Zivot u Zabolandu
30.10.2018., utorak
Bolnica RIP
|
Prošlog četvrtka su u Žabolandu zatvorene dvije bolnice. Jedna u Amsterdamu (u kvartu Slotervaart, na zapadu grada), a jedna u gradu Lelystad u provinciji Flevoland. Razlog? Bolnice su bankrotirale, te im je poput neke poslovne firme stavljen ključ u bravu. Sve je to posljedica primjene tržišne ekonomije u zdravstvu, kao što je slučaj u Žabolandu od 2006. i velike moći privatnih zdravstvenih osiguranja. U Lelystadu je pod tu bolnicu potpadalo 180,000 ljudi, koji će sada morati u druge i puno dalje bolnice. No pitanje je hoće li tamo doći na red ili naći mjesto, jer su i druge bolnice pune na najjače. U bolnici MC Slotervaart su specijalisti dobili 24 sata da 150 pacijenata, koje leže na odjelima, smjeste u druge bolnice. Za mnoge nisu uspeli, pa su bili prisiljeni otići doma i čekati. Jedna od scena na rastanku: starija pacijentica marokanskog porijekla snažno i dugo grli svog doktora. Neki ljudi donose cvijeće u bolnicu. Osoblje bolnice ne zna hoće li uopće dobiti premještaj ili novi posao. Zadnjih dana je u Lelystadu bilo veliko pitanje hoće li svi pacijenti dobiti hranu. Čistaćice su čistile samo najpotrebnije. Pacijenti su nosili posteljinu od doma, jer se od subote više nije mijenjala. Jedna majka, čija djeca su redovito trebala u bolnicu, je izjavila: „Iskreno nije bila to jako dobra bolnica, ali bolje i loša bolnica nego nikakva.“ Na naslovnicama dnevnih novina u petak je osvanula fotografija balkona bolnice u Slotervaartu na kojem visi bijela plahta, a crvenim, gotovo krvavim slovima piše R.I.P. Plahtu je izvjesilo osoblje bolnice. Oni su se do zadnjeg dana nadali da će se naći rješenje, ali do toga nije došlo. Mnogima nije jasno kako je moguće da je država prije nekoliko godina u doba krize, izvlačila banke, kojima je prijetila propast, a sada nije mogla spasiti dvije bolnice. Žalost u Žabolandu (jednoj od najrazvijenijih zemalja Zapadne Europe) anno 2018. Oznake: bolnica, tržišna ekonomija |
27.10.2018., subota
Iskrene misli o povijesti
|
Na večeri nam je bila Laurina dobra prijateljica Jozin. One su si međusobno bile paranimfe na obranama doktorata. Jozin je navršila 30 godina i trenutno je na specijalzaciji na ginekologiji. U jednom trenutku se poveo razgovor o žabolandskom obrazovnom sustavu točnije o učenju povijesti („đe me nađe?“). Jozin je rekla kako je iskreno smeta da je njihovo učenje o povijesti tako ograničeno, jer sve uče iz zapadno-europske perspektive. Tako na primjer ništa ne uče o povijesti Srednje ili Istočne Europe, ali ono baš ništa. Za Austro-Ugarsku je čula, ali je o njoj ponajviše naučila iz filmova o carici Sissi. Sve što je bilo iza nekadašnje Željezne zavjese je tabula rasa. To što se pri tom zaboravlja 1000 godina zajedničke europske povijesti, prije te zavjese je „manji propust“. Sve je to meni poznato i već sam imao slične razgovore s Hans-Robertom na primjer, no iznenadilo me da je baš Jozin tako kritična u tom pogledu. Zato sam joj postavio i pitanje u obliku opaske: „A da ne spominjemo da Jugoslavija nikada nije bila iza Željezne zavjese?“ Njezin odgovor je bio iskren do kraja: „Reći ću ti koje mi misli sad prolaze glavom: 1) Jugoslavija – gdje je to? 2) Čekaj malo, ta zemlja više ne postoji. 3) To su bili razni narodi koji su se sukobili zbog vjere i nacionalne pripadnosti 4) Srebrenica je imala neke veze s time.“ Svih ovih godina mi još nitko, kod nekakvog sličnog pitanja, nije tako iskreno priznao koje mu misli prolaze glavom, ali sam slične upitne poglede kod mnogih mogao lako primjetiti. Vrlo sam cijenio njenu iskrenost i to joj rekao. Ona me još pitala: „ A jeste li vi učili o povijesti Zapadne Europe?“ Ja sam pomalo uvrijeđeno odgovorio, rekao da naravno da jesmo, što je pak nju opet iznenadilo. Što više govori o meni, nego o njoj, jer zašto bi me vrijeđalo, a ko netko to pita. No tu nije bio kraj. Vrhunac je bio kada ispričala jednu drugu priču. Naime kako je s 14 godina gledala film Amistad, koji je govorio o trgovini afričkim robovima u engleskim kolonijama. Tek tada je shvatila, da su Surinamci (bivša žabolandska kolonija) crni zato što su i njihovi preci bili robovi dovučeni iz Afrike, te da domorodačko stanovništvo Surinama nije bilo crne rase. Ja to skoro nisam mogao povjerovati. Prema njenim riječima djeca u školi to ne uče (do 14.-e godine barem ne) i ne uče da se dobrim dijelom Žaboland i obogatio na trgovini robovima. Rekla je da je to uvelike smeta. Tja.... Jozin je visoko obrazovana Sireva glava. Sad si možete misliti kako je s ostalima. Sad vam je i jasnije zašto neki ovdje ogorčeno brane tradiciju „Crnog Pere“ ne shvaćajući neke osnovne lekcije iz povijesti. S druge strane što mi znamo o ratu u Jemenu i 5000 djece koje je tamo prošle godine umrlo od gladi? Povijesne perspektive se mijenjaju to je činjenica. Povijesne nepravde nećemo moći ispraviti. Hoćemo li moći smanjiti nepravde u budućnosti isto je pitanje. Poznavanje povijesti nam isto neće puno pomoći, jer ni mi koji tvrdimo da je poznajemo nismo očito ništa naučili. Samo malo više ljudskosti bio bi već velik korak. |
