The Last Broadcast

Boys don't cry

Eto, da se rvacki muskarci ne bi osjecali sami, njihov britanski ekvivalent je uz njih. Vise od tri cetvrtine muskaraca u UK priznaje da se drze one stare uzrecice "treat 'em mean, keep 'em keen": dakle, sto gore postupas prema zenama, to te one vise vole i zele. Takodjer ih je trecina izjavila kako bi se neugodno osjecali ako bi imali seficu, a ne sefa na poslu. I da UK muskarci jos uvijek ne zele raspravljati o svojim osjecajima (topla voda alert!). Dakle, ode Beckhamova teorija pletenicica, kolonjskih vodica, suknjica, manikiranja i pedikiranja u vodu (tzv. "the new man". Vise od 54% smatra da bi musko moralo bit glavni izvor financija u vezi, a 19% ih veli da nikada ne placu. Na kraju, 79% vjeruje da zene vise privlace muskarci koji se prema njima nekorektno i odvratno ponasaju. Ono, kao, jeee, kak sam ja macho i zato mene moja zena vise voli.

Hmmmm... Ne znam sta da kazem. Dize mi se zeludac i od jednih i od drugih: i ovih 79% i ovih a la Beckham, "new man" iliti metroseksualci ili kak ih se vec zovu u Rvackoj. Ovi prvi su ono, samo da im ne das toljagu pa da odu tresnut prvog medvjeda po glavi, kao ono, ja sam onaj koji zaradjuje za obitelj. A ovi drugi, covjece, samo nja-nja ovo-ono, njonjavi do boli i samo ti kradu tvoj lak za nokte i kremu za lice. Pa zar bi tako tesko bilo bit u zlatnoj sredini? A valjda bi propao onda i Cosmopolitan i svi ostali zenski casopisi. James Bond filmovi bi propali. Ne bi se vise pisale kjnige, pjesme, snimali filmovi. It would be the end of the world as we knew it. Mos' mislit.

Walking back to happiness

Super, super, sutra navecer pocinje strajk podzemne u Londonu. Udri brigu na veselje: bit ce veselo, o, da! Srecom, imam jos tjedan dana do pocetka novog posla pa ne moram razbijat glavu sa time. Navodno nece bit dodatnih olaksica pri parkiranju, a "congestion charge" (placa se ako vozis centralnim Londonom da se kao smanji broj vozila, zagadjivanje i guzva) ce jos uvijek biti na snazi. Tko te pita, snadji se druze. Bit ce ludilo, vidim ja. Vec sam rekla da ce ziher bit tucnjava pri ulasku u buseve. Ljudima treba po 5-6 sati da dodju na posao (tj da stignu iz jednog kraja grada u drugi). Ne znam zasto uopce i pokusavaju takav poduhvat: mislim, ono, produktivnost ce im bit ispod nule. Nek ostanu doma, pa postoji rad od kuce.

No, opet velim, glavno da imamo "slobodan Irak" i novu vladu tamo, i da su se Dablja i Tonci danas fino iskreno (ko fol) rukovali i uslikali kao best frendovi, kuzis, ono, ne? Namjerno sam izabrala sliku podzemne, koliko god da je horror, ne moze bit veci horror od dvojice super-mirotvoraca koji se rukuju. Mislim, pa ne zelim si ipak tak nagrditi blog.

Father Ted

Sad vidim da uopce nisam pisala o jednoj od najboljih humoristicnih serija ikad: "Father Ted". Ne znam da li je bila prikazana u Rvackoj, brijem da nije niti ce ikada biti, posto joj je glavna tema katolicki svecenici i ironicno prikazivanje zivota inih. Serija je radjena u Irskoj i svodi se na prikazivanje zivota troje katolickih svecenika i njihove kucepaziteljice na nekom fiktivnom otoku bogu iza nogu blizu Irske (Craggy Island). Tu i tamo pojavi se njihov nemesis u obliku nadbiskupa Brennana kojeg ne mogu smislit (a ni on njih). Na Craggy Islandu nema bas neke zabave, a svecenici su tu dospjeli po nadbiskupu Brennanovoj zapovjedi (kao kazna jer su mu se zamjerili).

Dakle, Father Ted Crilly, glavni junak, svecenik koji razmislja o svemu i svacemu, a na Craggy Island je dospio zbog toga jer je pronevjerio neke novce od dobrotvornih organizacija i time onemogucio nekog 10-godisnjaka da ode na hodocasce u Lourdes: Father Ted veli "The money was just resting in my account, I was going to transfer it, I really was!" (mos' mislit). Father Dougal McGuire, priglupi svecenik, segrt Father Teda, nema pojma da je uopce svecenik, izvaljuje najgluplje izjave stoljeca. Ali simpa covjek, kaj ces. Father Jack Hackett, predstavnik starije garniture svecenika: pohotan, psovac par exellance, pun grijeha i alkoholicar. U seriji nista drugo ne govori, nego se uvijek tu i tamo zadere: "Drink! Feck! Girls! Arse!" Kucepaziteljica je isto ekscentrik (Mrs Doyle). I tako, zivot nikada nije dosadan na Craggy Islandu. Ima tu jos podosta likova, poput Johna i Mary (pun intended), vlasnici jedinog ducana na otoku, koji se kolju i tuku i psuju si mater, a kad svecenici dodju u ducan, onda se ponasaju potpuno obrnuto i ulizuju im se. Ima tu i lokalni psiho koji muci plisane zeceve; plesni svecenik (svecenik koji plese u dobrotvorne svrhe), dosadni svecenik (svecenik koji baljezga ni o cemu i kojeg svi hoce zadavit)...

Serija je zavrsila 1998., nakon 3 godine, zbog smrti glavnog glumca Dermota Morgana (glumio je Father Teda). Ako imate sansu pogledati barem jednu epizodu, pogledajte!

Freske i golubovi

U valencijskoj katedrali u Spanjolskoj pronadjena je renesansna freska koja je bila "sakrivena" ispod laznog plafona. Freske su naslikali talijanski umjetnici Francesco Pagano i Paolo de San Leocadio na kraju 15. stoljeca. Rodrigo Borja (kasnije papa Aleksandar VI) je narucio tu fresku (mislim da je taj pripadao notornoj obitelji Borgia). Otkrivena je tako da su restauratori spazili golubove kako lete svojem gnjiezdu preko rupe u stropu. I onda su skuzili da je taj strop "lazan" pa su provukli foto aparat kroz rupu te tako uslikali fresku. Stvar je u tome da su u razdoblju baroka renesansne freske bile redovito sastrugane sa zidova da naprave mjesta za nove. Ali ova je nekako spasena.
Inace obozavam freske; moja diplomska radnja je bila o freskama 14. i 15. stoljeca u slovenskim crkvama i crkvama u Furlaniji (Italija) i Karantaniji (Austrija) i utjecaju Vitale da Bologna-e (umjetnik iz Bologne u 14. stoljecu) na slovensku skolu 14. i 15. stoljeca. Sad skuplja prasinu na polici vec 9 godina.

Who are you?

Jucer je otvorena zanimljiva izlozba u Hayward Gallery u Londonu - "About Face: Photography and the Death of Portrait" u kojoj se prikazuje kako je digitalna fotografija i mogucnost njezinog manipuliranja prakticki "ubila" portret. Obicno se za portret kaze da je "prozor u dusu", ali sa manipulacijom taj se argument gubi. Mozes promijeniti personality od osobe u fotografskom portretu bez po muke i pretvorit ga u ono sto uopce nije. Mozes dodat, oduzet, napravit kretena milom dusicom i obrnuto. Dakle, mogla bih i ja konacno polu-zgodno izgledati. Recimo, Arnold Schwarzenegger i kraljica su prikazani kao crnci. Tony Blair "place". Prikazani su i princ Charles, Diana i Camilla kako se svadjaju: naravno, sa dvojnicima koji su uslikani na suptilan nacin tako da covjek mora promislit 2x, ono, "double take". Mislim da si Henry Fox-Talbot, otac fotografije, ovakvo nesto nije mogao zamislit: nacin na koji ce se fotografija razvijati, mijenjati, postati dio svakodnevnog zivota, manipulirati.

Hm, da, cijeli tjedan me zajebavaju na poslu sa "Did you watch the football on Monday?" E, pa sad, evo vam na, idem sad ja njih pitat, jedino sto cu umjesto ponedjeljka ubacit cetvrtak. Naslovnica Daily Sporta: "Reffing disgrace!" (igra rijeci od "effing", sto znaci "f***ing" i "referee"-sudac); Daily Express: "Robbed by the Ref."; i za kraj, dragi mi The Sun sa "In Roo-ins!" Barem necu morat gledat one zastavetine na autima. Iako, sad ce se odmah presaltat na Tim Henmana. Jadna mu majka ako ne pobijedi.

