Zivot u Zabolandu
03.10.2018., srijeda
Frankova priča o prolaznosti
|
Prošlu nedjelju sam, nakon dugog vremena, s Frankom (Keverling Buisman) otišao u Arnhemski hokejski klub ( službeni naziv: Arnhemsche Hockey Club) na hokejsku utakmicu. Arnhem, klub u kojem sam počeo svoju karijeru u Žabolandu, je igrao protiv Oosterbeeka, kluba u kojem radim zadnjih devet godina, lokalni derbi. Bio je prekrasan sunčan i prohladan dan, idealan za hokej. Parkirao sam ispred kuće Rite i Franka, te smo na hokej otišli biciklima. Kada smo došli u klub, utakmica je već bila počela. Nešto publike se skupilo na suncem osunčanim klupicama. Mi smo zbog boljeg pogleda odlučili prijeći na drugu stranu, tako da smo morali proći ispred cijelog reda publike. Ja sam imao pune ruke pozdravljajući se s igračicama iz prve i druge ženske ekipe, sa bivšim suigračima iz Arnhema, koji sada igraju za veterane, trenerom ženske ekipe, pa čak i nekim roditeljima. Frank je hodao pored mene. Kako je to bilo samo drugačije prije trinaest godina. Poslije tekme smo uzeli pivce u klupskoj kući, pa smo izašli van na terasu, da bi uživali u zadnjim zrakama sunca. Ja sam još tu i tamo prozborio koju riječ s poznatim igračima Arnhema ili Oosterbeeka. Frank je slušao i tu i tamo nešto dobacio. Ostavši sami s polupraznim čašama, upitah ga nešto što ga nikada nisam još pitao: „Frank kako ti gledaš na prolazak vremena? Evo ja si ne mogu zamisliti da je već prošlo četerdeset godina mog života. Zapravo mi je čudno da nisam ja taj koji je upravo odigrao utakmicu, jer između mene sada i mene prije 13 ili dvadeset godina, kao da nema nikakve razlike. Još uvijek gledam na svijet iz moje perspektive, baš kao i nekad.“ Frank je odgovorio vrlo zanimljivo. Opširnije nego sam se nadao, jer on zapravo nikada ne priča o sebi, nego o drugima, sa osobnim detaljima koje nikad ranije nisam čuo. Rekao je da je za njega prolazak vremena sazrijevanje, i da čovjek s vremenom postaje mudriji (iako ja baš nisam siguran), dan nauči više o sebi o svojim vrlinama i manama, te da zbog toga može svjesnije izabrati svoj put, kao što sam i ja izabrao na primjer da dođem i možda još važnije ostanem u Žabolandu. Nadalje je rekao da kad je on bio dvadesetogodišnjak, zapravo nije znao što želi. Svi su na njega gledali kao na nekoga tko voli samo tulumariti i cugati, „party animal“. „Ako te drugi tako vide, onda je to ono što činiš.“ dodao je. (ne znam da li bih se s time složio, ali interesantno). Prijatelji ili poznanici, koji ga poznaju iz tog vremena, a godinama ga nisu vidjeli ostaju totalno zaprepašteni kada im ispriča da je doktorirao, postao izvanredni sveučilišni profesor i direktor arhiva. Tek pred kraj studija je otkrio kaj ga točno zanima, naime povijest prava. (Frank je inače studirao pravo, jer mu je to otac naredio zbog bolje perspektive za posao. On sam je zapravo želio studirati povijest. op.a.) Tako se odlučio usredotočiti na to i malo po malo postao je ono što je postao, naravno uz uporan rad, ali i uz dobru kapljicu, koju nikad nije zaboravio (zato sad mora po drugi put na operaciju prstiju zbog dupuytrenove bolesti op. Laura). No sada, posebno u zadnje vrijeme postaje sve više svjestan svoje prolaznosti. „Osjećam da sam prolaznik.