Zivot u Zabolandu
26.09.2014., petak
Dvije ljubavne price
|
Jan je bio sretno ozenjen za Helenu.Bili su vec vise od 15 godina u braku, kad mu se dogodilo nesto neobicno, a opet ljudski, zaljubio se u drugu zenu. Medjutim nije u vezi toga nista konkretno poduzimao. Nije bilo nikakvih sastanaka, nikakve afere, jedino je on bio na mukama sam sa sobom. Toliko je da se povjerio kome drugome nego Heleni. Rekao joj je o cemu se radi i da mu je tesko, ali da neka se ne brine, jer on zna da ce ga to proci. Medjutim Helenu je to jako uplasilo. Uplasila se da Jan nije nasao onu pravu. Da ona nije ona prava za njega. Sve sto je mislila da ima, rasplinulo se. Bilo joj je tesko i povjerila se jednom prijatelju. S njime se pocela cesce vidjati i odjednom se nasla u ljubavnoj vezi s tim prijateljem. Helena je odlucila ostaviti Jana. Rekla mu je da ne moze podnijeti da se zaljubio u drugu zenu i da ga ostavlja. Janu je to tesko palo. Njegova zaljubljenost ga je prosla i od toga nikada nista nije bilo, ali sada je ostao i bez Helene. Tak je nekoliko mjeseci kasnije saznao da je Helena vec imala ljubavnika, kada ga je ostavila. To mu se nije usudila reci. Koju godinu kasnije se Helena razisla sa svojim ljubavnikom. Ostali su samci. |
16.09.2014., utorak
Jos ima nade
|
Za razliku od poplava u Domovini, u Zabolandu ovih dana neobicno lijepo vrijeme. Suncano, toplo, bas ugodno bablje ljeto. Cak toliko da me izazvalo danas kasno popodne otici na jogging po kvartu. U zadnje vrijeme sve vise osjecam neku unutarnju potrebu za sportskom aktivnoscu. Sjecanja na doba kada sam bio u kondiciji pokusaju se othrvati zaboravu i tako se prvi jogging nakon mozda vise od sest mjeseci pretvorio u realnost. Kao sto sam i pretpostavljao, udovi nisu bas preoduseljeno reagirali na gazenje asfalta. Nesto me zatezalo u lijevoj potkoljenici, a i dosta sam osjecao desnu ahilovu tetivu, moju slabu tocku. No hrabro sam krenuo dalje. Moram se bar malo uznojiti, za to mogu pretrpiti malo boli. Prolazio sam tako mojim kvartom, kvartom radnicke klase i izbjeglica kako ga od milja zovem, ukrasen lutajucim papiricima, flasicama i limenkama, poput jelke, kadli odjednom ugledam vrlo neuobicajen prizor. Djecak skuplja s grabilicom papirice oko jedne ograde. Prvo sam pomislio da sam lose vidio, ali na drugi pogled opet ista slika. U cudu sam odjoggirao dalje. Vracajuci se istim putem opet primjetim djecaka, ovaj put na drugoj strani ulice. U jednoj ruci ima grabilicu, u drugoj drzi vrecu za smece i stvarno skuplja razbacane papirice. Kako sam bio u trku, da ne kazem galopu, brzo sam ga prosao, ali u glavi pomislim, mozda bih se trebao okrenuti i nesto mu reci. U prvi mah sam tu misao odbacio, decko bi se mogao prestrasiti, pomisliti da sam neki cudak, jos ga mozda moj naglasak zbuni. Ali slijedece sekunde, je strah nestao, i prevladala je misao, da je ovo upravo jedinstveni trenutak za uciniti tako nesto. Osjetio sam kako me noge okrecu i nose natrag vrijednom djecaku. Decko je imao mozda trinaest-cetrnaest godina. Bio je doduse Sireva glava, ali nemres sad sve. Dolazim do njega i zovnem ga: „Mladicu! Svaka ti cast.“ On me iznenadjeno pogleda. Pruzamo si ruke. „Bas dobro da to radis. I ja to radim ispred svoje kuce.“ Decko mi se nasmijesi i odgovori skromno: „Ja to radim u svojoj ulici.“ Pozdravimo se i on mi jos zazeli srecu s joggingom. Osmijeh mu je jos krasio lice, a meni srce. Trcim dalje. Ispunjen zivotnom energijom. U jednom trenutku skuzim da me vise nista ne boli. Laura i ja smo bas prosle nedjelje temeljito ocistili travnjak iza moje kuce. „Arar nunca es en vano, ni en el mar.“ |
