Zivot u Zabolandu
22.06.2012., petak
Crvenilo na najjace
|
Je li vam ikada bilo neugodno zbog necega. Ali ono stvarno neugodno. Kada vam se crvene obrazi. Kada ne zna kaj bi ste rekli, kada vam je knedla u grlu i kamen u trbuhu... kada se necega sramite na najjace. Ovo kaj sam jutros dozivio... Razgovarao sam sa mojim bivsim mentorom i hokejskim trenerom Siegfriedom. Pricali smo o sezoni, planovima, ljetovanju. Ja sam mu cesto u nasim prijasnjim razgovorima pricao o ljepotama Hrvatske i on i njegova zena su razmisljali da jednom posjete moju domovinu. Lijepu nasu. No kada samo spomenuli ljetovanje on je odjednom rekao: "Moram ti reci da vise ne znam zelim li ikada posjetiti Hrvatsku." Ja skroz sokiran, mislio sam u prvom trenutku da se sali, no glas mu je ostao neobicno ozbiljan. "Kako to mislis?" pitao sam ga. "Pa vidio sam kako se Hrvati ponasaju prema tamnoputim ljudima i sto im vicu. I ja sam isto tamnoput." ton naseg razgovora se drasticno promijenio. Ne sjecam se da je Siegfried ikada bio tako ozbiljan. Ja sam pozelio u zemlju propasti. Sve mi je bilo jasno, a ostao sam bez rijeci. pokusao sam traziti ispriku, iako sam znao da je to nemoguce. "Ma nije...ma da..Strasno...to.. to su bili samo pojedinci." pokusao sam nesto. "Na stadionu nije zvucalo kao par pojedinaca." kaze Siegfried. Ja sutim. "Dobit ce i visoku kaznu od UEFA-e." Naravno da ce dobiti kaznu, ali koja kazna moze isprati crvenilo s mojeg obraza, dragi moji Hrvati. Mi koji smo uvijek bili zrtve i sluge drugima...barem bi mi trebali znati sto je dostojanstvo. Ili smo taj predmet preskocili u skoli. |