prijeći cestu, stani na rubu pločnika (naravno, na mjestu predviđenom za prelazak kolnika!) i prvo pogledaj lijevo pa desno. Ako kolnikom ne ide nikakvo vozilo, polako pređi cestu. Zanimljivo je da se to stečeno znanje ne briše iz pješačkog uma onog trenutka kad on sjedne za volan i postane vozačem. No ono misteriozno iščezava iz uma osobe koja sjeda za bicikl. I što radi biciklist kad treba prijeći kolnik? On se zaleti preko njega najvećom brzinom, ne hajući bog zna koliko za ono što se istovremeno događa na kolniku.
Biciklisti su svoj status çardaka ni na nebu ni na zemlji dijelom izgubili uvođenjem nazovi-»biciklističkih staza« po Zagrebu. Barem prividno, jer te nazovi-»biciklističke staze« ne zadovoljavaju ni minimum zahtjeva koje bi prava biciklistička staza morala zadovoljiti da doista i bude biciklistička staza. Prvo i osnovno: fizičku odvojenost biciklističke staze i od kolnika i od pločnika. Nazovi- su »biciklističke staze« od jednih i/li drugih odvojene najobičnijom žutom crtom, koju i beba koja je tek počela puzati može prijeći bez imalo napora, a kamoli ne bicikl! I tako uslijed fizičke neodvojenosti bicikala u prometu, biciklisti i dalje ugrožavaju sigurnost i živote drugih (ponavljam, sa svojima mogu činiti što im drago, pa i postati McBicom na asfaltu ako to baš i žele)!
I sad, kad imaju barem te i takve nazovi-»biciklističke staze«, pridržavaju li ih se biciklisti? Ne, oni i dalje voze gdje im drago. Po pločnicima paralelno s tim nazovi-»biciklističkim stazama«, po kolnicima izvan njih,... Naravno, revoltirani biciklisti će odmah u zboru složno zamukati: »Pa kako da se vozimo ulicama u kojima nema označenih (ponavljam: nazovi-»)biciklističkih staza(«)?« Odgovor je, valjda, jasan svakome, samo ne biciklistu. Kako da se pješaci kreću autocestama, kad ondje nema pločnika? Pa jednostavno: Ne kreću se! Kako da se biciklisti kreću cestama, na kojima nema nazovi-»biciklističkih staza«? Pa isto tako jednostavno: Ne kreću se!
Primjer iz moje vozačke karijere:
U autu sam, u promet uključen, dakle, kao vozač. Čekam na semaforu. Ulica u smjeru mog kretanja ima dvije prometne trake, lijevu za ravno i desnu za ravno i desno. Ja sam prestrojen u desnoj traci i imam namjeru skrenuti desno i to zorno dajem do znanja svima žmigavcem. Desno od mene, između mog vozila i pločnika, stoji biciklist i isto tako čeka da se na semaforu upali zeleno. Zeleno se upali i ja krećem, skrećem udesno. Zeleno se upali i biciklist isto kreće, ali vozi ravno! Srećom je na vrijeme zakočio, izgubio ravnotežu i pao, inače bi udario u moj auto. I nakon što je vlastitom neodgovornošću i glupošću u opasnost doveo (ovlašteno) svoj život i tuđu imovinu (neovlašteno), još sam u retrovizoru imao prilike vidjeti ga kako se ljuti. Nadam se, za njegovo dobro, da je osoba na koju se ljuti on sam, da je ljut zbog vlastite gluposti. Jer, priznat ćete, ako je naumio voziti ravno, bilo je upravo idiotski prestrojiti se desno od onih koji (i) skreću desno, zar ne? Onaj put mu je providnost ili dragi bog, koji, sjetimo se, uz trudnice i pijance čuva i budale, sačuvao život, ali drugi put možda i neće biti te sreće.
Da, da, biciklisti su na našim prometnicama i dalje velika napast.
Bicikliste možda doista i ne treba mrzjeti, ali ih je stvarno nemoguće voljeti!