03.10.2018., srijeda
Frankova priča o prolaznosti
|
Prošlu nedjelju sam, nakon dugog vremena, s Frankom (Keverling Buisman) otišao u Arnhemski hokejski klub ( službeni naziv: Arnhemsche Hockey Club) na hokejsku utakmicu. Arnhem, klub u kojem sam počeo svoju karijeru u Žabolandu, je igrao protiv Oosterbeeka, kluba u kojem radim zadnjih devet godina, lokalni derbi. Bio je prekrasan sunčan i prohladan dan, idealan za hokej. Parkirao sam ispred kuće Rite i Franka, te smo na hokej otišli biciklima. Kada smo došli u klub, utakmica je već bila počela. Nešto publike se skupilo na suncem osunčanim klupicama. Mi smo zbog boljeg pogleda odlučili prijeći na drugu stranu, tako da smo morali proći ispred cijelog reda publike. Ja sam imao pune ruke pozdravljajući se s igračicama iz prve i druge ženske ekipe, sa bivšim suigračima iz Arnhema, koji sada igraju za veterane, trenerom ženske ekipe, pa čak i nekim roditeljima. Frank je hodao pored mene. Kako je to bilo samo drugačije prije trinaest godina. Poslije tekme smo uzeli pivce u klupskoj kući, pa smo izašli van na terasu, da bi uživali u zadnjim zrakama sunca. Ja sam još tu i tamo prozborio koju riječ s poznatim igračima Arnhema ili Oosterbeeka. Frank je slušao i tu i tamo nešto dobacio. Ostavši sami s polupraznim čašama, upitah ga nešto što ga nikada nisam još pitao: „Frank kako ti gledaš na prolazak vremena? Evo ja si ne mogu zamisliti da je već prošlo četerdeset godina mog života. Zapravo mi je čudno da nisam ja taj koji je upravo odigrao utakmicu, jer između mene sada i mene prije 13 ili dvadeset godina, kao da nema nikakve razlike. Još uvijek gledam na svijet iz moje perspektive, baš kao i nekad.“ Frank je odgovorio vrlo zanimljivo. Opširnije nego sam se nadao, jer on zapravo nikada ne priča o sebi, nego o drugima, sa osobnim detaljima koje nikad ranije nisam čuo. Rekao je da je za njega prolazak vremena sazrijevanje, i da čovjek s vremenom postaje mudriji (iako ja baš nisam siguran), dan nauči više o sebi o svojim vrlinama i manama, te da zbog toga može svjesnije izabrati svoj put, kao što sam i ja izabrao na primjer da dođem i možda još važnije ostanem u Žabolandu. Nadalje je rekao da kad je on bio dvadesetogodišnjak, zapravo nije znao što želi. Svi su na njega gledali kao na nekoga tko voli samo tulumariti i cugati, „party animal“. „Ako te drugi tako vide, onda je to ono što činiš.“ dodao je. (ne znam da li bih se s time složio, ali interesantno). Prijatelji ili poznanici, koji ga poznaju iz tog vremena, a godinama ga nisu vidjeli ostaju totalno zaprepašteni kada im ispriča da je doktorirao, postao izvanredni sveučilišni profesor i direktor arhiva. Tek pred kraj studija je otkrio kaj ga točno zanima, naime povijest prava. (Frank je inače studirao pravo, jer mu je to otac naredio zbog bolje perspektive za posao. On sam je zapravo želio studirati povijest. op.a.) Tako se odlučio usredotočiti na to i malo po malo postao je ono što je postao, naravno uz uporan rad, ali i uz dobru kapljicu, koju nikad nije zaboravio (zato sad mora po drugi put na operaciju prstiju zbog dupuytrenove bolesti op. Laura). No sada, posebno u zadnje vrijeme postaje sve više svjestan svoje prolaznosti. „Osjećam da sam prolaznik.“ Ovdje u klubu gdje je odrastao i kasnije još godinama igrao u veteranima, bio supružnik predsjednice kluba, sada više ne poznaje skoro nikoga (na tekmi je bio još jedan lik, koji ga je poznavao, Adriaan). Njegove generacije, u rujnu je navršio 73, više nema. Ne dolazi više. Prošli tjedan je zbog nečega morao u Arhiv. Na recepciji je bila osoba kojoj njegovo ime baš ništa nije značilo. Prije dvanaest godina je otišao u mirovinu, nakon što je bio dugogodišnji direktor, a sada je ... „U jednom trenutku je čovjek u naponu snage, u središtu zbivanja i zanimanja. Recimo da si nešto značio, a sada sve manje i manje.“ Iako je to zvučalo pomalo tužno, nije bilo tuge u njegovom glasu. Činilo se kao da je potpuno pomiren sa time. „Sad pokušavam raditi još samo ono što me veseli. Iako baš trenutno imam nešto što moram obaviti (recenzija neke knjige ili rada), ali zapravo nemam volje za to.“ Na što sam ga ja upozorio da to onda nije dobro. Frank se složio sa mnom. Sunce je gotovo zamaklo iz stabala. Još je par grupica ostalo ispred klupske kuće, ali se većina razišla. Uzeo sam prazne čaše i odnio ih unutra. Sjeli smo na bicikle i u tišini se odvezli natrag u Velp. Oznake: Frank, prolaznik, vrijeme |