15.09.2014., ponedjeljak
Politicke kruske
|
Petak. Arnhem. Trznica na trgu ispred crkve Sv. Euzebija. Glavna uloga vlasnik velikog standa s vise zaposlenih. Malo stariji tip, bore na licu, pomalo spicasti nos. Trbuscic. Polo majica. U jednoj ruci ima nozic, drugom dijeli komade upravo narezanih krusaka prolaznicima. Dubokim kvrgavim glasom se u isto vrijeme obraca svima u okolici: „Navali narode! Dvije kile krusaka za jedan euro. To su Putinove kruske!“ „Putinove kruske! Dvije kile za jedan euro. Je li ti to skupo? Meni se ne cini skupo, tebi?“ „Putinove kruske! Jesi li cuo za Putina? Svi su culi za Putina. On ih nece. Dvije kile za jedan euro.“ „Dvije kile za jedan euro. Je li ti to skupo?“ Kada smo vec kod politke i voca i povrca. U Amsterdamu je u nedjelju organiziran protest protiv ruskog bojkota na lucidan nacin. Od bojkotom ostecenih uzgajivaca otkupljeno je oko 120,000 rajcica i na glavnom gradsku trgu je uprilicena borba rajcicama za oko 1500 ljudi. Karta za borbu je kostala 15 eura i trazila se karta vise. Poslije je crvena masa uredno pokupljena i upotrebljena za dobivanje bioplina. Naravno bilo je i onih, koji su bili vrlo kriticni prema takvom nacinu razbacivanja hranom. |
11.09.2014., četvrtak
Tibetanski redovnici
|
U kolovozu su u Zabolandu boravila petorica tibetanskih redovnika iz budistickog samostana Ser Je. Bilo je to u sklopu njihove turneje Europom pod nazivom Compassion & Harmony (Suosjecanje i harmonija). Tijekom posjete raznim zemljama zastavljaju se u ponekim mjestima gdje rade tzv. pjescanu mandalu. To je slika napravljena od stotine tisuca zrnca raznobojnog pijeska. Za izraditi mandalu potrebno je cetiri dana marljivog rada. Nakon sto je do zadnjeg detalja umjetnicko djelo konacno gotovo, u zavrsnoj ceremoniji ga jednostavano pometu metlom. To simbolizira prolaznost. Cijeli proces izrade i zavrsna ceremonija pometanja su otvoreni za javnost. Na radiju sam cuo obavijest o ovom dogadjaju u par navrata i nekako sam osjecao da me privuklo. Mjesto u kojem su boravili je zapravo jedno selo tridesetak kilometara od Arnhema zelenom predjelu Zabolanda, tako da mi nije bio problem jedan dan odvesti se tamo autom. Velika prostorija, ukrasena Budinim kipicima, sarenim tkaninama i slikama Dalaj Lame. U sredini se petorica redovnika u crveno-narancastim haljinama, celavih glava, bas kao u filmovima, nadvijaju nad mandalom. Pomocu specijalnog alata grabe sareni raznobojni pijesak iz posudica. Zatim ga spustivsi se preko mandale sa zeljeznom sipkom ribaju alatku u kojoj je pijesak i na taj nacin pijesak polagano curi i oslikava mandalu. Pri tom ribanju se proizvodi neobican metalni zvuk. Nesto poput crvcanja metalnih cvrcaka, pogotovo ako svi u isto vrijeme 'crtaju'. Publika, koje bilo neobicno malo, moze sjesti na uokolo postavljene stolice, kao na skolskoj predstavi ili se sasvim