The Gun Club

Neke stvari moj mozak jednostavno odbija razumjeti. Totalna blokada razumnog uma. Poput americkog ludovanja naspram oruzja i inih zabavica. Fakat bolesno, ali do jaja. Citam tu kako u Kentuckyju ima neki festival oruzja gdje mozes doc, platit i izivljavat se. Mozes kupit gomilu municije, te onda raznosit stare zahrdjale aute, dovedene tamo specijalno za to. Ili mozda vam se vise svidja bacac vatre ili "domaci" napalm: super, samo naprijed, evo, mozete totalno spalit neki stari frizider. Ono, gle, tata, koja sam ja faca. Ne samo to, nego zanimljivo je to sto ima i dosta zena. I djece. Roditelji dovode malu djecu sa sobom jer, kao, moraju se djeca znat branit, a i moraju znat iskoristit onaj americki 1. amandman, "the right to bear arms". Charlton Heston se ziher ponosi i lukavo se smjeska i nikako ne moze skuzit kako se moglo desit to sto se desilo u Columbine-u. Mislim, stvarno, kako to? Izgleda da cemo morat mozgat o tome jos jako dugo.

A ovo je totalna kulminacija:

"Later I see a father and son, both dressed in the near-obligatory combat fatigues, eagerly discussing the firepower on show. "What do we call that at home, son?" asks the father, pointing at an Uzi like the one I’d been firing in the woods. His blond-haired boy, who cannot be more than eight years old, excitedly replies, "That’s a divorce gun. That’s why mummy divorced us." The father laughs and jovially ruffles his son’s hair."

Mislim, da li je potreban ikakav komentar?

E, da, poceli su sa iTunes reklamama na televiziji: bas sad sam si kupila (79 penija) pjesmu koja prati reklamu, The Vines - "Ride". Ima da je raspalim u autu danas kad cu se vozit na posao.

Creepy Crawley

Plemeniti grad (mos' mislit) zvan Crawley (100,00 stanovnika) u pokrajini Sussex, je negdje 15-ak kilometara sjeverno od moje pripizdine. Najpoznatiji je po tome sto su The Cure od tamo. I mislim si, nije ni cudo sto su odgibali cim su mogli. Crawley je tzv. new town, dakle, novi grad, grad-satelit (dormitorij) napravljen da pokupi ljude koji rade u Gatwicku (druga najveca zracna luka u UK) i Londonu (oko 35-40 minuta vlakom). Urbanisticki plan im je izgleda bio potpuno stran kada su projektirali centar: totalno bezlican, siv, bez ikakve duse. I kao sto ovaj link kaze, "There is loads to do in Crawley provided you only want to get drunk or fit, both at considerable expense." Nema ni muzeja ni kazalista, nikakvog kulturnog uzdizanja. I em je skup: ne dobijes puno za svoje novce. Sve skupa, ljudi se ne sele u Crawley jer zele, nego jer moraju, ponajvise zbog Gatwicka. No, nedavno sam procitala intervju sa Robert Smithom i pisalo je da se ponovo preselio tamo. Mora da se sale! Evo vam i oficijelne Crawley stranice od strane opcine.

Napravljen je i prvi kraljicin portret u 3-D hologram stilu. To je prvi puta da je portret nekog iz kraljevske obitelji napravljen na takav nacin (izgleda da je to uber-nevjerojatno kad moraju to tako naglasiti). A portret je napravljen u znak slavlja 800.-te godisnjice lojalnosti kruni od strane otoka Jerseya (geografski puno blizi Francuskoj kao i Guernsey, ali dio Ujedinjenog Kraljevstva). Chris Levine, umjetnik koji je napravio taj portret (izmedju ostalog, proizveo je 3-D holograme Liama Gallaghera i clanova grupe Prodigy), je "proizveo" oko 10,000 slika kraljice prije nego je izabrao sliku koja mu se cinila najbolja za hologram. Dosta dobro izgleda. Jos samo da princ Charles prestane pricati sa svojim biljcicama i mozda si jos nabavim britansku zastavicu i sesir sa kojima cu mahati kad se ozeni za Camillu.

En-ger-land

Vratila sam se iz Skotske sva tuzna jer sam skuzila da fakat hocu opet otic tamo zivjet. Em ima manje ljudi, nije toliko napuceno, nije toliko stresno, em su ljudi duse od covjeka, za razliku od bahatih Engleza (ne, ovo uopce nema veze sa jucerasnjim dogadjajima!), em je priroda fantasticna. Jest da kisa pada svako malo, ali to me uopce ne dira, i ovako nisam tip "gustera" koji se voli izlezavat na suncu. Jos smo se vozili preko Glencoe planinskog lanca, mislim, ono, breathtaking, stvarno. Cak sam htjela izac iz auta i pocet se penjat: ja, koju penjanje po brdima uopce ne zanima! A o tome da dobijes "value for money" sto se tice kupovine nekretnina, da i ne govorim. U pola cijene mozes dobit ogromnu kucetinu sa par hektara: za tu istu kucetinu bi ovdje na jugoistoku platio 2x vise, sigurno. Eh, i taj skotski Gaelic (koji se razlikuje od irskog Gaelica), ne mozes ga nikako izgovorit, ali eto, cak bih i njega isla ucit, samo da se doslepam tamo.

Eto, odite si na The Sun homepage, tamo sve pise o trenutnom stanju nacije ovdje. A fino slijedeci utorak strajkaju zeljeznice i podzemna u Londonu. Ma uzivancija, glavno da je En-ger-land pobijedila. Ono, tipicno, kruha i igara! A narod tamo nek se **** po vrucini bez prijevoza. Inace, don't get me started da pricam o zeljeznicama tu u UK, nakon sto su privatizirane 1996. Sad jos hoce polu-privatizirat i podzemnu (Private Public Partnership): iako su svi bili protiv, ukljucujuci i Ken Livingstonea (gradonacelnik Londona), aa, ne, kaj mi znamo, vlada zna najbolje. I onda fino dobijemo par nesreca zaredom, ali koga to briga. Nista nisu naucili od katastrofalnog privatiziranja zeljeznice i one Ladbroke Grove zeljeznicke nesrece u listopadu 1999. kada je poginulo oko 30-ak ljudi. A kada strajka podzemna, to je apsolutni kaos, desilo mi se to par puta dok sam radila u Londonu (a desit ce mi se, izgleda i sad kad se opet vratim radit tamo), uzas, ljudi se tuku jer hoce uc u prekrcate buseve, koma. Ali velim, glavno da je sad Rooney the new Pele.

Ilustriram ovaj post sa slikom Circle Line mape podzemne zeljeznice, jedne od least reliable linije, mislim da mi je pol kose otpalo od muke jer sam se morala sa njom sluzit prije 4 godine!

White wedding, Scottish style

Ne znam da li je zdravo i normalno prikljucit se na broadband kada si daleko od kuce i kada si jos k tome star i mamuran u tri pm, a jos nemas Explorer tak da unos posta moras obavit u Safariju koji ti ne zeli postavit slikice (odmah cim sam udarila 'unesi sliku' objavio mi je prazan post; mozda sam ipak klikala kaj drugo, ne znam). Trebalo mi je par pokusaja da se ulogiram posto sam krivo upisivala moje korisnicko ime i lozinku, o, Lord almighty.

Nego, svadba. Odmah do hotela/bara gdje je bilo vjencanje vidjela sam da postoji i Rob Roy Football Club. Dakle, dobro je pocelo. Svadba ko svadba, gomila ljudi koje moras podnosit jer su ti rodjaci, a najradije bi ih zviznuo toljagom. Nakon sto je obavljen sam cin vjencanja, dijelile su se case sa sampanjcem. Pa sam si mislila, ako vec nista drugo, natjerat cu se da mi bude dobro. I tako je pocelo. Nakon toga je slijedio Guinness, i to nekoliko pints (1 pint = 0,565 litara). To se sve desilo prije jela tako da mi je fakat bilo svejedno. A bila umorna kao pas, ujutro se morala ustati u 4:45 da ulovim rani avion. Nema veze, nastavila sam u revijalnom tonu sa Pimm's. Haha, ja idem pitat da mi serviraju Pimm's u working class baru u Glasgowu. Pa nismo u middle England jugoistoku! Zena nije znala kako da mi ga ponudi (Pimm's je quintessential drink of the English middle classes; pije se pomijesan sa limunadom, a baziran je na dzinu). No, dobro, na kraju sam dobila sto sam htjela. Onda sam se opet isla gazit Guinnessom. Na kraju sam zavrsila sa Budweiserom (ne znam koji mi je bio posto Budweiser ne mogu smislit). Nego, idemo dalje. Poslije vecere je slijedio ples (ono, mladenci otvaraju sezonu plesa i te fore) i steta da se nije vise pustalo ceilidih muzike za ples (ceilidh = zabave gdje se sviraju skotske pjesme i plese na skotski nacin) jer mi je to bas bilo guba. Cak sam morala zaplesat i nije mi bio bed. Guinness je cinio svoje. Naravno, desile su se nezaobilazne obiteljske svadje, neki ljudi su se pokupili u protestu, deda je dobio neki napadaj, skuzila sam za jednog covjeka da je pljunuti Gill Grissom (Ekipa za ocevid), mladozenja se zgazio do daske, muski su svi dobili minijaturne flasice viskija od mladozenje, a mi zenske neke Lush mirisljave sapune, pih. Uglavnom, tipicno skotsko vjencanje. Jedino me je mucilo to sto nitko od prisutnih muskaraca nije nosio kilt!!! Sve neka odijelca, sim-tam, grrr.. E, ovo im nikako ne mogu oprostiti.

Jos malo pa odoh na sjever, Loch Ness. Tamo nema broadbanda. Zapravo, tamo niceg nema. Ali zato tamo mogu napuniti baterije do kraja. I mozda mi se ipak zalomi Nessie.

