Zapitkivalo
26.10.2008., nedjelja
KAMO NESTAJE KAPITAL ZAPADA
-Djede, nešto mi nije jasno s našom bankom – poče Ivica -. Znaš, da ja kad god dobijem kakav novac, nosim ga u banku – štedim za maturalac. Začudilo me, što mi banka daje manje kamata, a od onih, koji otplaćuju kredit, naplaćuje veće kamate. Jedna te ista banka! Kako to?
-To će ti razjasniti stric Drago – prebacim ja „lopticu“ Dragi – mome prijatelju profesoru u mirovini, koji je svratio na kavicu i „čašicu razgovora“. -To ti je ovako – važno će Drago – vlasnik banke tako poslovanjem zarađuje za sebe i za zaposlenike. Ta razlika u kamatama je zarada banke. Što je veća razlika, to je veća zarada. Pojedine banke konkuriraju drugim bankama tako, da povećavaju kamate na štednju ili smanjuju kamate na kredite. Tako povećavaju svoj promet i konačnu dobit. -Ali, oni ništa ne proizvode – u nedoumici je Ivica – samo broje i čuvaju novce... -Tako je!.. Dakle odnekud se moraju podmiriti troškovi... -E, sad imam i ja pitanje – ozbiljno ću i ja. – Čiji je novac u banci? -Zavisi od banke do banke – opet Drago objašnjava – može biti imovina vlasnika banke, što može biti i rizično, ako posao ne bude profitabilan. Ali je najčešće vlasništvo dioničara. Osnivač banke proda određeni broj dionica i tako prikupi najveći dio novca. Zatim je to i štednja građana... Za banku je u interesu, da taj novac što manje „leži“ u banci. U interesu je, da taj novac (kapital) posuđuje zainteresiranima i da tako donosi što veću dobit vlasnicima.-Događa li se, da netko od posuđivača (vjerovnika) ne može zbog nečega vraćati (vratiti) posuđeni novac? – zanima Ivicu. -O da, događa se, da neki ljudi loše procjenjuju svoje mogućnosti otplate posuđenoga (kredita) ili ostanu bez posla... pripovijeda Drago. Zato banka traži od vjerovnika jamce ( ili garante, ili žirante....), koji će u tom slučaju otplatiti dug.... Zato jamci moraju paziti, komu će biti jamci. Kada bi, pak, banka brzopleto prihvatila jamce, koji iz nekih razloga također ne mogu otplatiti jamčeni dug – to bi za nju bio čisti gubitak... -A, zbog čega sve ljudi „dižu“ kredite? –zanima dalje Ivicu. - Razlozi su različiti – netko želi kupiti stan (stambeni krediti), drugi hoće sami graditi kuću, treći opet žele započeti neki posao (poslovni ili investicijski krediti), pa im treba novac za poslovni prostor, ili za nabavu potrebnih strojeva, ili za nabavu materijala za proizvodnju, ili za novčano poticanje kooperanata... Neki opet žele nabaviti namještaj za stan ili ga promijeniti, neki ljudi žele kupiti auto, ili jednostavno otići nekamo na ljetovanje ili zimovanje, neki žele jednostavno „trošiti“ (potrošački krediti). Mogućnost posuđivanja novca, kojega čovjek nema veliki je izazov za lakomislene i povodljive ljude... Osim toga izgleda, da je danas nezamislivo počinjati neki posao bez kredita. Tako se bankarstvo „uvuklo“ u sve pore društva. Jasno je, da građani u svakom slučaju plaćaju i spomenute kamate plaćajući ih u cijeni proizvoda i usluga.... -Po tom izgleda – da je bankarstvo najsigurniji i najunosniji posao – zamišljeno će Ivica. -E, moj Ivice, ni to nije baš uvijek siguran posao – kažem ja. – Vidite li što se sada sve događa u bankarstvu Zapada! Jednostavno – krah! Propadaju banke, nestaje novac, nema kredita, poduzeća padaju pod stečaj, radnici ostaju bez posla, pada im kupovna moć, smanjuje se proizvodnja...I sve tako u krug!... Kako se to moglo dogoditi? Kako je nestao taj silni kapital (novac)? Kamo je nestao? Drago nam pokušava objasniti, kako on to shvaća: Društvo u kojemu je „krvotok“ kapital – kapitalističko društvo (kapitalizam) karakteristično je po slobodnom tržištu i po konkurenciji. To je pokretačka sila razvoja ( Tko nalazi bolji način rada i tako više zarađuje, on „gura „ društveni razvoj naprijed...). Ali, to sa sobom nosi i negativnosti (nepoštena konkurencija, prevare, pljačke, pronevjere, pohlepa, gangsterizam,... ). - Kako dolazi do propadanja banaka? Ja mislim - na više načina – kaže Drago.