“ Ovdje u klubu gdje je odrastao i kasnije još godinama igrao u veteranima, bio supružnik predsjednice kluba, sada više ne poznaje skoro nikoga (na tekmi je bio još jedan lik, koji ga je poznavao, Adriaan). Njegove generacije, u rujnu je navršio 73, više nema. Ne dolazi više. Prošli tjedan je zbog nečega morao u Arhiv. Na recepciji je bila osoba kojoj njegovo ime baš ništa nije značilo. Prije dvanaest godina je otišao u mirovinu, nakon što je bio dugogodišnji direktor, a sada je ... „U jednom trenutku je čovjek u naponu snage, u središtu zbivanja i zanimanja. Recimo da si nešto značio, a sada sve manje i manje.“ Iako je to zvučalo pomalo tužno, nije bilo tuge u njegovom glasu. Činilo se kao da je potpuno pomiren sa time. „Sad pokušavam raditi još samo ono što me veseli. Iako baš trenutno imam nešto što moram obaviti (recenzija neke knjige ili rada), ali zapravo nemam volje za to.“ Na što sam ga ja upozorio da to onda nije dobro. Frank se složio sa mnom. Sunce je gotovo zamaklo iz stabala. Još je par grupica ostalo ispred klupske kuće, ali se većina razišla. Uzeo sam prazne čaše i odnio ih unutra. Sjeli smo na bicikle i u tišini se odvezli natrag u Velp. Oznake: Frank, prolaznik, vrijeme |
19.12.2017., utorak
Kako sam proveo crvenu opasnost
|
Pocelo je u petak, tu kod nas na istoku Zabolanda. Prvo ujutro mokri snijeg, a onda je navecer pocelo ozbilljnije padati. Polako i mic po mic sam se s treninga dovezao doma. Drugo jutro sve je bilo bijelo. Zimske sluzbe su spavale zimski san, te ne samo da kvart nije bio ociscen ili posipan, nego ni velike prometnice nisu bile u nista boljem stanju. Srecom bio je vikend. Zaboland se ogrnuo u bijeli plast i sam sebi divio. U nedjelju je jos napadalo i doslo je do jos ozbiljnijih problema u prometu. Proglasena je tzv. “code oranje” (narancasta opasnost) u cijeloj zemlji. Srecom bio je vikend. No za ponedjeljak je bio najavljen novi snijeg. Prijetio je prometni kolaps. Tako da se u ponedjeljak dogodilo ono sto se vrlo rijetko dogadja, proglasena je “code rood” (crvena opasnost) za cijeli Zaboland. Prijetilo je, dakle kako pise u objasnjenju, ekstremno vrijeme koje moze razmontirati drustvo. Ljudima je savjetovano da ne idu na put. Zaposlenicima je savjetovano da rade od kuce. Skole su imale krace radno vrijeme. Jutro je proteklo dosta mirno, ali popodne je pocelo padati. I padati. Mnogi su naravno ipak vec bili na poslu ili na putu. Vecernja spica je pogodila tocno u sridu. Prognoze su se obistinile. Oko 18.00 sati je na zabolandskim autocestama zabiljezen rekord u kolonama: 1500 kilometera zastoja na cestama. Vlakovi nisu mogli vise voziti. Autobusi su ostajali u snijegu. Totalni kaos i razmontiranje drustva. A gdje sam bio ja? Ja sam bio s prijateljem Jeroenom u jednom sauna-wellness kompleksu u okolici Zeista. Razne saune, bazen, jacuzziji i ….snijezna idila oko nas. Mobiteli su nam bili spremljni u nekom ormaricu i mi nista od cijelog kaosa nismo osjetili. Vrijeme kao da je samo za nas stalo i priredilo nam jedinstveni ugodjaj. Plivajuci u toplom vanjskom bazenu zasipivaju nas snijezne pahulje. Mi se smijemo i ne mozemo vjerovati da smo izabrali bas ovaj dan. Sjedimo u sauni i gledamo kroz staklo prema sumici. Sve bijelo, samo ljudska tjelesa sa ili bez rucnika tu i tamo prolaze. Ne moramo nista. Bas nista. Izlazimo iz saune, vruci i znojni, potpuno goli. Bosih nogu hodam po snijegu. Zastanem. Sjednem i opruzim se kako sam dug i sirok po snijegu. Kao u finskim filmovima. Osjecam snijeg pod sobom. Duboko disem i gledam u nebo. Pahulje padaju po meni. Oznake: vrijeme, snijeg, promet, sauna |