Pop will eat itself

Citam recenziju knjige "The Last Party: Britpop, Blair and the Demise of English Rock" i sjetim se ostalih politicara koji su se besramno fotkali sa slavnim zvijezdama. Jedna od novijih je snimka predsjednickog kandidata John Kerryja i Mobyja. Nevjerojatno sto sve politicari nece napravit da izgledaju kul i pristupacno (ko fol tipa "hej, pa i ja sam samo jedan od malih ljudi"). Ne znam da li samo meni, ali uvijek na kraju ispadnu nezgrapno i ponekada krajnje vulgarno (Richard-I am not a crook-Nixon i Elvis, buahahaha). Kao, vidi me u lezernom izdanju, onak, jamming sa mojim najboljim novim frendovima, zar nisam broj jedan? Brrrr... Ili onaj fijasko kada je Tony Blair pozvao cijelu Brit-Pop "kremu" kod sebe doma u 10 Downing Street, ukljucujuci Noel Gallaghera? A na fotkama izgleda kao da ima motku u guzici, totalno ustogljeno te ocajnicki pokusava izgledat lezerno i kulerski (stalno se fura na to kak je svirao gitaru kad je bio na faksu). Mislim, nisu ni te zvijezde vesla sisale, tj ni njihovi motivi nisu altruisticki, dapace. Ali posto su mi politicari jos gnjusniji od tih tzv. zvijezda, onda vecinom rezim na njih.

Opet preslusavam po tko zna koji put "A Northern Soul" od The Verve. Dobar je, dobar. Za vikend odoh u Glasgow na jednu svadbu. Mrzim letit avionom. Zapravo, ne mrzim, ali definitivno mrzim turbulenciju. Valjda ce biti frajera u kiltovima. A northern soul, indeed.

Lovecats

Neprijatelj broj jedan

Anketa u britanskom vrtlarskom casopisu "Gardener's World" je pokazala da su macke vrtlarov neprijatelj broj jedan. Najvise ih smeta to sto macke koriste vrtove susjeda kao, ahem, wc. Pa onda da raskopavaju sjeme i gredice, hodaju po gredicama, ubijaju ptice, ruse pticja gnijezda... I sad, krivica je svaljena na vlasnike macaka koji ih kao ne drze pod kontrolom. Macku da mozes drzati pod kontrolom? Alo, je li ja to dobro cujem? Tko je ikada imao macku zna da se macke ne daju kontrolirati, da su totalno svoje. Uopce nisu kao psi koji slijepo slusaju gospodara. Kad joj kao nesto zapovijedis, macka te onak pogleda, skoro pa zakoluta ocima i ima izraz na faci koji ti veli "Ma tko je j***!" I ode napravit upravo to sto si joj zapovijedio da ne radi. Sad bih ja trebala zatvorit mog Jeffersona unutra (preko noci) i ne pustati ga vani. Ili pokusat kontrolirati koliko izlazi vani. Malo sutra! Mislim, imam i ja vrt, susjedi oko mene isto imaju macke, pa se uopce ne zalim. Kaj sad, pa nije mi vrt ono, svetinja, be all and end all. Jefferson mi zna donesti mrtve ptice, miseve, svasta, i kaj sad? Pa macke su lovci (predators), pobogu! Sve je to dio prirode i sad da se idem uzbudjivat zbog toga kaj mi macke dolaze na vrt? Pa dolaze mi i lisice koje mi ponekada naprave dar-mar na vrtu i nikom nista. Dobro, mozda nisam kompetentna da pricam o tome jer i sama imam macku kod kuce, ali stvarno, Britanci i njihovi sveti vrtovi, njihova sveta zelena travica, stvarno svasta!

Za kraj, ako se hocete nasmijat, pogledajte si galeriju i komentare najgorih fudbalerki na igracima u Portugalu: slike se nalaze pri kraju stranice, pod naslovom "Hair hell" (worst barnets of Euro 2004).

One, two, three, four

Pa ne mogu vjerovati: jos jedan clan Ramonesa je na putu prema vjecnim lovistima. Ako je vjerovat The Rolling Stone-u, Johnny Ramone-u su odbrojani dani (rak prostate): vec 4 godine se bori sa time i izgleda da je borba usla u finale. Prvo Joey, onda DeeDee, i sad jos Johnny. Joey je dobio i svoju ulicu u NYC, bilo je svecano otvorenje bas kad sam se zatekla tamo. I uslikala sam tablu, bas kao pravi odurni turist. I CBGB's: jos sam se fino namjestila pred ulaz i ulupala par fotki tako. Nisam bila jedina, tak da me nije bas bilo toliko sram. A sjecam se kad su dosli svirat u Dom sportova, a mi smo bas tada bili na maturalcu. Upravo smo stigli u Budimpestu i sjecam se da sam sa frendicama oplakivala cijeli koncert na koji nismo mogle otic. Onda smo se "ubile" sa nekom kvazi-Pepsi Colom, stockom i nekim kvazi-cipsom.

Jos samo da pripomenem u useless corneru, da je novi muz Jennifer Lopez, Marc Anthony, novopecenoj zenici kupio japanke koje su kostale 13,000 GBP. I ovako japanke smatram najvecim zlom sto ga je covjecanstvo ikad izmislilo. Ruznije obuce jos nisam vidjela. Mrzim ih iz dna duse i prije bih odglumila Lady Godivu nego obula takvu nakaradu. Strava i uzas.

Jos i ovo: navodno su Svicarcima obecali po jednu kravu svakome ako danas pobijede Engleze. Zivio feudalizam! Daily Mirror

I love a man with chest hair

Svakim danom se sve vise iscudjavam suludim idejama na koje ljudi dolaze. Evo, na primjer, od danas, dragi muskarci, mozete si osigurati (kod Lloyds Insurance kompanije) svoj otirac na grudnom kosu, aka dlakava prsa, za milijun GBP, tj za trajni gubitak dlaka na prsima poradi nesrece. Small print: iskljucuju se: gutaci vatre; ne vazi ako ti dlake otpadnu zbog neke bolesti ili jednostavno jer pocinjete celaviti. Tj to se nece racunati. Mislim, alo, a kaj se onda uopce racuna? Na tu ideju je Lloyds dosao jer ih je za to pitala neka "neimenovana" muska zvijezda. Brijem da je ziher bio Elton John. Ne pitajte zasto, jednostavno mi to mirisi na njegovo maslo. Moras dokazat najmanje 85% gubitak dlaka, a to sve moraju ovjerit i provjerit jos dvojica "neovisnih eksperata". Covjece, ovo vec lagano prerasta u pajtonovski humor.

Dakle, znate sto vam je cinit ako dokazete da vam je dlaka otpala zbog kvocanja zena-rospija. Sretno vam bilo, buahahaha.

vise informacija

Vincent Gallo sezona se nastavlja veceras: na redu je Buffalo '66.

Science in progress

Britanski znanstvenici su podnijeli zahtjev da im se dozvoli klonirati ljudski embrio u znanstvene svrhe: zele kreirati embrije iz stanica ljudske koze te pretvorit ih u tkivo koje bi zamijenilo istrosene ili bolesne dijelove ljudskog tijela. Embriji bi se unistili nakon 14 dana (jos uvijek u fazi stanica koje se dijele); dakle, ne kada bi se vec naziralo ljudsko bice. Ja se iskreno nadam da ce dobit dozvolu. Protive se pro-life i razne druge religiozne grupe. Sav ljudski napredak do sada se moze zloupotrijebiti, pa tako i ovo, zato i mislim da ovaj argument bas nema nekog smisla kod ljudi koji se protive bilo kakvoj vrsti kloniranja u znanstvene svrhe (kao, to je pocetak pada ljudske civilizacije; ako se dozvoli ovo, onda slijedeci korak su “designer babies” i tome slicno). Da se njih pitalo, tko zna u kakvom stadiju zaostatka bi danas bila znanost. Ako ovo uspije, bas me zanima da li bi ti koji se protive onda odbili da im se netko bliznji tretira sa tkivom koje je nastalo od kloniranog embrija. Zivo me zanima.

Gledala sam jucer “Palookaville”. Priznajem, uzela sam si DVD samo da se mogu nasladjivat Vincent Gallom, nisam bas puno ocekivala. A kad tamo, nisam se tako nasmijala jako dugo. Pogotovo kraj kada ih nagrade zato sto su spasili onog vozaca kombija punog novaca.

Shamefully baddddddd

Jucer buljim u teve i vidim onog J C Chasez-a i ne mogu vjerovati ocima (a bome i usima): majke ti! Posto sam vec rekla da u meni cuci strava i uzas cheesiness, eto, osmislih jednu listicu za slusanje. The ultimate cheesy play list.

J C Chasez – All Day Long I Dream About Sex
Gerardo - Rico Suave
Warrant – Cherry Pie
Rockwell – Somebody’s Watching Me
Whitesnake – Here I Go Again
5Star – System Addict
Motley Crue – Girls, Girls, Girls
Michael Bolton – Can I Touch You There?
Jermaine Stewart – We Don’t Have To Take Our Clothes Off
Wham - Young Guns

Ako mi jos netko moze predlozit kakvu pjesmicu.. Oni koji imaju i malo ukusa, molim da se suzdrze. Fala.