pribliziti redovnicima i sjesti na jastucice iza njih. Znatizeljan kak jesam sjeo sam iza njih i promatrao ovaj za mene jedinstveni dogadjaj. Sarenilo pijeska, neobican metalan zvuk alata, predanost redovnika, tehnicka izvedba polozaja u kojem se iz 'turskog sijeda' ledjima sasvim vodoravno nadvijaju na umjetnickim djelom, osjecaj svetosti dogadjaja, a opet osjecaj ljudskosti, jedan je redovnik slucajno zaribao u mandalu, pili su caj s mlijekom, tu i tamo se uspravili, nesto jedan drugom dobacili... sve je to utjecalo na mene smirujuce i zapravo mi se vise svidjelo nego sto sam unaprijed mislio. U prostoriji ispred sam se upoznao s jednim mladjim deckom, koji ih prati i vozi po turneji. Malo smo porazgovarali. Na jedno moje pitanje nije znao odgovor, pa mi je rekao da pitam njih. Zasto ne, kada sam vec tu, pomislih, iako sam time samog sebe iznenadio. Usao sam opet u prostoriju, najstariji od njih se bas ustao, ja sam mu prisao i postavio mu pitanje. Pogledao me u oci, stavio mi ruku na rame i nasmijao se sirokim osmjehom. Toplinu njegova dodira i iskreni otvoreni osmijeh, osmijeh cijelim licem, ocima, obrazima, osmijeh potpunom strancu, tesko mi je s bilo cime usporediti. Rijeci vise nisu bile vazne. Mi smo si vec sve rekli u prve dvije sekunde naseg susreta. Razmisljao sam o nacinu zivota tih tibetanskih redovnika. O njihovoj predanosti, o zivotu u molitvi za suosjecanje i harmoniju u svijetu, o prolaznosti svega sto stvaramo, i o onome nevidljivom sto ostaje. Pomislio sam kako bi bilo zivjeti takav zivot, a onda sam se upitao: „Pa zar ne zivimo vec u neku ruku bas tako?“. Jer osjecamo se bespomocni u odnosu na promjene u svijetu i ostaje nam jedino molitva da ce jednog dana biti drugacije. S malo vise suosjecanja i malo vise harmonije. Mozda jedino na sto mozemo utjecati jesmo mi sami. Energija koju ulazemo u nasu okolinu. Nacin na koju ulazemo tu energiju. Materija koju skupljamo, misleci da je nesto vrijedno, a koja se pretvara u prah, koji se jednostavno pomesti pomesti. I ono nesto nevidljivo, sto ostaje, sto je u nama u nasem osmijehu, u nasim ocima i zrcali se u ocima generacija koje dolaze. I nada... |
05.09.2014., petak
Svijet nogometnih managera
|
Poceli su treninzi u novoj sezoni u hokejskom klubu. Mladju djecu ili onu koju malo dalje zive dovoze roditelji, pa obicno ostaju pogledati trening. S tim roditeljima znam uz hokejsko igraliste tu i tamo porazgovarati o vremenu, sportu, poslu… Otac jedne djevojcice, koja igra u cetvrtoj ekipi u kategoriji do dvanaest godina (imamo ih sedam!) je nogometni manager. To znaci da za igrace sklapa ugovore s klubovima. S njime znam tu i tamo popricati o nogometu. Prosle srijede smo pricali o godisnjem. Kaze da je ove godine otisao s obitelji u Cannes. To mu je zgodno, jer se tamo okupljaju svi bogati vlasnici nogometnih klubova. Seici, magnati, milijarderi, okupljaju se tamo sa svojim jahtama. Njihove Lamburghinije, Ferrarije i ostala auta, doveze brod ili avion, pa se onda oni tamo vozikaju. Zalio mi se da je tamo uzasno skupo, ne mozes proci da ne potrosis 500 eura dnevno. Bili su tamo tri tjedna. Usred razgovora prekinuo ga je telefonski poziv, zvao ga je trener Dinama iz Moskve. Iz razgovora sam zakljucio da mu