Citam intervju sa Frank Brunom, nekadasnjim boksacem i njegovoj borbi sa depresijom. Kako zivot izgubi smisao kad prestane slava i pocinje pravi zivot. Kako se sva ona rutina otprije raspline i nema se vise za sto zivjeti. Prije 2 godine stanje mu se naglo pogorsalo i morala ga je hitna pomoc odvesti u bolnicu. Najzalosnije u svemu tome je bila reakcija nekih medija poput (da, pogodili ste, spomenut cu ga i opet) The Suna: naslovnica mu je glasila “Bonkers Bruno Locked Up”. Nekako mi ga je uzasno bilo zao: kao, on je boksac, pa hrgan od covjeka, kak sad on moze prolupati, pitali su se ljudi. Kao ima para, ima sve, a zapravo nije imao nista. Karijeru nije zavrsio u “blaze of glory” nego sa totalnim porazom od strane Mike Tysona. Razveo se od zene. Umro mu je najbolji prijatelj. Nervni slomovi i opcenito mentalne bolesti (mental illnesses) se jos uvijek smatraju tabu-temom. Uobicajene reakcije su “daj se saberi”, “nije ti nista, imas sve, a kak mozes sad bit depresivan?”, “ljudi, ovaj je lud, prolupao je”, “mjesto mu je u ludari” i slicno. Slicne reakcije je dozivio i Adam Ant (pravo ime Stuart Goddard) koji boluje od manicne depresije. Prije 3 godine je upao u neki pub i izvadio pusku te izazvao incident. Slicna prica kao sa Frank Brunom, gubitak slave, razvod. i uobicajene reakcije sa strane tabloidne stampe. Stvarno bijedan rezon. Ali na zalost, jos uvijek prisutan. I te kako.
Post je objavljen 06.06.2004. u 20:25 sati.