Moram priznat, cheesy osamdesete su mi posebna slabost: uzivajte, buahahaha…

London calling

Zvanicno potvrdjeno, London je jedan od najskupljih gradova na svijetu. Tocnije, na drugom je mjestu, odmah iza Tokya. Troskovi stanovanja i javnog prijevoza su astronomski: mjesecna renta za neki luksuzni nenamjesteni dvosobni stan (zapravo, u Rvackoj bi to bio trosobni jer ovdje kao sobu racunaju spavacu, a ne dnevnu; dakle, dvosobni stan u UK je 2 spavace sobe, dnevna soba + kupaonica i kuhinja) jest 1950 GBP mjesecno. Pa ne mogu vjerovat, to je uzas. Mislim da ne mozes iznajmiti stan, a da si sam u njemu (da ga ne dijelis sa ostalim cimerima) ispod 400-500 GBP mjesecno. Onda jos zavisi da li su u to uracunati racuni poput struje, vode, telefona.. A podzemna je skupa u PM, evo, pogledajte si cijene, iako sve ovisi u kojoj zoni zivis. Vecina mojih frendova je u zoni 2 ili vise, rijetki su u zoni 1, dakle, uzem centru. Ne mogu shvatit da je London skuplji od New Yorka, jer se meni NYC cinio uzasno skupim. Ali to je posljedica Thanksgiving I predbozicne groznice kada si kao u nekom transu za kupovanje pa samo trosis. Ali NYC podzemna (subway) je puno jeftinija od londonske (mislim da je single journey negdje oko 1 USD ili 1.50 maksimalno, ne mogu se sad tocno sjetit). Recimo, ja kad odem u London vani ne trebam racunat na ispod 100 GBP minimalno. Te prijevoz, te nesto za pojest, te pice, te upad negdje. Ako radis u Londonu obicno ti na placu jos malo dodaju, tzv. London weighing da pokrije dodatne troskove zivota. Ko fol, mislim, to je stvarno malo, ali ajde, bolje ista nego nista. Naravno, ja necu dobiti nista od London weighinga u ovom novom poslu, to sve ovisi o poslodavcu koliko su spremni izdvojit. Kao minimum treba covjek zaradjivat 20,000 GBP godisnje (bruto, naravno) da bi mogao prezivjet u Londonu, iako znam za gomilu ljudi koji zaradjuju manje (ukljucujuci i mene od 7. mjeseca na dalje). Dakle, ako zelite otic zivjet u London, prvo si nadjite dobro placeni posao: trebat ce vam.

PS Slika je sa proslogodisnje glavne demonstracije protiv rata u Iraku iz Londona i odrazava tipican britanski smisao za humor.

Najskuplji grad na svijetu

Sir Richard Branson, multi-milijunas bizinsmen, vlasnik tvrtke Virgin, sprema se na obaranje jos jednog rekorda: prijeci ce La Manche (ili kako ovdje to vole zvati The English Channel) u specijalnom amfibijskom vozilu, dakle, vozilu koje moze vozit na vodi i na kopnu. Specijalno je adaptiran, a moze postic brzinu do 50 kmh na vodi (do 160 kmh na kopnu), a cijena mu je ciglih 150,000 GBP. Namjerava srusit Guinnessov record, tj prijeci La Manche za 2 sata. vise informacija ovdje
Ovo mu nije prvi puta da isprobava srusit neki record: vec je bezbroj puta pokusao obic kuglu zemaljsku u hot-air balonu (u odredjenom vremenu, ne sjecam se vise tocno kojem), ali jos nije uspio. Isto tako vec godinama zeli preuzeti poslovanje britanskom lutrijom od tvrtke Camelot, ali uvijek bude odbijen. Inace, slovi kao down-to-earth covjek sa lezernim stilom, mislim da cak nema zavrsenu ni srednju skolu (ili ako ima, na jedvite jade), ali imao je taj instinkt za sklapanje poslova. Slovi kao tzv. britanski Steve Jobs. Ima i par skandala vezanog uz njega, da je “dirao” stjuardese njegove avio-kompanije Virgin Atlantica.

Eto, kad imas toliko para, zivot poprimi sasvim drugi smisao i prioriteti se mijenjaju. Neka mu je, zaradio je novce sam, neka ih trosi kako hoce. A i simpatican mi je, ne znam zasto, valjda zbog svog nekonvencionalnog pristupa stvarima. Za razliku od onog meni antipaticnog megalomana Rupert Murdocha.

Samo da spomenem naslovnicu danasnjeg The Sun-a: "So close to glory... Then two minutes of agony." Glavna tema i osnovna misao u jednom: we wuzz robbed.

Truth and nothing but the truth

Bivsi clan princ Charlesovog sluzackog osoblja navodno povlaci izjavu da je vidio princa i njegovog glavnog slugu u kompromitirajucem polozaju. Naime, prije nesto manje od godine dana novine su na veliko brujale o tome: neka sudska odredba je sprijecila britanske novine da imenuju tocno o kojem slugi se radi i kojem kompromitirajucem polozaju je bilo rijeci (well, use your imagination), ali navodno se moglo procitati u stranoj stampi. Sad kao, drz-ne-daj, taj sluga povlaci izjavu. Pa onda izvjestaj koji pobija njegovu izjavu i da je sad ipak ne povlaci, da 100% stoji iza toga. Uglavnom, placeno mu je bilo 60,000 GBP od strane nedjeljnih novina (prosle godine, kada je vijest procurila u javnost) Mail on Sunday, nedjeljna verzija The Daily Maila, da isprica svoju pricu, tj verziju o tome sto su Charles i Michael glavni sluga radili. A sad kao se ispricava Charlesu (to prenosi The Sunday Telegraph, desnicarske novine) i veli da je sve to izmislio jer je bio ljut na onog slugu, sta ja znam. Hm, hm, mozda su mu ipak priprijetili the Towerom?

Ali sto hocu reci: ovdje je prava poplava tzv. chequebook journalism, tj kada novine placaju basnoslovne sume novca za “skandalozne” price. Cak i ljudima koji su bivali optuzivani za ubojstva, pa su bili proglaseni nevinima i onda odmah ujutro naslovi tipa “My 8 months of hell”. Mislim da su sad donijeli neki zakon o tome, barem sto se ovih “acquitted” ljudi tice (protiv kojih se vodio postupak). Onda se novine natjecu izmedju sebe tko ce platit vise, licitacija, bogati. Sve ima svoju cijenu, izgleda.

Posto sam vec bila stavila Charlesovu njusku na ovaj blog, stavit cu sliku sushija kojeg sam jela sa frendicom jucer u Londonu u sushi baru Yo! Sushi. I da, ako ovo citas, jos imam modrice na ruci od tvog stiskanja u kinu (a samo smo gledale "The Day After Tomorrow")!!!

James Joyce

Irska se sprema proslavit 100-godisnjicu odrzavanja radnje u “Uliksu” (16.6.1904.), James Joycevog najpopularnijeg djela. U Dublinu ce se odrzat dosta skupova i ostalih priredbi kako bi obiljezili taj vazan datum u povijesti irske pa i svjetske knjizevnosti. Kada je knjiga prvi puta bila izdana 1922. odmah je bila zabranjena u Britaniji i Americi (nazvali su je pornografskom i lascivnom). Zanimljivo je to da nikada zapravo nije bila zabranjena u Irskoj. Skruseno priznajem da sam postupila kao dosta ljudi koji pocnu citat “Uliksa”: dosla do desete stranice i odustala. Mozda zato jer sam pokusavala to procitat na engleskom u srednjoj skoli, a ne u rvackom prijevodu. Sjecam se samo da mi je i za tih desetak stranica trebala cijela vjecnost. Porazio me Joyceov famozan “stream of consciousness” stil. Onda sam nadobudno pocela citat “Finnegans Wake”, koja je jos kompliciranija od “Uliksa”. Isto figa, odustala nakon par stranica. Dobro, nije sve bilo izgubljeno, ipak sam uspjela procitat “Portrait Of An Artist As A Young Man”. A sad odoh na Amazon kupit si i “Uliksa” i “Finnegans Wake”.

James Joyce festival.

Of Mice And Men

Ovako: ne kuzim da li je to simptom starenja ili sto, ali ne kuzim, stvarno ne kuzim ljude. Kao, dva Australca koji su se natjecali tko ce dobit neko ljetovanje vrijedno samo 200 GBP. I kaj sad, ajd idemo vidjet tko ce pojest misa. Jedan je misu odgrizao "samo" rep, a drugi je fakat metnuo cijelog zivog misa u usta, sazvakao ga i onda na kraju ispljunuo. Mislim, hello?? Insane in the brain or what? Sad je RSPCA (Royal Society for Protection of Animals) pokrenula tjeralicu za jednim od tih frajera: kazna je 30,000 GBP. Mislim, koji je da-ne-velim-kaj tim ljudima, koliko daleko su spremni ici da dobiju ono sto zele, pa makar to bilo i bijedno ljetovanje vrijedno svega 200 GBP? Mislim, nek ljudi rade sto hoce, ali sve ima svoje granice. Ljudska glupost nema granica. Bljak.

Australci jedu miseve

Samo za Redpena: Red Ken je opet gradonacelnik Londona (nije trebao ic u drugi krug sa Steven Norrisom).