- Evo nekih: - Jedan dio mogu upropastiti vlasnici ili menadžeri tih banaka, koji su ili nesposobni ili su umišljeni u svoju poslovnu genijalnost, pa „ulijeću“ u riskantne poslove po onoj „Tko ne riskira – taj ne profitira...“ Dakle njihova banka ulaže u „sumnjive poslove“ na granici zakonitosti nadajući se brzom i velikom profitu...Ako zbog nečega „ulog“ propadne – i banka može propasti... - Drugi način: Vodeći ljudi banke mogu biti nezasitni u iskorištavanju dobiti uspješnim poslovanjem. Normalno je, da uprava banke veliki dio dobiti čuva kao rezervu za slučaj slabljenja prihoda od poslovanja. Naime, ako se na njen „teren“ ubaci neka druga konkurentska banka, pa dio klijenata prijeđe njoj (zbog povoljnijih kamata, povoljnijih uvjeta za davanje kredita i slično), tada se mogu koristiti spomenute rezerve. Zbog toga se plaće vodstvu, razni bonusi, nagrade i drugi oblici podjele dobiti - drže na nekoj razumnoj granici. Ali, ako pohlepni menadžment počne neumjereno uzimati novac iz rezervi, koje onda u kritičnom trenutku uzmanjkaju – to može banku dovesti u rizičnu situaciju i čak u stečaj.... -Treći način je kriminalni: Ako dio menadžmenta odluči udružiti se, da „isprazni“ bankovne novčane rezerve odnoseći ih raznim makinacijama i „spremajući“ ih na neka mjesta poznata samo njima – to može dovesti do stečaja... Dakle, novac ne nestaje u doslovnom smislu. On je pokraden i „čeka“ na nekim tajnim računima dok se „slegne prašina“. Ako za kradljivce sve prođe dobro, oni će ukradeno polako „prati“ na razne načine i u njemu uživati...-A, što će biti s nama čiji je novac bio pohranjen u takovoj banci? – zabrinuo se Ivica. -Ako se banka nekako osigurala kod nekog osiguravajućeg društva, moći će dobiti dio novca od toga. Ali, banke radije nastoje ishoditi garancije države. Tada država „podmiri“ nastali manjak... „Njoj“ je u interesu, da građani vjeruju u bankarski sustav.... U kapitalizmu on je pokretačka snaga razvoja i napretka... -Pa, otkuda državi toliki novac – zanima i Ivicu i mene – kada dužnosnici uvijek kukaju, kada za nešto treba novca, ako nije u proračunu predviđen, čak i ako je...? Ako je vjerovati sredstvima informiranja, države Zapada – zapravo njihovi dužnosnici – obećali su „svojim „ bankama dati novca u vrijednosti oko tisuću milijardi US-dolara za njihovo saniranje... To je nezamislivo veliki kapital, kojeg će „baciti u vjetar“... Zbog slikovitosti predočimo si, da Ivičin tata mjesečno zarađuje 2 500 $. Koliko bi on morao dugo raditi da zaradi samo jednu od tih milijardi?-Trebao bi raditi – kaže Ivica – samo malo, da izračunam... evo, ne mogu vjerovati : 400 000 mjeseci ili oko...33 300 godina...-Joj, Ivice, i ja sam „ostao bez teksta“ – snebiva se i Drago..... -Otkuda sada najednom neplanirano toliko novca? – pitam se ja. -Državne će tiskare to izraditi – veli Drago . No, nevolje će se osjetiti, kada se u novčanom prometu „pomiješa“ onaj „nestali“ i oprani novac s ovim sada tiskanim. Bit će to lijepa inflacija, koju ćemo „platiti“ svi mi obični ljudi... -Sjećam se – Drago razmišlja dalje – da je u početku njemačka kancelarka izjavljivala, da će Njemačka dati novac samo državnoj banci, a da će uprave drugih banaka morati same snositi posljedice lošeg poslovanja. Mene je to na neki način ljutilo, jer bi takove posljedice trebala snositi i uprava te banke... Poslije je prestala uopće spominjati te odgovornosti... Sve to potiče niz pitanja...:Nije li gospođa kancelarka „zašutjela“ iz solidarnosti s visokim dužnosnicima drugih zapadnih država....? I, koliko su ti državnici uopće „upetljani“ u tako nastalu krizu? Koliko će od njih uz svoju „mirovinicu“ kasnije „grickati“ i dio sada „nestaloga“ kapitala – zapravo bahato se njime razbacivati...? Kolikima od njih „netko“ drži zatvorena usta i „vezane ruke“....? |
