Za razliku od poplava u Domovini, u Zabolandu ovih dana neobicno lijepo vrijeme. Suncano, toplo, bas ugodno bablje ljeto. Cak toliko da me izazvalo danas kasno popodne otici na jogging po kvartu. U zadnje vrijeme sve vise osjecam neku unutarnju potrebu za sportskom aktivnoscu. Sjecanja na doba kada sam bio u kondiciji pokusaju se othrvati zaboravu i tako se prvi jogging nakon mozda vise od sest mjeseci pretvorio u realnost.
Kao sto sam i pretpostavljao, udovi nisu bas preoduseljeno reagirali na gazenje asfalta. Nesto me zatezalo u lijevoj potkoljenici, a i dosta sam osjecao desnu ahilovu tetivu, moju slabu tocku. No hrabro sam krenuo dalje. Moram se bar malo uznojiti, za to mogu pretrpiti malo boli.
Prolazio sam tako mojim kvartom, kvartom radnicke klase i izbjeglica kako ga od milja zovem, ukrasen lutajucim papiricima, flasicama i limenkama, poput jelke, kadli odjednom ugledam vrlo neuobicajen prizor. Djecak skuplja s grabilicom papirice oko jedne ograde. Prvo sam pomislio da sam lose vidio, ali na drugi pogled opet ista slika. U cudu sam odjoggirao dalje.
Vracajuci se istim putem opet primjetim djecaka, ovaj put na drugoj strani ulice. U jednoj ruci ima grabilicu, u drugoj drzi vrecu za smece i stvarno skuplja razbacane papirice. Kako sam bio u trku, da ne kazem galopu, brzo sam ga prosao, ali u glavi pomislim, mozda bih se trebao okrenuti i nesto mu reci. U prvi mah sam tu misao odbacio, decko bi se mogao prestrasiti, pomisliti da sam neki cudak, jos ga mozda moj naglasak zbuni. Ali slijedece sekunde, je strah nestao, i prevladala je misao, da je ovo upravo jedinstveni trenutak za uciniti tako nesto. Osjetio sam kako me noge okrecu i nose natrag vrijednom djecaku.
Decko je imao mozda trinaest-cetrnaest godina. Bio je doduse Sireva glava, ali nemres sad sve. Dolazim do njega i zovnem ga: „Mladicu! Svaka ti cast.“ On me iznenadjeno pogleda. Pruzamo si ruke. „Bas dobro da to radis. I ja to radim ispred svoje kuce.“ Decko mi se nasmijesi i odgovori skromno: „Ja to radim u svojoj ulici.“ Pozdravimo se i on mi jos zazeli srecu s joggingom. Osmijeh mu je jos krasio lice, a meni srce. Trcim dalje. Ispunjen zivotnom energijom. U jednom trenutku skuzim da me vise nista ne boli.
Laura i ja smo bas prosle nedjelje temeljito ocistili travnjak iza moje kuce.
„Arar nunca es en vano, ni en el mar.“
Post je objavljen 16.09.2014. u 22:18 sati.