Don't Look Back Into The Sun

Dakle, totalna pusiona za laburiste. Uopce me ne cudi: obio se Tonyju o glavu Irak, tj bezobrazno i slijepo sljedbenistvo Dablja-a., aha. Tako mu i treba. A sad, koja je alternativa? Konzervativci su jako dobro prosli, bljak, bljak. Cak je i UK Independence Party dobila tamo neke glasove, yikes! Liberaldemokrati su isto prosli solidno, ajd, barem nesto.

Nego, ova cirkusijada sa Reaganom, pa onda Thatcherica onako polozi ruku na lijes. Uf... Ceka nas slicna situacija ovdje kad ona ode, isti cirkus. A ono kako je slomila rudare 1984., i kakve nerede je izazvala sa poll tax kasnih osamdesetih, to nikom nista. Ma dobro, necu se nervirati, bas me briga, da ne bih jos zivce trosila na to.

Zao mi je onog pjevaca iz The Libertines (na slici lijevo). Morali su otkazati nastupe ovo ljeto jer je covjek ozbiljno u banani zbog cracka i heroina. Cak je bio uhapsen prosle jeseni jer je provalio u kucu od gitariste. A to ti je ono, kad te dizu u zvijezde jer si "next best thing": neki to podnesu, neki ne. Ali dobri su, nema sta: "Don't Look Back Into The Sun" i "I Get Along" su fantasticne pjesme. Ajd, Pete, sretno ti bilo.

Hit the Road Jack

Sad sam upravo cula: umro je Ray Charles u 73. godini zivota (jetra). Dobar je bio, dobar. Odrastao u siromastvu i bijedi, k tome jos i slijep (oslijepio je u sa sest godina od glaukoma), bio je neko vrijeme i ovisnik o heroinu, a vidi sto je postigao. Respect.

Inace, pocelo je prebrojavanje glasova za lokalne izbore. Laburisti puse. Konzervativci solidno dobijaju. Liberaldemokrati isto solidno. Grrr, cak i ova UK Independence party dobiva tamo neke glasove, grrr.. Da su ovo bili generalni izbori, Tony bi i dalje dobio izbore, ali bez vecine ("without an overall majority"). Redpen, Red Ken ce u drugi krug sa Steven Norrisom. Da, ne mogu glasat za njega, posto nisam u Londonu, a i nemam pravo glasa osim za europski parlament (u Londonu se danas birao i gradonacelnik: Ken Livingstone trenutno obavlja tu duznost).

Ali evo, glasala sam za europski parlament. Bila je cijela citaba na listi, cak i neka "Pro-Life" partija. Prvi put da sam glasala u zivotu pa sam onak, malo uzbudjena. Koji sam ja luzer, a znam da psi samo laju, a karavana i dalje prolazi.

Britannia rules the waves (satro)

Dosao je dan lokalnih i europskih izbora. Po defaultu ne mogu glasat jer nisam UK drzavljanin, ali zato imam pravo glasa na europskim parlamentarnim izborima, dakle, mogu glasat za predstavnike u europskom parlamentu (btw, ne mogu se naviknut rec “glasovat” pa cu se sluzit predpotopnom rijeci “glasati”). Danasnje izbore nazivaju “super Thursday elections” jer to ce pokazati kako ce ljudi glasat na glavnim (nisu predsjednicki izbori jer smo monarhija, ali oni gdje ce se birati struktura u parlamentu i premijer) izborima slijedece godine.

Dakle, kako ja nemam pojma za koga da glasam, to je nevjerojatno. Jednu stvar znam: ni u ludilu necu glasat za onu fosilsku UK Independence Party. Pazi ovo, preko njih si mozes nabavit email adresu, a pazi domene:
you@iwantout.co.uk
you@outoftheeu.co.uk
you@nothankeu.co.uk
you@keepthepound.co.uk
Sad valjda kuzite koji im je manifesto. Hm, laburisti? Bljak, bas su se, da ne velim kaj, pa oni isto otpadaju. Liberalni demokrati? Pa mozda, Charles Kennedy, njihov vodja, mi je kul (trebam li napomenuti da je Skot?), voli si popit (stalno ga podbadaju sa time: “a wee dram of whisky”). A za ove ostale minorne partijice ni ne znam. Bit ce ziher zeleni, pa oni natural law party (oni kaj meditiraju), pa nezavisni kandidati, mozda i koji komunist, tj neka socijalisticka partija. Laburisti ce danas spusit, torijevci ce malko dobit, nista spektaularno. Znam samo da tu gdje zivim je “solid Tory country”, dakle, konzervativci rulaju. Predstavnik u parlamentu mi je Sir Nicholas Soames, Churchillov unuk.

This charming man

Boze mili, sto sam ja znala voljet The Smithse, to je nesto nevjerojatno! Ali ono, totalno. Obicno sa njima se ljudi ufuraju u tzv. alternativu. Kud svi tu i mali Mujo, tj ja. Morrissey mi je bio the ultimate pin-up: znala sam sve iz njegovog privatnog zivota, da je hodao sa Linder, curom koja je dizajnirala par albuma od The Magazine, da je bio, naravno, celibate (ma ko fol), da je bio predsjednik New York Dolls fan kluba, da mu je mama bila knjiznjicarka. Ma, sve traceve. Kad sam prvi puta bila u UK kupila sam si neku knjizicu "Morrissey's Quotes" - ih, sto ta knjiga nije sve prosla! Kolala je po cijeloj ex-jezicnoj: na kraju sam je dobila natrag svu zdrapanu. Jednom smo na satu engleskog obradjivali tekst od "There's A Light That Never Goes Out" (to zato jer smo imali zamjenu za uobicajenu zensku iz engleskog, a frajer koji je bio zamjena je bio mlad i nadobudan). Imala sam sve albume, cak sam si kupila i njegov prvi solo album. I video kompilaciju. E, da, frend i ja smo si donijeli kazetu u lokalni zagorski disko i natjerali didjeja da pusti "The Boy With A Thorn In His Side", na sto smo se mi dvoje razbacali, a lokalna populacija je ostala zabezeknuta od uzasa. Zbog njega sam znala pokazati Manchester na zemljopisnoj karti (ajd, mislim da je iz Salforda, ali da sad ne sitnicarim); zbog njega sam i bila vegetarijanka neko vrijeme ("Meat Is Murder", ne?). Eh, kako covjek mora proc kroz sve te razne faze i fazice odrastanja. Cak mi je sad guba gledat ga onako malo starijeg i malo popunjenog u novom videu za "Irish Blood English Heart". Ipak me jos uvijek malko strecne oko srca.

Home is where the heart is. Or is it?

Jos jedna od opsesija ovdje u UK je pracenje cijena nekretnina. Svako malo novine donose bombasticne naslove poput “Cijene kuca/nekretnina opet rastu”. A rastu iz godine u godinu, tako da je sad postalo gotovo nemoguce da tzv. first-time buyers kupe kucu. Krediti se dijele po principu 3 x tvoja bruto placa, ili ako kupujes zajedno sa muzem/zenom onda je 2,5 x zajednicka bruto placa. Navodno je sad prosjecna cijena kuce u UK 157 849 funti. Hm, dosta jeftino, moram priznati jerbo ovdje u jugoistoku (tzv. South East) je puno, puno veca. Ima jedan vrlo zanimljiv sajt na netu zvan Up My Street gdje, ako ubacis postcode (nesto kao postanski broj), izbaci ti mapu tog mjesta i sve informacije o njemu: o skolama, tko je lokalni MP (Member of Parliament, tj saborski zastupnik na rvackom), kolika je prosjecna cijena nekretnina. Uglavnom, sve sto zelite znati o tom mjestu, ukoliko se namjeravate tamo preseliti. Cak vam kaze i socijalnu strukturu ljudi (tzv. ACORN profile). Evo, na primjer, ja zivim u type 3: mature affluent home owning area. These neighbourhoods are affluent and suburban with a mature population. Kao da nisam znala da sam najmladja u mojoj ulici (90% ulice je nastanjeno penzicima). I nema sanse da bih ja sad mogla dobit kredit za kucu, posto je prosjecna cijena detached kuce 470 666 funti, a semi-detached 256 000. Stalno nam se prijete sa “market crash”, tj da ce cijene naglo pasti te da ce ljudi opet bit u istoj situaciji kao sa pocetka devedesetih, kada je puno nekretnina izgubilo na vrijednosti, tako da su dignuti krediti bili veci od te stvarne vrijednosti (recimo, kuca ti vrijedi 100 000 funti, a kredit otplacujes kao da je vrijedna 150 000 funti, tzv. negative equity). Ovo trkeljanje o nekretninama je jedan od tipicno britanskih hobija, kao, recimo, bulaznjenje o vremenu i sendvici od krastavaca rezani u obliku trokuta.

Sutra imam pravo glasa glasovat na europskim parlamentarnim izborima : po prvi put u zivotu. Za koga, za sto, pojma nemam.

I jos nesto: frendica mi veli da vam je Rvatima sutra Tijelovo. Mislim, wtf?? I onda se cudite da vam je drzava u banani, a samo neki praznici sim-tam. Rant over.

