Zivot u Zabolandu
26.11.2015., četvrtak
Napad na Lijecnike bez granica
|
U subotu 3. listopada napadnuta je traumatoloska bolnica Lijecnika bez granica u Kunduzu, na sjeveroistoku Afganistana. Bila to jedina bolnica i tom dijelu zemlje, koja je bila opremljena za pruzanje hitne kirurske pomoci. Osnovona je 2011. i u njoj su se lijecili civili i ranjeni vojnici svih zaracenih strana. U napadu je poginulo 30 ljudi, od toga trinaestero djelatnika Lijecnika bez granica. Napad je izveden u 2 sata ujutro bombardiranjem iz zraka. Borbeni zrakoplov je kruzeci iznad bolnice u nekoliko navrata izbacio bombe. Nakon sto je bombardiranje zavrseno jedan od bolnicara je izasao iz sklonista. Vladao je sveopci kaos. Neki su krvarili, neki neutjesno plakali u soku, neke nisu mogli naci. Na intenzivnoj njezi je sest pacijenata doslovno zivo izgorijelo u krevetima. Na stolu operacijske sale lezao je mrtav pacijent. Dio osoblja se sklonilo u bunker. Jedan od doktora je bio kriticno. Isli su ga odmah operirati. Nazalost usprkos naporima preminuo je. Glavni apotekar takodjer. Napad je izveo americki borbeni zrakoplov. Cim je napad poceo upucen je poziv afganistanskom i americkom stozeru da se prestane s bombardiranjem, ali je napad usprkos tome trajao jos pola sata. Americkoj vojsci su koordinate bolnice bile dobro poznate. Zgrada u kojoj se nalazila prva pomoc, intenzivna njega i fizioterapija je nekoliko puta pogodjena i u potpunosti devastirana. Kako se tako nesto moglo dogoditi? Zasto je bolnica namjerno bombardirana? Tko je odgovoran za smrt ovih ljudi? Zar nije ovo najstroze krsenje medjunarodnog humanitarnog prava? Pitanja su koje postavljaju Lijecnici bez granica. Objasnjenja americke vojske su bila kontradiktorna i nejasna. Prvo je napad bio izvrsen na trazenje americkih kopnenih jedinica, da bi kasnije to zapravo bilo na trazanje afganistanske vojske, zbog djelovanja talibana na tom podrucju. Dok je predsjednik Obama je samo kratko izjavio da se radilo o kolateralnoj steti. Incident se dogodio pocetkom listopada, no nakon kratkih obavijesti u medijima se vise nista o tome nije pisalo. Ovo sto sam napisao, znam samo zato jer dobijam mailove od zabolandskih Lijecnika bez granica. Oni traze otvaranje nezavisne istrage o ovom dogadjaju i odgovore na svoja pitanja. Hoce li ih ikada dobiti? Oznake: bolnica, lijecnici bez granica, afganistan |
19.11.2015., četvrtak
Susjed kao Saddam Hussein
|
Proslog ljeta su me napustili najblizi susjedi Saban i Malahat. Malahat je ostala trudna s blizancima i trebao im je veci stan odnosno kuca. Dok sam ja bio na godisnjem oni su se odselili i po povratku me jako zanimalo tko ce mi doci. Jer kak se radi o drustvenim (socijalnim) stanovima nikad se ne zna kakav te slucaj u ovom kvartu moze zateci. Sredinom rujna primjetio sam djelovanje. Stan se poceo obnavljati. Ispred kuce se sve cesce parkirao plavi polo sa zatamnjenim staklima. Ljudi ne Znatizeljan kakav jesam ubrzo sam presreo novog susjeda pred stanom. Pruzio sam mu ruku i predstavio se. On odgovori: “Hsn.” Nisam ga bas dobro razumio, pa na kraju jos jednom pitam kako mu je ono ime. On ce opet: “Hsn.”. Ja pokusam ponoviti, ali mi ne uspije. Tada ce on nekako veselo: “To ti je skraceno od Hussein. Znas kao onaj Saddam Hussein?” Aha Hussein, e to je vec lakse za zapamtiti. No zasto bas Saddam? Nakon toga smo se jos par puta susreli. Saznao sam radi u Utrechtu u nekom autoservisu. Turcin je, ali rodjen u NL, doduse nisam vise siguran, no vrlo mu je stalo do toga da dobro govori i turski. Negdje sredinom listopada namjerava se useliti sa zenom, ali se moraju jos prije toga vjencati. Krajem listopada su se i uselili. Do tada se zajedno sa svojom rodbinom, roditelji, brat, zet, sogorica buduca dobrano posvetio uredjenju. Cak je uzeo i slobodno na poslu na par tjedana. Prije desetak dana me pitao za sifru interneta, jer kao on je narucio internet, ali mu jos nije stigao, a trebau mu radi mailova. Ajde dobro. Da pomognem covjeku. No da zadovoljim svoju znatizelju odmah sam mu rekao da se moramo jedan dan naci kod mene na caju. Rekao je da moze