Neki dan sam otvorio zabolandske novine, na duplerici najava EP-a u nogometu i popis svih reprezentacija. Citam imena hrvatskih reprezentativaca i pomalo se cudim. Tko su ti ljudi. Zabolandski reprezentativci skoro isto pjesma. Na vijestima sam cuo da u nedjelju igramo protiv Irske. S kim smo jos u skupini? Pojma nemam.
Sjecam se da mi se to nekada nije moglo dogoditi.Niti slucajno. Uvijek sam znao tko s kim i protiv koga. Skupljanje slicica nogometasa, kapaciteti stadiona i amblemi reprezentacija. Raspored prvenstva znao sam napamet i cudio sam se ljudima koji to ne znaju ili ne prate. Znao sam da Robberto Baggio nosi desetku, kakvu frizuru ima Ruud Gullit i onaj bradati Bugarin, gdje je sve igrao Goran Vlaovic i kakvu taktiku sprema Ciro protiv Nijemaca. Mislim da sam tada imao 10 godina, ili 13 ili 16, 19... No negdje je taj interes ispario. Nestao... Danas uopce ne pratim nogomet. Stovise ne mogu razumijeti da sam nekada uopce imao vremena pratiti nogomet. U zivotu imam toliko obaveza, problema, ceznji i ideja, da ne stignem ni misliti na nogomet, a kamoli pratiti ga. Cudim se ovim tulipanima koji svoje kuce presvlace u narancasto, kupuju velike televizore i grade tribine u garazama. Pored svih problema u svijetu, tko se jos stigne brinuti oko toga kako izgleda gostujuci dres Oranja. Kriza? Kakva kriza?
Zar sam nekada stvarno mislio da mi srecu mogu donijeti bogatasi koji trce za loptom i svojom lovom. Ekstaza, iskreno veselje, jer MI smo prvaci! Ma daj salis se. Bolje mi je da sam napravim krug oko kvarta ili bar prosecem do parka. Zar ne vrijedi iskren razgovor s prijateljem vise od bilo kakvog fiktivnog zajednistva za vrijeme gledanja utakmice? Vrijedi li uopce to zajednistvo bez te utakmice. Kruha i igara. Kruha i igara.
Nije nogomet zapravo nista lose i nema nista lose u tome da ljudi uzivaju u nogometu, kao sto neki uzivaju u setnji parkom ili pusenju jointa. Mozda je to sve ljubomora na one bezbrizne dane kada sam se mogao zanimati za tako nesto kao sto je nogomet. . Dane je djetinjstva i mladosti. Dane kada je sve bilo za pet, jer smo voljeli nogomet. I nije bilo vazno kaj jedemo govna dok drugi jedu kekse, jer MI smo bili prva fronta. Mi smo bili, MI covjece... Dok sam danas ja sam i gledam kako oko mene drugima nije vazno kaj jedu govna, jer ionako misle da jedu kekse.
Post je objavljen 06.06.2012. u 11:58 sati.