Foundling Museum

Dobila sam novi posao u The Foundling Museum u Londonu. Pocinjem za mjesec dana jer mi je to otkazni rok. Sad jos samo cekam da mi posalju ugovor i so long, suckers, odoh ja. Tako mi je danas jedan od kolega pokazao clanak o muzeju. Procitala ga ja: nisam ni znala bas puno o Thomasu Coramu koji je ustanovio the Foundling Hospital 1739. Covjek je ustanovio prvo zvanicno sirotiste za nezbrinutu djecu (citaj: nezakonitu). Bila je jutros reportaza na radiu, jedan penzic volonter iz ovog sad muzeja gdje trenutno radim me je specijalno bio nazvao da nek si nastimam radio na BBC Radio 4 (bless him). Tuzno, stvarno tuzno kako je moralo bit zenama koje su morale ostavit svoje bebe jerbo nisu imale nikakvih drugih mogucnosti. Bilo je i siromasnih, a bome bilo je i aristokratkinja. Navodno da je tamo doveden i nezakoniti sin Charlesa Drugog (kralj koji je bio na vlasti sredinom 18. stoljeca), koji je umro nakon mjesec dana. Najpotresnije od svega mi je to sto su majke mogle ostavit kakav memento za dijete (recimo, ako ga je htjela natrag onda je taj memento bio kao dokaz da je to njeno dijete u sirotistu, nesto kao osobna iskaznica), ali dijete to nikada nije dobilo (ukoliko se majka nije vratila), tako da nikada nije znalo za to. Kakva je to stigma morala biti: da si nezakonito dijete. Kada je direktorica muzeja pokusavala potrazit neke od zadnje djece koja su tamo bila da bi ih uslikala i cula njihove price, (sirotiste je zatvoreno pedesetih godina 20. stoljeca), jedan od “sirotana” (kojemu je danas pedeset i nesto godina), joj je rekao “I don’t want my neighbours to know”.
Muzej je ustanovljen 1998. u sklopu Coram obiteljske fondacije; trenutno je zatvoren zbgo preuredjivanja (cak je Paul Getty, koji je umro prosle godine: to je onaj koji je bio ozenjen za Talithu, dao par milijuna funti za troskove preuredjivanja), a ponovo se otvara 15.6.

Denes nad Makedonija

Evo, ovo sad radim totalni faux pas: mlatim praznu slamu nadugacko i nasiroko, tj vise nego obicno, ne dajem nikakve linkove, nis’. E, sad… Posto se nekako patriotski osjecam u zadnje vrijeme (jos samo da pocnem vjesat zastavice iz auta ko Englezi), pala su mi na pamet neka sjecanja vezana uz Makedoniju (tata mi je Makedonac, a nisam bila tamo vec 15 godina). Naime, isli bi svako ljeto tamo na 3 tjedna. Kakvo more, kakvi bakraci. Recimo, sjecam se svih mogucih “peacki”, kao neka komemoracija koja se desava obicno 40 dana nakon pogreba: ajme, cega svega tamo nema, sarmi, punjenih paprika, baklavi, raznoraznih banjica (gibanica), tulumbi, slatkog od smokava koliko hoces, a poslije se u kuce obavezno ulazi bos, da ne bi prljao tepihe. I onda ogovaranja tipa “Joj, kak ova zena ima prljavo unutra, strasno!” Ma, ludilo.

Znam da mi je uvijek bilo uzasno mrsko ic u Makedoniju: tata bi obicno cijeli godisnji (3 tjedna) iskoristio tamo, a meni je uvijek bilo dosadno. Vrhunac mi je bio otic navecer van u lokalni disko sablaznjivat ljude sa mojim kvazi-Goth imidzom. Zanimljivo da sam jednom tamo upoznala neku Amerikanku koju je privukla moja Siouxsie & the Banshees majica. Na kraju mi je dala kazetu od Fields of the Nephilim. Pa neki bend koji je svirao na terasi hotela, a pjevac je bio pljunuti Sting circa Englishman in New York faza. Sestricna mu je na kraju uvalila moj broj telefona: frajer je stvarno nazvao, culi smo se par puta, ali avaj, kad sam se ja vec bila vratila natrag u Zagreb. Steta. Mos’ mislit. I prvi covjek koji se usudio poljubit yours truly spodobu je bio Makedonac: sjecam se, frajer je imao zuti golf (to mi je bilo tako kul, za nepovjerovat), ali i curu, tj zarucnicu. Kao, ja sam mu bila zadnje “ludovanje” prije zenidbe. Hmph, just my luck. Pa kad smo masovno hodocastili u Grcku jer su mama i ostale rodjakinje cule da tamo ima fantasticno jeftinih pelcmantila od po tadasnjih 100DM (a braticu je grcka policija popalila tablice sa auta jer je nepravilno parkirao pa onda cijele peripetije oko toga). Buahaha, i onda je moja luda teta stavila svoju novu krznenu bundu na sebe na plus 40, ko fol da carinici ne primijete. Nisu primijetili my arse, ali su rekli, kaj sad, luda zena, nek joj bude.

Eh, da, evo vam linka na Engleze i njihovu opsesiju sa zastavama u vozilima: sad ce ih pocet globit, haha, da barem. E, da, navodno u Portugal engleska reprezentacija salje i 24 kistre sa pjenom za kosu. Oh, yeah. Danas nam najavljuju za sada najtopliji dan u godini (“Brits in for a roasting” je jedan od naslova na vijestima), ziva ce se dignut na cijelih 30 stupnjeva celzija: ah, Britanci i njihova spika o vremenu.

Netko mi je nasao blog guglajuci rijeci "djevica na plazi foto". Buahaha, kojeg li razocarenja!

iTunes

Konacno! Moci cu si downloadat muziku preko iTunes tu u UK od 15.6. I to direktno na iPod. Ma super, super. U USA su ljudi u samo godinu dana skinuli vise od 70 milijuna pjesama preko iTunesa. Service ce odmah ic live nakon predstavljanja tu u Londonu slijedeceg utorka,a cijena svakog downloada ce navodno bit 99 penija. Vidim da i Napster isto namjerava napravit nesto slicno, kao i Sony i OD2. Dobro, moram priznat da imam totalni soft spot za Apple i njihove kompove, ali ovo je fantasticno, konacno se necu morat vise gombat sa Acquisition. Jos samo da mi je nabavit mini iPod. Fantasticna mi je bila njihova “robna kuca” u NYC-SoHo, Apple store, ogromna, puna Macova, mozes ic online besplatno, isprobavat sve i svasta, imaju svakih par sati “presentations”, mozes si prikljucit svoj lap i ostat koliko te volja (imaju i airport vezu pa mozes i na net). Vidim da se i blogeri sastaju tamo. Bas mi je dobro dosao taj ducan jer sam provela cijelo jedno popodne i vecer tamo zadnji dan boravka: avion mi je isao u pola noci. I nitko me nije izbacio van (a vani zima i snijeg, sredina 12. mjeseca). Zivio Steve Jobs!

To ban or not to ban?

Hm, hm, ne mogu se odlucit da li se slazem ili ne sa zabranom pusenja na javnim mjestima. Predlaze se zakon u kojem bi se to zabranilo, kao sto su vec i napravili u Irskoj, Norveskoj i New York City-ju. S jedne strane posizim kad se netko stane do mene dok, recimo, cekam u redu za bus, vlak i onda zapali cigaretu, a ja se nemrem maknut (to su radili kad sam znala cekat u guzvetini za sic dolje u podzenmnu na Victoriji u Londonu u 8:30 ujutro, kad nemres mrdnut koliko si u sendvicu od gomile ljudi) jer me garant zasmrde sa dimom, a kosa mi fala bogu upija dim kao spuzva. i to obicno zapale neku jeftino-smrdljivu cigaretcinu, bas osjetis. Ili kad me u restoranima pitaju “smoking or non-smoking”, velim “non-smoking” i onda me stave za stol na granici sa “smoking” sekcijom. Pa sad ti uzivaj u jelu kad ti dolazi dim. Grrrrr… Victor Meldrew, da, da… Pa kao smoking-related bolesti kostaju zdravstvo toliko-i-toliko godisnje. A popizdim kad mi se netko nasere sa cigarom ili ne daj boze, lulom, koji smrad, covjece, bljak!
S druge strane, tko ti ima pravo govorit sto smijes, a sto ne smijes? “Nanny state” kako tu vele. Bas me briga, tko se hoce ubit pusenjem, neka se ubije, njegov izbor. Mislim da prijedlog nece proci. Ako nista drugo, Skoti ce ga totalno izbojkotirati, muahaha. Inace sam ex-pusac, prestala sam prije 11 godina, nisam puno pusila, 4 godine, to je sve. Lucky Strike mi je bio omiljen, poslije sam presla na Camel, ah, memories (a u medjuvremenu je bilo svasta: sjecam se Classic-a, Lorda, Benstona, na maturalcu u Pragu smo pokupovali steke i steke Rothmansa, Opatiju nisam mogla smislit, a Filter 57 cak i nije bio tako los). A pocela sa plavim Ronhillom u Makedoniji, buahahaha. Btw, jucer sam imala prvog posjetioca blogu iz Makedonije: samo da iskoristim priliku da gi pozdravim site Makedoncite vo svetot.

Useless fact corner: obozavam nacin na koji Peter Hook svira bas, prepozna se na kilometre. Tek toliko.

