Zivot u Zabolandu
11.09.2014., četvrtak
Tibetanski redovnici
|
U kolovozu su u Zabolandu boravila petorica tibetanskih redovnika iz budistickog samostana Ser Je. Bilo je to u sklopu njihove turneje Europom pod nazivom Compassion & Harmony (Suosjecanje i harmonija). Tijekom posjete raznim zemljama zastavljaju se u ponekim mjestima gdje rade tzv. pjescanu mandalu. To je slika napravljena od stotine tisuca zrnca raznobojnog pijeska. Za izraditi mandalu potrebno je cetiri dana marljivog rada. Nakon sto je do zadnjeg detalja umjetnicko djelo konacno gotovo, u zavrsnoj ceremoniji ga jednostavano pometu metlom. To simbolizira prolaznost. Cijeli proces izrade i zavrsna ceremonija pometanja su otvoreni za javnost. Na radiju sam cuo obavijest o ovom dogadjaju u par navrata i nekako sam osjecao da me privuklo. Mjesto u kojem su boravili je zapravo jedno selo tridesetak kilometara od Arnhema zelenom predjelu Zabolanda, tako da mi nije bio problem jedan dan odvesti se tamo autom. Velika prostorija, ukrasena Budinim kipicima, sarenim tkaninama i slikama Dalaj Lame. U sredini se petorica redovnika u crveno-narancastim haljinama, celavih glava, bas kao u filmovima, nadvijaju nad mandalom. Pomocu specijalnog alata grabe sareni raznobojni pijesak iz posudica. Zatim ga spustivsi se preko mandale sa zeljeznom sipkom ribaju alatku u kojoj je pijesak i na taj nacin pijesak polagano curi i oslikava mandalu. Pri tom ribanju se proizvodi neobican metalni zvuk. Nesto poput crvcanja metalnih cvrcaka, pogotovo ako svi u isto vrijeme 'crtaju'. Publika, koje bilo neobicno malo, moze sjesti na uokolo postavljene stolice, kao na skolskoj predstavi ili se sasvim pribliziti redovnicima i sjesti na jastucice iza njih. Znatizeljan kak jesam sjeo sam iza njih i promatrao ovaj za mene jedinstveni dogadjaj. Sarenilo pijeska, neobican metalan zvuk alata, predanost redovnika, tehnicka izvedba polozaja u kojem se iz 'turskog sijeda' ledjima sasvim vodoravno nadvijaju na umjetnickim djelom, osjecaj svetosti dogadjaja, a opet osjecaj ljudskosti, jedan je redovnik slucajno zaribao u mandalu, pili su caj s mlijekom, tu i tamo se uspravili, nesto jedan drugom dobacili... sve je to utjecalo na mene smirujuce i zapravo mi se vise svidjelo nego sto sam unaprijed mislio. U prostoriji ispred sam se upoznao s jednim mladjim deckom, koji ih prati i vozi po turneji. Malo smo porazgovarali. Na jedno moje pitanje nije znao odgovor, pa mi je rekao da pitam njih. Zasto ne, kada sam vec tu, pomislih, iako sam time samog sebe iznenadio. Usao sam opet u prostoriju, najstariji od njih se bas ustao, ja sam mu prisao i postavio mu pitanje. Pogledao me u oci, stavio mi ruku na rame i nasmijao se sirokim osmjehom. Toplinu njegova dodira i iskreni otvoreni osmijeh, osmijeh cijelim licem, ocima, obrazima, osmijeh potpunom strancu, tesko mi je s bilo cime usporediti. Rijeci vise nisu bile vazne. Mi smo si vec sve rekli u prve dvije sekunde naseg susreta. Razmisljao sam o nacinu zivota tih tibetanskih redovnika. O njihovoj predanosti, o zivotu u molitvi za suosjecanje i harmoniju u svijetu, o prolaznosti svega sto stvaramo, i o onome nevidljivom sto ostaje. Pomislio sam kako bi bilo zivjeti takav zivot, a onda sam se upitao: „Pa zar ne zivimo vec u neku ruku bas tako?“. Jer osjecamo se bespomocni u odnosu na promjene u svijetu i ostaje nam jedino molitva da ce jednog dana biti drugacije. S malo vise suosjecanja i malo vise harmonije. Mozda jedino na sto mozemo utjecati jesmo mi sami. Energija koju ulazemo u nasu okolinu. Nacin na koju ulazemo tu energiju. Materija koju skupljamo, misleci da je nesto vrijedno, a koja se pretvara u prah, koji se jednostavno pomesti pomesti. I ono nesto nevidljivo, sto ostaje, sto je u nama u nasem osmijehu, u nasim ocima i zrcali se u ocima generacija koje dolaze. I nada... |