Nedavno je neki anonimus (ne u smislu da mu se ne zna ime, već u smislu da je riječ o široj javnosti nepoznatoj osobi) u Slobodnoj Dalmaciji izjavio kako njega Hrvatska televizija terorizira kajkavštinom.
Očigledno da dotična osoba ne gleda televizije razne koje svoj program emitiraju na cijelom državnom teritoriju, jer bi onda svakako morao primijetiti kako na njima nastupa znatan broj pojedinaca dalmatinskog porijekla koji nimalo ne skrivaju svoju čakavštinu. Nije tu riječ samo o slučajno i intervjuiranim prolaznicima, već i profesionalci koji od raznih nacionalnih televizija dobivaju plaću ne pokazuju nimalo volje skrivati svoje čakavsko porijeklo.
Osim toga, svojim nas južnočakavizmima tlače i razni novinari koji pišu po dnevnicima koji pokrivaju cijelo državno područje.
Eklatantan primjer je Jurica Pavičić, čovjek koji se i inače hrva s hrvatskim jezikom. (Primjeri:
»U najvećoj je nevolji Manny, koji vjeruje da je jedini preživjeli mamut i da je njegova ženka izumrla.«
»"Misssion: Impossible 3" ima ono što je dijelom prvom, a naročito drugom filmu nedostajalo, jasnu dramaturšku krivulju, ali i to što ima dojmljivog negativca.«
»Tomu treba dodati i kvalitete koje su imali prethodni naslovi serijala: glumačku podiobu,...«
»Ali scenaristi antidatiraju taj događaj iz 1988. u 1989.«)
U nekim, pak, situacijama on demonstrira i primjernu ignoranciju:
»U svojoj knjizi intervjua s Françoisom Truffautom, Alfred Hitchcock objašnjavao je...«
(Nije Hitchcock taj koji je izdao knjigu intervjua s Truffautom, nego upravo obrnuto.)
Ili, kad pišući o Hitchcockovu filmu Rear Window izvali:
»... Cary Grant s nogom u gipsu...«
Osim jezičnog i inog neznanja, Pavičić jasno demonstrira južnočakavski teror na ne-Dalmatincima. Primjerice, kada piše o »piturima« u poslijeratnom Zagrebu. Ili pak u sintagmi: »Običaji da se donja majica nosi ispod Armanija...«
Vjerovali ili ne, takve cvebe isto tako bodu nejužnočakavske uši kao i nečakavski jezici Hrvatske čakavske.
Osim toga, jezični teror na samim Zagrepčanima vrše i nezagrepčani u samom Zagrebu.
Kao prvo, sve naše -ec silom pretvaraju u -ac, pa tako imamo Zrinjevac, Tuškanac,... Pojava je primjetna i na širem kajkavskom području, npr. Karlovac. (Tko ne vjeruje, neka pogleda starije planove grada i zemlje.)
Sve naše šč siluju u šć: Središće, Staglišće, ali i nerijetko »ispravljanje« još uvijek ispravno pisanih Medveščak i Peščenica u Medvešćak i Pešćenica.
Možda bismo im trebali biti do neba zahvalni da nas bičem ne tjeraju da ga pišemo I?
Zatim imamo primjere masakriranja naglaska (zagrebački dijalekt ima jednonaglasni sustav u kojem se mjesto naglaska bilježi akutom ´. Taj znak, dakle, ne znači dugu uzlaznu intonaciju): Peščénica umjesto Peščeníca, Medvéščak umjesto Medveščák, Pantóvčak umjesto Pantovčák, Kustóšija umjesto Kustošíja. U tome prednjači ona neuka gastarbajterica koja izgovara imena tramvajskih stanica u tramvajima. Njezin osobni hit-promašaj je Mándaličina ulica umjesto Mandáličina. No ona vjerojatno slijedi pravilo koje vrijedi na HRT-u: »Ako ne znaš na kojem slogu treba naglasiti riječ, samo ga lijepo okini na prvom slogu i ne mo'š falit!«
Kako bi Splićani reagirali kad bi se njihov grad počeo sustavno nazivati Spljetom?
No silovana su i druga nehrvatska imena, ne samo ona kajkavska. Uslijed takvog općeg neznanja i možemo na nacionalnoj televiziji čuti bljezgarije poput Tlaavf. (Za one koji ne govore hrtovski jezik, to je Tel-Avív.)
Neučenje jezika sredine u koju se netko doselio je jedan od najpreciznijih pokazatelja primitivizma. Ako netko 10 i više godina živi i radi primjerice u francuskom dijelu Švicarske, a da ne zna beknut nijednu riječ na francuskom, što možemo zaključiti o toj osobi? Poželjeti joj da joj svi govore rvacki da ih cijo svijet razumije?
Problem, naravno, nije u takvim neukim tipovima, već u vječnoj, besmislenoj podjeli na »nas« i »njih«, koju država potencira kako bi samo mogla ugnjetavati i jedne i druge.