Zivot u Zabolandu
28.06.2012., četvrtak
Fuchsia
|
Sutra sam pozvan na moje prvo sluzbeno zabolandsko vjencanje. Zeni se moj prijatelj Jeroen Laurensen. Kolega hokejski trener. Njegova odabranica Eveline, pogadjate isto hokejska trenerica. Vec imaju kcer od godinu i pol, Renske. Eveline je trenutno po drugi puta trudna. Vjencanje je na nekom ladanju (imanju) u srcu Zabolanda. Dresscode je Tenue de Ville. To je stajalo u prvoj pozivnici koju sam dobio od Jeroena i Eveline. Drugu pozivnicu sam dobio od voditeljice ceremonije. Tamo je pisalo da je par odabrao boju za temu vjencanja. Boja: fuchsia. Od uzvanika se ocekuje da vode racuna o jednom ili vise modnih detalja u toj boji. U trecoj pozivnici je bio tekst koji moramo pjevati mladencima. Tekst je napisan na melodiju iz mjuzikla Les Miserables. Uz tekst smo dobili i link na jubito da mozemo vjezbati uz originalnu i karaoke verziju. Sva sreca da postoji internet, tak da sam mogao potraziti sto to znaci Tenue de Ville i u kojoj boji moraju biti carape (meni je poslovno odijelo inace trenirka), koja je to boja fuchsia (nikad cuo, no mozda samo zato kaj sam musko) i kako zvuci melodija na tekst iz (ne)poznatog mjuzikla. Jedino steta kaj voditeljica cermonije nije uspjela na internetu pronaci sto znaci Les Miserables, ili mozda bas nema visoko misljenje o mladencima. |
22.06.2012., petak
Crvenilo na najjace
|
Je li vam ikada bilo neugodno zbog necega. Ali ono stvarno neugodno. Kada vam se crvene obrazi. Kada ne zna kaj bi ste rekli, kada vam je knedla u grlu i kamen u trbuhu... kada se necega sramite na najjace. Ovo kaj sam jutros dozivio... Razgovarao sam sa mojim bivsim mentorom i hokejskim trenerom Siegfriedom. Pricali smo o sezoni, planovima, ljetovanju. Ja sam mu cesto u nasim prijasnjim razgovorima pricao o ljepotama Hrvatske i on i njegova zena su razmisljali da jednom posjete moju domovinu. Lijepu nasu. No kada samo spomenuli ljetovanje on je odjednom rekao: "Moram ti reci da vise ne znam zelim li ikada posjetiti Hrvatsku." Ja skroz sokiran, mislio sam u prvom trenutku da se sali, no glas mu je ostao neobicno ozbiljan. "Kako to mislis?" pitao sam ga. "Pa vidio sam kako se Hrvati ponasaju prema tamnoputim ljudima i sto im vicu. I ja sam isto tamnoput." ton naseg razgovora se drasticno promijenio. Ne sjecam se da je Siegfried ikada bio tako ozbiljan. Ja sam pozelio u zemlju propasti. Sve mi je bilo jasno, a ostao sam bez rijeci. pokusao sam traziti ispriku, iako sam znao da je to nemoguce. "Ma nije...ma da..Strasno...to.. to su bili samo pojedinci." pokusao sam nesto. "Na stadionu nije zvucalo kao par pojedinaca." kaze Siegfried. Ja sutim. "Dobit ce i visoku kaznu od UEFA-e." Naravno da ce dobiti kaznu, ali koja kazna moze isprati crvenilo s mojeg obraza, dragi moji Hrvati. Mi koji smo uvijek bili zrtve i sluge drugima...barem bi mi trebali znati sto je dostojanstvo. Ili smo taj predmet preskocili u skoli. |
10.06.2012., nedjelja
Bolji ljudi
|
Ne znam kako mi je to promaklo na mojem studiju povijesti, ali eto dobro je s vremena na vrijeme druziti se s kolegama povjesnicarima i nauciti neke stvari. Naime od jednog nizozemskog kolega sam slucajno cuo, a ne znam jesti li vi to znali, da je Hitler bio vegetarijanac. I stovise da je prvi zakon, koji je donio kada je dosao na vlast, bio zakon o zabrani kuhanja zivih rakova!!! E pa sad iskreno, jeste li to znali. No jos zanimljivije je slijedece. Ispricao mi je da tu cinjenicu cesto koristi kada razgovara s ljudima, koji se hvale da su oni vegetarijanci, misleci pri tom da su bolji ljudi. Pa ih onda on podsjeti na jednog njihovog kolegu... Svi mi ponekad mislimo da smo "bolji ljudi". Poput onog istrazivanja medju Francuzima o tome kakvi su ljubavnici. 84 posto je reklo da se smatra iznadprosjecnim ljubavnicima. Sto je naravno absurd. S druge strane prosle godine sam naucio da u Svedskoj odgajaju djecu s idejom da nisu vrijedniji od drugih. Mislim da ce se i veliki idealisti sloziti da je ova "mala" ideja, vrednija od "velikih" ideja. Siguran sam da bi se i Popper s time slozio ;-) |