to skoro, samo da jos neke zavrsne poslove po kuci napravi, ali nista konkretno nismo dogovorili. Zato sam veceras, ne budi lijen, opet im pozvonio na vrata s idejom da ih pozovem na caj, pa da se dogovorimo. Znas kak je to u Zabolandu, sve se mora planirati. Zenu mu jos nisam niti vidio. Do veceras kada mi je upravo ona otvorila vrata. Prvo kaj upada u oci.. nema maramu. Zanimljivo. Drugo zena je mladjahna i fakat zgodna. Medju zgodnijim Turkinjama, koje sam vidio. A ima ih se dosta za vidjeti u kvartu. Predstavim se, pruzim ruku, ona prihvati. Kaze de se zove Hasa ili tak nekak, opet nisam pohvatao, te da joj muz nije doma, ali da ce mu prenijeti kad se vrati. Ajde dobro. Nastavak ocekujemo sa zanimanjem. Ja mozda jos nestrpljivije nego vi. |
13.11.2015., petak
Slijepi misevi za upravljacem
|
Nedavno istrazivanje u prometu donijelo je sokantne rezultate. Pokazalo je da cak svaki deseti vozac u Zabolandu ima nedovoljan vid za sigurnu voznju u prometu. Od toga cak 2,4 posto vozaca ima tako los vid da ne bi smjeli uopce sjesti iza upravljaca. Prevedeno u brojke to je 240,000 vozaca, koji uredno posjeduju vozacku dozvolu. Jedan lanac optika je ovu cinjenicu iskoristio za svoju reklamu i poziva ljude na besplatnu kontrolu vida. Da podsjetim ovaj blog ne govori o nekoj balkanskoj ili nekoj banana drzavi, vec o Zabolandu. Naime, koliko god to cudno zvucalo, ovdje ne postoji lijecnicki pregled za dobivanje vozacke dozvole. Bas nikakav. Razlog je kao i uvijek u novcu. Smatra se da je kontrola vida osobna odgovornost svakog sudionika u prometu. No vec znamo kako to ide u praksi s osobnom odgovornoscu, tom u teoriji lijepom ostavstinom protestantizma, kojom se Sireve glave znaju hvaliti. Prije cetiri godine je bilo provedeno isto takvo istrazivanje, sa istim rezultatima. I tada je to otkrice bilo sokantno za javnost, no jesu li sto od toga naucili? Balkan mozda i nije tako daleko kako ovdje misle. |
07.11.2015., subota
Kako nas je napustio Jan-Kees
|
U petak je u krematoriju Dieren bio ispricaj Jan-Keesa. Jan-Kees je bio od ove godine clan tehnicke komisije kluba u kojem radim. Prije toga i trener, te je zelio jos vise u tome napredovati. U mladosti se bavio nogometom, kasnije zaposlen na odgovornoj funkciji u medjunarodnoj firmi. Ozenjen za Annet, otac troje djece, zivio je u kucu u krasnom predgradju. Vrlo ambiciozan, odgovoran, ali i uvijek spreman za humor... Napustio nas je u 52. godini zivota. Jan-Kees je pocinio samoubojstvo bacivsi se pod vlak. Kratko prije to toga je nazvao suprugu i mladju kcer i rekao im kako mu je zao, ali da jednostavno zivot vise ne moze podnijeti. Na ispracaju je bilo mozda i 400 ljudi. Ispracaj je trajao dva sata. Njegova zena, njegova djeca (19, 11 i 9 godina), sestra, punica najbolji prijatelji, kolege su se dirljivim govorima punim ljubavi oprostili od njega. Nitko se nije mogao pomiriti s njegovim izborom, ali nitko nije imao izbora. Izmedju govora su se vrtjele slike iz zivota Jan-Keesa. Od djetinstva, mladosti, do obitelji i njegove djece. Sve same lijepe slike sretnih i nasmijanih ljudi. Kao iz neke druge price. Iz neke price sa happy endom. Njegova supruga Annet je procitala dijelove njegovog oprostajnog pisma. „Ja vas volim najvise na svijetu i nemojte nikada misliti da je problem bio u vama. Problem je u meni. Ja sam uvijek trazio od sebe da budem najbolji u svemu. Najbolji u sportu, najbolji na poslu, najbolji otac. Umoran sam od toga. Preumoran. Siguran sam da cete se i vi bez mene snaci. Nemojte si molim vas nista predbacivati.“ Jan-Keesov kovceg je bio saren. Sa sportskim motivima su ga oslikali clanovi obitelji i najbolji prijatelji. Gosti su bili zamoljeni da ponesu samo jedan cvijet. Na kraju su svi prolazili pored lijesa kako bi se oprostili i cvijet ostavili u plasticnim vazama. Kada sam ja stavio svoj cvijet, vaza se pod tezinom prevrnula i cvijece se rasipalo po podu. Na trenutak mi je bilo neugodno i pomislio sam da to trebam brzo podignuti, ali vec trenutak poslije sam shvatio jaku simboliku tog prosutog cvijeca... Oprostaj. Oznake: samoubojstvo, ispracaj |