My mind is a useless pit where nothing stays and nothing sits

Citam intervju sa Frank Brunom, nekadasnjim boksacem i njegovoj borbi sa depresijom. Kako zivot izgubi smisao kad prestane slava i pocinje pravi zivot. Kako se sva ona rutina otprije raspline i nema se vise za sto zivjeti. Prije 2 godine stanje mu se naglo pogorsalo i morala ga je hitna pomoc odvesti u bolnicu. Najzalosnije u svemu tome je bila reakcija nekih medija poput (da, pogodili ste, spomenut cu ga i opet) The Suna: naslovnica mu je glasila “Bonkers Bruno Locked Up”. Nekako mi ga je uzasno bilo zao: kao, on je boksac, pa hrgan od covjeka, kak sad on moze prolupati, pitali su se ljudi. Kao ima para, ima sve, a zapravo nije imao nista. Karijeru nije zavrsio u “blaze of glory” nego sa totalnim porazom od strane Mike Tysona. Razveo se od zene. Umro mu je najbolji prijatelj. Nervni slomovi i opcenito mentalne bolesti (mental illnesses) se jos uvijek smatraju tabu-temom. Uobicajene reakcije su “daj se saberi”, “nije ti nista, imas sve, a kak mozes sad bit depresivan?”, “ljudi, ovaj je lud, prolupao je”, “mjesto mu je u ludari” i slicno. Slicne reakcije je dozivio i Adam Ant (pravo ime Stuart Goddard) koji boluje od manicne depresije. Prije 3 godine je upao u neki pub i izvadio pusku te izazvao incident. Slicna prica kao sa Frank Brunom, gubitak slave, razvod. i uobicajene reakcije sa strane tabloidne stampe. Stvarno bijedan rezon. Ali na zalost, jos uvijek prisutan. I te kako.

No comment

Brljajuci jucer popodne po The Guardianu, naisla sam na clanak novinarke Elene Lappin u kojem opisuje tretman sto ga je dozivjela u Los Angelesu (u zracnoj luci), na ulazu u drzavu. Eto, ni ja nisam imala pojma o The Patriot Act-u. Recimo, mene je bila totalna frka kad su me povukli na stranu kad sam sletila na JFK. Drzali su me samo 5 minuta dok je frajer nesto kuckao u komp i vrtio sa mojom putovnicom. Ali bilo mi je dovoljno da se, da prostite, userem u gace od straha. Brijem da je to mozda bilo jer mi u putovnici pise datum rodjenja 11.9. pa ono, zlu ne trebalo.

Kotrljajuci Baba (Rolling Baba), "sveti" Hindu covjek, odlucio se kotrljati iz Indije do Pakistana (oko 800km) u ime svjetskog mira. Da, bas kotrljati, literally. I to kotrlja se po glavnim cestama i autoputevima (dakle, po asfaltu). Cak moze i rolati cigarete dok se kotrlja. A prijedje oko 30-ak kilometara dnevno. Eto ti sta znaci snaga ljudskog uma: trenirao je godinama stajanje na jednoj nozi i spavanje naslonjen na zid. Ma, fascinira me to kako se ljudi natjeraju na takve podvige. Recimo, moja tolerancija boli je apsolutna nula: porezem se na list papira i vec urlam. Dobro, sigurno treba puno vjezbe i samodiscipline i vremena da se to postigne. Evo, ja probala meditaciju (sa knjigom "Meditation for Dummies") i jos mi ne ide, nisam disciplinirana, crvi u guzici mi non-stop rade. Valjda je sve stvar stava: ako nesto jako zelis i vjerujes, ostvarit ce ti se. Tako barem kazu. Evo, ja JAKO hocu da se Vincent Gallo zaljubi u mene i da me zeni. Rijeci "hell", "freeze", "when" i "over" mi dolaze na pamet ("when hell freezes over"). Umjesto da ilustriram ovaj post sa mapom kotrljajuceg Babe.. Vincent Gallo's photo is here purely for gratuitous reasons (evo, ne znam kako bih ovo rekla na rvackom pa tko skuzi...).

Food for thought?

Nevjerojatno cega se sve ljudi nece sjetiti! Ajde, kome je ikad palo na pamet da na krevet stavi 140 kilograma sunke i izlozi to u galeriji? E, pa Cosimo Cavallaro se sjetio i toga. Objasnjenje mu je da ta sunka simbolizira Ameriku: ” "a pure form of America: all kinds of parts, boiled and pressed together". Prostor u galeriji (u sklopu Roger Smith hotela na Manhattanu) je klimatiziran, tako da ce valjda sunka ipak prezivjet 2 dana koliko ce “izlozak” biti tamo. Vlasnici lokalnih ducana sa hranom su primijetili da im prodaja ide vise nego dobro jer ljudi kao ogladne kad vide toliko sunketine na jednom mjestu. Cosimo je prije par godina “ofarbao” kucu sa tonama mozzarella sira: hm, to mi nije bas jasno, ofarbao?? Valjda oblijepio?? No, dobro, glavno da nije bila moja kuca u pitanju.

Ima jos jedna zena, Anya Gallaccio, koja je jednom oblijepila kartonske panoe sa otopljenom cokoladom. I sad me je to sjetilo kako je jedna cura prije par godina isto tako izlozila ormare, a u njih je nagurala gomilu kolaca (kao, prikazuje “decay and destruction”) koji su nakon 3 tjedna vec poceli lagano pljesnivit (a to je upravo bila poanta). Sad kad bolje razmislim, i ona je bila talijanskog porijekla. Nes' ti Talijana...

Found out about you

Ode jos jedan mit u nepovrat: sad mozemo fino svi saznati kako je Houdini izvodio svoje najpoznatije trikove, poput onog kad ga se stavi u lisice, zaveze u vrecu i stavi u drvenu kutiju. Outagamie muzej u Appletonu (Wisconsin) je napravio izlozbu o Houdiniju, s time da imaju pisano upozorenje “Nemojte ulaziti ako ne zelite saznati tajne Houdinija” na ulazu. Takodjer su pojacali sigurnost i imaju duplo vise pazitelja po muzeju jer se, navodno, bune ostali madjionicari (David Copperfield) i iluzionisti: kao, tajne se ne smiju odavati. A kaj misli David Copperfield, da ja mislim da je on stvarno sakrio kip slobode? Hm, nisam htjela citati dalje, da kao ne saznam tajnu, ali nakon nekog vremena sam si rekla “To hell with it” i procitala. Ma bilo je i par serija na Sky One, nesto poput “The Secrets of the Magicians Revealed”. Hah, pa naravno, sve je bila samo iluzija. Opet otkrivam toplu vodu. Ali ipak necu odati tajnu: tko hoce, neka ode na link.
Da, vidis, a danas je jos i 15-godisnjica pobune na Tiananmen trgu u Kini. Tko bi rekao da je proslo 15 godina? Jos malo pa cu zapocinjat svaku recenicu sa "Once upon a time when I was young..."

Tommy Gun

Eto ti tehnoloskog napretka! Citam sad da su jednog covjeka (koji svira u The Clash tribute bendu) priveli u GCHQ, tj obavjestajnu vladinu sluzbu poradi toga sto je smsao rijeci pjesme “Tommy Gun” frendu. Ali je ukucao krivi broj i sms je zavrsio kod nekog stotog. E, taj covjek se zabrinuo kad je procitao “Ok - so let’s agree about the price and make it one jet airliner for ten prisoners." I onda je nazvao policiju. Hmmm, policiju? Kak to onda da su se odmah upleli GCHQ-ovci?? Odbili su komentirat izjavu kako spijuniraju mobilne telefonske linije. Ajme, sad kad dodju na ovaj blog, ziher pregledavaju sve na webu kaj sadrzi njihovo ime: da se zabrinem?
Uglavnom, covjeku kojeg su priveli je trebalo pol sata da im objasni da su to rijeci pjesme. Veli da se na smrt prepao (ne cudi me, ja bih valjda svisnula da mi dodju na vrata). Na kraju je ovaj obavjestajac bio “deeply embarrassed”. Joe Strummer sigurno umire tam gore od smijeha.

Plastination

Da se osvrnem malo na jos jednu temu koja je svojevremeno razburkala javnost ovdje u UK: profesor von Hagens i njegova “Bodyworlds” izlozba koja je bila u Londonu krajem 2002. u Atlantic Gallery. Uglavnom, von Hagens je patentirao specijalnu vrstu ocuvanja ljudskog tijela u znanstvene svrhe. Ne da mi se sad objasnjavat sto sve to obuhvaca, dosta je komplicirano, ne znam da li bas i ja sve razumijem (ima veze sa ubrizgavanjem neke vrste polimera, to kuzim). Uglavnom, naravno, tu su svi tabloidi poput vec “legendarnog” The Sun-a (naslovi poput “sicko”, “disgusting”, “revolting”) i jos omiljenijeg mi Daily Mail-a (odurna dnevna narrow-minded middle England stampa, a jos k tome nema ni page 3) su se bahatili da to treba zabranit. Ljudi koji su donirali svoja tijela nakon smrti profesoru von Hagensu su to ucinili dobrovoljno (iako je bilo nekih neprovjerenih glasina da bas nisu svi dobrovoljno davali). Kao, optuznica je glasila “zar ni u smrti nista vise nije sveto?”

