Zivot u Zabolandu
18.03.2020., srijeda
Crtice iz svakodnevnog života
|
Prošle subote na tržnici u gradu Deventeru, pitali su prodavača sira Henka (68), koji tamo već 52 godine prodaje sir, što misli o tome ako se i tržnice zatvore. On je izjavio: „Dolazi kako dolazi“ (ili slobodnije prevedeno: bit će kak će bit) to su bile posljednje riječi moje majke i ja ih se držim.“ Deventer je stari grad Hanze i kažu da niti epidemija kuge nije zaustavila trgovinu na tržnici u 14. stoljeću. Danas sam u dućanu sreo i pozdravio se s jednom mamom s hokeja. Ona i njezin muž su inače predikanti protestantske crkve, te su i oni od prošlog vikenda na prisiljenom godšnjem. Sve crkvene službe su otkazane. „Jedino još imamo sprovode.“ rekla mi je, te dodala, ali samo za članove najuže obitelji. A tužno je i to da članovi obitelji, djeca, koja žive u inozemstvu ne mogu doći na sporovode.“ Komentirali smo i drugačiji pristup pandemiji u različitim zemljama. Ja sam komentirao klavinistički utjecaj, a o ona je rekla zanimljivo: „Ovdje su ljudi slobodniji. Ne daju si tako lako nametnuti pravila.“ Uz to rekavši da ima i pozitivnih strana krize. Ljudi postaju puno susretljiviji, ljubazniji, osjeća se veće zajedništvo. Dok se razni obični dućani zatvaraju, jer jednostavno nema kupaca, dućani s igračkama imaju odličan promet. Najviše se kupuju razne društvene igre, koje roditelji doma igraju s djecom. Odjednom imaju više vremena jedni za druge. Coffeeshopovi su dobili dozvolu da mogu, pod određenim uvjetima, prodavati robu "za van". Što je za gradove svakako bolje nego da se rasplamsa trgovina na crno na cesti. S visokim cijenama, nekontroliranim porijeklom i upitnom higijenom. Jučer mi je na ručak trebao doći stari prijatelj Lukas. Međutim, dva sata prije toga me nazvao i rekao da mu je upravo frend, s kojim je bio u kontaktu, javio da je pozitivan na coronu. Odgodili smo taj ručak. Danas sam čuo da je susjed dolje ispod, ne Ludi nego preko puta njega, zaglavio na Tenerifima. S teškom gripom, izoliran u hotelskoj sobi. I tako dolazi sve bliže i bliže... Ovdje začudo nema postoje rješenja ministarstva o samoizolaciji, nema prijetnji, nema kazni... građani se pozivaju na vlastitu odgovornost, te razumno i sigurno ponašanje po uputama. Stariji građani (70+) se isto tako mogu tu i tamo vidjeti na ulicama i u dućanima, ali nema pritiska da ostanu doma, ako ne žele. Vlastita odgovornost. Domovi za starije i nemoćne, jesu ipak zatvoreni za posjete. U bolnicama su posjeti ograničeni na jednog posjetitelja po danu po pacijentu. Od ponedjeljka su zatvorili teretane, a još prije i sportske klubove, pa se ljudi bave sportom u parkovima. Grad je poluprazan, kafići ne rade. Poneki mladi rade piknike u grupicama. Svatko na svojoj dekici. Ja sam jutros napravio šetnju u prirodi malo izvan grada. Nitko i dalje ne nosi maske za lice, osim u bolnicama, gdje su i najpotrebnije, no čak ni tamo nema ljudi u skafanderskim odijelima, iako su mnogi i u zdravstvu zaraženi, neki su već preboljeli i vratili se na posao. Jučer točno u 20 sati prolomio se pljesak cijelim Žabolandom, kao zahvala zdravstvenom osobolju na naporima, koje čine. Duh je već odavno pobjegao iz boce....kada će se vratiti pitanje je. Krivulja se pokuša usporiti, ali vrhunac tek prijeti. Bit će kak će bit, rekla bi Henkova mama. Oznake: Corona, Deventer, predikantica, Lukas, bolnice |
06.02.2015., petak
Agenda
|
Za Bozicnih blagdana u Zagrebu sam u razgovoru s prijateljima ponovno dotaknu zabolandske agende tj. rasporeda ili rokovnika. Ponajvise zbog cudjenja moje djevojke fleksibilnom nacinu na koji se dogovori rade kod nas. Dok je mojim prijateljima manja-vise jasna potreba za poslovnom agendom, svima je jos uvijek misterija agenda za slobodno vrijeme. Planiranje popodnevnih ili vecernjih aktivnosti s prijateljima, obitelji, planiranje vikenda, vecera, izlazaka... ili godisnjih odmora. Po nekoliko tjedana, pa i po nekoliko mjeseci unaprijed. Krajem sijecnja bio sam kod Lukasa. Ponovno sam mu dosao nekaj pomagati oko uredjenja kuce, pa sam mu tako prenio i te razgovore, a posebno iscudjavanje mojih hrvatskih prijatelja o tako detaljnom planiranju slobodnog vremena. Dapace, pojedinci su to cak opisali kao 'bolesno'. Lukas je na to u cudu odgovorio: „Pa naravno da treba planirati slobodno vrijeme. Meni bas zato i sluzi agenda. Jer kako bih inace znao gdje cu biti pocetkom svog godisnjeg odmora. Ovako znam da sam prvi tjedan u srpnju kod mojih roditelja (u provinciji Noord Holland), zatim u cetvrtak 9. srpnja krecem s frendom za Francusku. Prvu noc spavamo ispod Pariza, pa nastavljamo za Bergerac. Tamo imamo taj vikend vjencanje. Nakon toga nam dolaze cure. Nas cetvero smo iznajmili kucu na sedam dana. U utorak 14. srpnja cemo se naci s jos jednim frendom koji tamo ima kucu. U nedjelju se vracamo doma u Arnhem. U utorak 21. srpnja idem na tri dana jedriti u Friesland. Od 24. do 26. srpnja sam na Zwarte Crossu (muzicki festival na istoku Zabolanda). Zatim 26. idem opet sa tri frenda u Friesland na jedrenje prema zabolandskim otocima u Sjevernom moru. U prvom tjednu kolovoza je Sneek Week (jedrilicarske utrke i zabave u srcu Frieslanda), te ostajem tamo do kraja tog tjedna i 7. kolovoza pocinjem s drzanjem treninga za novu sezonu.“ Paf. Lukas je sve izrecitirao u jednom dahu. Ja sam i nakon svih ovih godina zivota u Zabolandu ostao pod dojmom. Zamolio sam ga da mi sve jos jednom ponovi kako bih to mogao podijeliti sa vama. Bilo je to 26. sijecanj, a tko zna kada je poceo s planiranjem. Mozda vec proslog ljeta. Agenda dakle. |