06.06.2012., srijeda
Nogometna
|
Neki dan sam otvorio zabolandske novine, na duplerici najava EP-a u nogometu i popis svih reprezentacija. Citam imena hrvatskih reprezentativaca i pomalo se cudim. Tko su ti ljudi. Zabolandski reprezentativci skoro isto pjesma. Na vijestima sam cuo da u nedjelju igramo protiv Irske. S kim smo jos u skupini? Pojma nemam. Sjecam se da mi se to nekada nije moglo dogoditi.Niti slucajno. Uvijek sam znao tko s kim i protiv koga. Skupljanje slicica nogometasa, kapaciteti stadiona i amblemi reprezentacija. Raspored prvenstva znao sam napamet i cudio sam se ljudima koji to ne znaju ili ne prate. Znao sam da Robberto Baggio nosi desetku, kakvu frizuru ima Ruud Gullit i onaj bradati Bugarin, gdje je sve igrao Goran Vlaovic i kakvu taktiku sprema Ciro protiv Nijemaca. Mislim da sam tada imao 10 godina, ili 13 ili 16, 19... No negdje je taj interes ispario. Nestao... Danas uopce ne pratim nogomet. Stovise ne mogu razumijeti da sam nekada uopce imao vremena pratiti nogomet. U zivotu imam toliko obaveza, problema, ceznji i ideja, da ne stignem ni misliti na nogomet, a kamoli pratiti ga. Cudim se ovim tulipanima koji svoje kuce presvlace u narancasto, kupuju velike televizore i grade tribine u garazama. Pored svih problema u svijetu, tko se jos stigne brinuti oko toga kako izgleda gostujuci dres Oranja. Kriza? Kakva kriza? Zar sam nekada stvarno mislio da mi srecu mogu donijeti bogatasi koji trce za loptom i svojom lovom. Ekstaza, iskreno veselje, jer MI smo prvaci! Ma daj salis se. Bolje mi je da sam napravim krug oko kvarta ili bar prosecem do parka. Zar ne vrijedi iskren razgovor s prijateljem vise od bilo kakvog fiktivnog zajednistva za vrijeme gledanja utakmice? Vrijedi li uopce to zajednistvo bez te utakmice. Kruha i igara. Kruha i igara. Nije nogomet zapravo nista lose i nema nista lose u tome da ljudi uzivaju u nogometu, kao sto neki uzivaju u setnji parkom ili pusenju jointa. Mozda je to sve ljubomora na one bezbrizne dane kada sam se mogao zanimati za tako nesto kao sto je nogomet. . Dane je djetinjstva i mladosti. Dane kada je sve bilo za pet, jer smo voljeli nogomet. I nije bilo vazno kaj jedemo govna dok drugi jedu kekse, jer MI smo bili prva fronta. Mi smo bili, MI covjece... Dok sam danas ja sam i gledam kako oko mene drugima nije vazno kaj jedu govna, jer ionako misle da jedu kekse. |
04.06.2012., ponedjeljak
pad temperatura i oranje groznica
|
Danas je cetvrti dan mjeseca lipnja. Iako smo zadnjih desetak dana imali lijepo i toplo vrijeme od jucer je zahladilo na najjace. Jucer je bilo jednako toplo (tj. hladno) kao i za Bozic. Danas opet pada kisa, temperatura vani je 9 stupnjeva. U sobi mi se temperatura spustila na +16. Tak niska nije bila od pocetka svibnja. E pa necu. Necu, necu i odbijam paliti grijanje u lipnju...pa kakav je to nacin. Brrrr... Za par dana pocinje Europsko nogometno prvenstvo. U Zabolandu je zavladao Oranje osjecaj. Cak da covjek uopce ne prati nikakve medije, to ga ne bi moglo zaobici. Dovoljno se samo prosetati nekim gradskim kvartovima i Oranje ludnica vas nece zaobici. U ducanima s polica vas napadaju Oranje majice, zastavice, kape, farbe za kosu i lice, oranje carape i intimno rublje. Par stotina metera od moje kuce, jedna ulica je prekrstena u Ulicu rikajucih lavova, po svim kucama uzduz i poprijeko, preko ceste su razvucene oranje i crven-bijeli-plavi zastavice, a prometni znakovi i stupovi rasvijete su preobuceni u velike plisane Oranje lavove i svim mogucim rikajucim pozama. Kada sam se prvi put upoznao s tim Oranje ludilom, bilo mi je to jako simpaticno. No moram priznati da mi je, nakon svih tih godina, taj "svi smo mi Oranje" osjecaj zapravo postao prilicno isprazan. U zemlji koja je toliko podijeljena po drustvenim klasama, politickim i vjerskim svjetonazorima, gdje je individualizacija drustva toliko rascjepkala ljudske odnose, bi sad neko drustvo bogatasa, koji trze za loptom, trebalo donijeti zajednistvo. |