Meni je cijela ta izlozba bila apsolutno fascinantna i fantasticna. Dobro, ja se lako dam fascinirati, ali nisam mogla odvojiti oci od “izlozaka”. Pogotovo od konjanika (covjek i konj plastinizirani). Evo, prva cu priznati, ne spada mi to pod umjetnost. Ali me je svejedno zanimalo. Nekako mi se uopce nije cinilo “undignified”, dapace, kao da sam imala neko strahopostovanje prema svim tim ljudima. Uostalom, prosudite sami.

Eric Gill

Jedan od najpoznatijih kipara u UK u 20. stoljecu i dizajner slova-typography (otvorite si Word, pa kliknite na font, te pogledajte imate li tamo Gill Sans i Perpetua). Posto radim u muzeju koji ima veliku kolekciju Eric Gill-a procitala sam dosta knjiga i clanaka o njemu. Njegova umjetnost je hvaljena po citavom svijetu. Ali ima jedna tamna strana njegove licnosti: presao je na katolicizam i u pokusavao je biti “model citizen”, a zapravo je bio pedofil i seksualno napastovao vlastite kcerke (mislim da ih je imao petero), te imao brojne ljubavnice, sto se naravno, kosilo sa njegovom vjerom u katolicizam. Kada je izasla odlicna biografija koju je napisala Fiona MacCarthy digla se velika prasina jer kao Gill nije nikada mogao biti takav. Njegova pisma i dnevnici su bili strogo cuvana tajna (u kojima je opisivao sta je sve radio, a ujedno je pisao i o uzasnom osjecaju krivice koji je osjecao zbog toga. I kako sad gledati na Gilla na isti nacin kao prije? Da li se moze rasclanit njegov privatni zivot od javnog? Ili je privatni zivot neosporivo povezan sa manifestacijom njegove umjetnosti? Imamo li pravo spominjati tu stranu njegovog zivota u izlozbenim katalozima? Imamo li pravo osudjivati nekoga na takav nacin? Da li covjek moze gledati portrete njegovih kcerki bez da se zapita kako ih je tako mogao mrcvarit vlastiti otac?

Useless fact corner: svi UK aerodromi su jutros bili paralizirani, avioni nisu slijetali niti polijetali zbog pada sistema u Swanwicku (Hampshire), glavnom kontrolnom tornju za letove u UK. Nije im bilo prvi puta.

Ma fille, Marie

Nisam tip kojeg je lako rasplakat. Obicno se uvijek smijem frendicama da kaj tak melodramatiziraju i placu se nad svakom kvazi-srcedrapateljskom scenom, bilo u filmu, bilo na tv, bilo u knjigama. Ali ima jedna tema koja mi ne izlazi iz glave vec par dana: kako se covjek osjeca kad mora pokopati vlastito dijete.

Dvije stvari su me potaknule na to: proslotjedna epizoda Hitne sluzbe (znam, imam los ukus), gdje Dr Carterova zarucnica mora rodit dijete koje je vec umrlo u utrobi; i knjiga Nadine Trintignant “Ma fille Marie”: (prica je poznata: Marie, kcerka francuskog rezisera Jean-Louis Trintignanta, je umrla od posljedica rana zadobivenih kada ju je kao psa premlatio decko Bernard Cantat). Moj francuski je poprilicno rudimentaran i sigurno propustim puno toga citajuci (nije jos prevedena na engleski), ali ono sto razumijem je prekrasno, a istovremeno tako bolno opisano. Uvijek se kaze da je smrt djeteta nesto najgore sto se covjeku moze desit: da pokopa vlastito dijete. Bilo kako da umre: “prirodno” (bolest) ili nasilno. To se kao kosi sa teorijom da je red na djeci da prvo pokopaju svoje roditelje. Kad se ta teorija okrene naglavacke, sve gubi svoj smisao, sve postane besmisleno, plasi nas i uznemiri do korijena. Sve cemu su nas ucili kao male pada u vodu. Tako obicno biva kada se takve “fundamentalne” teorije preokrenu. Kada 2+2 vise nisu 4 kao sto su nas ucili, nego nesto sasvim drugo.

Pricala mi je mama kako je za vrijeme 2. svjetskog rata izgubila 3 sestre: jedna se ugusila sa kruhom, a blizankinje su umrle od trbusnog tifusa (jedna za drugom, u razmaku od 5 minuta). Rekla je da je baka (njezina majka) to primila dosta pragmaticno: ipak je bio rat, imala je jos 4 zive djece koja su bila ovisna o njoj i djedu. Morala se instinktivno okrenut zivotu, nije bilo vremena razmisljati i kontemplirati o tome sto se desilo. Da li je ikada prosao dan, a da nije razmisljala o njima, ne znam. Nikada je nisam pitala. Da li to uvijek ostane nekakva praznina koju nista ne moze ispuniti? Da li stvarno sa takvim dogadjajem nestane dio tebe koji nitko vise ne moze vratiti?

Revolution

Dakle, konacno da i to cujem: anglikanski nadbiskup Dr Rowan Williams (nesto kao Bozanic kod Rvata, samo u protestantskoj verziji) je porucio princ Charlesu da se ozeni za Camillu Parker-Bowles. Ajde (kao sto bi rekli maratonci)! Koliko god bila zagrizeni monarhist (mos’ mislit), neka mu je. Mislim, svi znaju da su par, zive zajedno, pojavljuju se u javnosti zajedno. I sad kao ljudi vele “Je, nitko ne moze zamijenit Dianu”. I “Queen Camilla? Never!” Ma Camilla nikad nece bit kraljica zato jer ce ova Charlesova mate dozivjet i prezivjet stotu. Ali Camilla mi je bas dobra. Jest da nije konvencionalno zgodna, ali je ono, brate, odvaljena, zna dobro odbrusiti, a to cijenim. Navodno, zbarila je Charles sa rijecima “My great-grandmother and your great-grandfather were lovers. So how about it?"

Vidim da je ovo small fish u usporedbi sa trenutnim stanjem stvari u Rvackoj. Ali ipak su Britanci u pitanju. Pa je onda Paul McCartney dobio dosta paznje sa svojim revolucionarnim priznajem "Je, ja sam uzimao droge!” Wow, you don’t say! I kaze “Lucy in the sky with diamonds” je zapravo bila inspirirana LSD-om. Christ almighty, really?? Ali zato fino idemo u boj od nedjelje: blokada svih benzinskih pumpi od strane razljucenih potrosaca i drustva autoprijevoznika, summer of discontent, yeah, man! You say you want a revolution…

Hammer time

Da li ste ikada sanjarili da vam je tamo neki, recimo, Donald Trump, daljnji rodjak? Pa ono, cekate tu ostavstinu, a nikako da dodje? Moram priznati da smo rodjaci i ja potajno vjerovali u takvu slicnu bajku. Rodjaci-Vlaji i ja (ko fol Zagorka): ubojita kombinacija, aha. A na tapeti nam je bio Armand Hammer. Ja mislim da je veza ocigledna, ali necu je sad eksplicitno izreci. Americki basnoslovni multimilijunas i kolekcionar umjetnina I vidim da je muljao sa Rusima (na slikici sa strane je sa dragim nam Leonidom), mesetario na veliko, mislim, ono, snalazljiv bas ko Vlaji, tj rodjaci mi. Aha, mos’ mislit: nema veze kaj je bio ukrajinski Zidov, a mi smo po didu Tirolci. Jos uvijek cekamo, iako je jadni Armand six feet under od 1990. Nacekat cemo se Godota, izgleda.

This is England

U zadnjih tjedan dana uocila sam zanimljiv fenomen ovdje u Engleskoj (pazite, govorim o Engleskoj, ne o UK): zastave St Georgea (Engleska zastava) su se pocele vijorit iz automobila. Iz onako, poluotvorenih prozora, pa na obje strane, pa na krovu, pa na zadnjem sjedistu i tako redom. Koji im je vrag? Mislim si, to je sigurno jer vec lagano pizde poradi EP u Portugalu, ali sjetim se da je tako svako ljeto. Moram priznati da to nisam bas primijetila u Skotskoj. Mislim da se Englezi puno vise uzimaju za ozbiljno nego Skoti. Evo, recimo, u nogometu, Skotska spusi (a uvijek spuse), vele, ah, kaj sad, nis’, idemo se napit u pub. A Englezi, boze sacuvaj, nafrlje se i onda su im svi krivi. Pa onda analize u novinama, na TV, radiu. Pa onda jos ako izgube od nacije koja im je i ovako “omiljena”, poput Francuske ili ne daj boze Njemacke, The Sun poludi (“The Frogs”, “The Hanses/Gerries”).

Victor Meldrew alert (tko ne voli slusat penzice i onima koji se tako osjecaju, neka ne cita dalje): prijeti nam se poskupljenje benzina na vise od 90 penija po litri. Pa ovo je uzas! I ovako placamo skoro najskuplji benzin u Europi (vecina toga je porez, grrr), sad jos ovo! Kao, zbog onih napada u Saudijskoj Arabiji, bla, bla. Onako, bas je zanimljivo kako to da u USA benzin bas nikad tak ne poskupi. A placaju ga 47 centi po litri! Pa to je negdje oko 30 penija ili jos sitnije! Bah, some guys have all the luck, kako bi Rod Stewart rekao.

Useless fact alert: sanjala sam da mi je Dave Navarro muz: da je izabrao mene umjesto Carmen Electre, buahahaha.