se trener zali na nekog igraca. Manager mu odgovara da je u pravu i obecaje mu da ce on ozbiljno razgovarati s tim igracem, jer se ne smije ponasati kao rock zvijezda nego kao nogometas. Nakon razgovora manager mi je objasnio o cemu se radi. Prodao je ovo sezone dva igraca u Dinamo iz Moskve, ali jedan od te dvojice se dao malo zesce u ruski nocni zivot, pa trci za suknjama i vodkom umjesto za loptom. U nedjelju lose igra, a onda treneru jave da su ga prosle noci vidjeli po klubovima. To je za managera nedopustivo ponasanje. Pogotovo zato sto on poznaje vlasnika kluba. To je jedan od najbogatijih ljudi u Rusiji, a osim toga je prijatelj iz djetinstva Vladimira Putina. Jednom je bio kod njega u posjetu. Iz ureda se nalazio veliki restoran, a iza restorana dvorana za onaj drugi hokej, na ledu. Moj manager je gledao kako vlasnik kluba, Vladimir Putin i ostale glavonje igraju hokej na ledu. Tribine su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Osiguranjem. Manager je zakljucio da je onom igracu bolje da se popravi, jer on ne moze dopustiti da mu njegovo neodgovorno ponasenje ugrozi vezu s vlasnikom kluba. U medjuvremenu djevojcice su skupljale loptice i spremale se za haklec. |
01.09.2014., ponedjeljak
Psihologija uvjeravanja
|
Na Prvom programu zabolandskog radija moze se ovih dana cuti pompozna reklama za seminar: “Pshihologija uvjeravanja”. Fantastican seminar, koji ce se odrzati u Zabolandu 24. rujna. Seminar vode jedan Amerikanac i jedna Sireva glava, dva vodeca svjetska strucnjaka i autora bestselera na podrucju psihologije uvjeravanja i menedzmenta. Jedinstvena prilika dakle. Otvorio sam webstranicu seminara. Evo sto tamo pise u uvodu: „Moc uvjeravanja“ je najvecim dijelom tehnika. Moze se dakle savladati! Strucnjaci otkrivaju sve vise mehanizama koji vode „automatskoj poslusnosti“. Ljudi vise ne razmisljaju, vjeruju vam na rijec. Seminar kosta 995 eura (bez PDV-a). Sjecate li se filozofa Stare Grcke? Kako su se zvali oni filosofi koji su prodavali umijece uvjeravanja? Da, sofisti. I sta je Sokrat mislio o njima? Cuvsi tu reklamu, jednostavno nisam mogao vjerovati. Dvije i pol tisuce godina kasnije na razvijenom Zapadu ista prica, kao da se nismo makli dalje od pocetka. Sofisti, filozofi, strucnjaci ili znastvenici prodaju i dalje (ista) 'muda po burbrege' (misim da ovu izreku jos nikad nisam vidio negdje napisanu, fora). Samo ne znas je li to gore ili je gore kaj opet, kao i kod sofista, forma biva bitnija od sadrzaja. Sto je bitnije nekoga uvjeriti u nesto, osvojiti poklonike, sljedbenike, kupce bez obzira na to sto to bilo. Bez obzira na to iz kojih pobuda to nesto dolazilo. Bolje je ljude uvjeriti nego ih pustiti da razmisljaju svojom glavom. A onda se pitamo zakaj je svijet takav kakav je? Mislim da bi nam Sokrat nesto o tome mogao reci. I ironija za kraj. Na stranici se u kratkom citatu objasnjava jedna od tehnika uvjeravanja: „Ljudi su drustvena bica, sklona slijediti krdo. Zato samo treba dobro objasniti da su svi Turci vec tamo otisli, pa ce i ostali Muje brzo za njima.“ Malo nize na stranici uvodni filmic s najavljuje s naslovom: „Vec 2,5 milijuna puta pogledano: Znanost uvjeravanja“. Dosljedni su nema kaj. Ne, nisam pogledao taj filmic ;-) |