Bijesni Žavijera Osloboditelja
utorak, 31.03.2015.
31. III. 2015.
Posljednji dan mjeseca ožujka a
u parku mi pogled privlače zeleni pupovi i stidni pregršti listića u krošnjama. Sunčano prijepodne koje je gotovo žarilo obraze pretvara se u olujno predvečerje. Sedam poslijepodne a pišem uz još danje svjetlo!
Naletjeh prije sat-dva slučajno na jednu fotografiju, pa prolistah njih još vezani snop
iz isto jednog kišno-sunčanog prijelaza iz ožujka u travanj
prije devet godina.
Na fotografijama primjećujem, grad je izgledao malo dosadnije,
plakati su najavljivali veliki ljetni koncert Rolling Stonesa na stadionu, koji se nikad nije održao,
a djevojke su nosile marame/šalove oko vrata, i traperice proširenih nogavica.
Mršavog džinsa - blaženog li doba! - nigdje na vidiku.
Bio sam nezadovoljan i polunesretan tada, sjećam se, ali vrlo drukčije nego dan-danas:
nezrelije, bjednije, zabludjelo.
Danas je to ipak jedna fina, čvrsta, sredovječna kriza,
pancetno prošarana
finom, sredovječnom zadovoljštinom i guštom.
Iz mojih izraza lica, na tim fotografijama, iščitavam (ili učitavam) neku kiselost,
nevoljkost.
Proučavao sam trenutak-dva svoj tadanji lik i
nije mi se baš fizički svidio, premda je bio umnogome vitkiji i mlađi i dobro je nosio uske traperice -
nekako je ipak
neuredan, nasumično loše odjeven, pohaban, raščupane posvud kose i neobrijan,
kao da ne mari.
On bi po svoj prilici nešto slično bezvezno mislio i o meni, i ne bi htio
izgledati kao ja.
Premda bi mi na brojnim drugim razinama, vjerojatno zavidio kao pas.
nedjelja, 29.03.2015.
29. III. 2015.
Trijebio sam danas repove
morskih insekata, umašćen šugom do članaka, i u jednome momentu
ušao u divnu zonu:
iza stakla grijao je proljetni nedjeljni dan gotovo
topao, blještav, sa zrncima prašine u zraku,
nas trojica neobavezno smo ćeretali, ćutali, ćućali, njih dvije
šaputale su na balkonu,
pušile pod granom punom pupova.
Veliki pas ležao mi je pod nogama, prestar da digne glavu, odlučan da se ne miče.
Na kauču, jedna je beba proživljavala snove.
Bio sam namiren i zadovoljan i onda me
odnijelo kući, drijemljivog.
Sve je danas u znaku čula i finih okusa.
I duljeg vremena.
petak, 27.03.2015.
27. III. 2015.
Red me umiruje.
I kada dođem s puta, masan, razdrljen, iznuren,
ne oklijevam odmah prati zaostalo posuđe, složiti čisto rublje, obrisati radne površine, isprazniti kufer,
staviti u bubanj svu nošenu odjeću,
obrijati se, okupati, potrošiti po sat
redeći neke zaostatke, izravnavajući grbine jer
red umiruje.
Da vjerujem u horoskopsko znakovlje
- što uvjetno i činim -
rekao bih da to razularuje se i nadjačava inače prezira vrijedan djevičasti podznak, tuši posve i dominantni nehajni znak, i individualnu svijest koja
možda želi činiti nešto drugo, ali ne može jer
- red umiruje.
čuvao u registratorima, kao kakav starmali ćato.
Čuvam još uvijek te dječje registratore, kao bizarni podsjetnik.
Ja nikad nisam bio predodređen da živim s nekim
inherentno nemarnim, ležerno razbacanim - takav izvanjski nered, uparen s vlastitim unutarnjim, s do krvi raščohanim nervima,
bio bi ona kap previše.
***
Put je bio kišan i iznurujuć,
omeđen dvoranom za sastanke i hotelskom posteljom,
jedinicom i nulom.
Okrepljujuća binarnost.
***
Volim doći kući.
Kod kuće je pritisak u tušu
optimalan.
srijeda, 18.03.2015.
18. III. 2015.
Neuobičajeno pozitivan, dan lagan na nogama -
od osunčano pospanog jutra i podneva pod suncem, iza zrcalnih stakala naočala, džentlmenski odjeven,
do poslijepodnevne šetnje gradom, koji me - kao kakvog provincijalnog golju - sve više fascinira premda na van za vječnost držim
u pubescenciji stečenu blaziranu, internacionalnu pozu
bez obzira što sam svaki put sadržajem i vrevom i šarenilom zatečen kao kakav
pop Ćira
evo danas recimo etnogurmanski sam se iživljavao
gnjavio sam prvo štapićima neke azijske nudle pa
srkao neku kenijsku kiselu kavu na hipsterskom mjestu pa
kupio par ćirilićnih jestvina u specijaliziranoj ruskoj prodavaonici živeži pa
malo zavirio u restoran koji je oglašavao srednjeazijska jela i tako mirisao,
a potom i u nekolicinu s palačinkama ovakvim ili onakvim, pa u neke druge sa jelima ovim ili onim, nizali su se sve sami restoran na restoranu,
i vrvili ljudi koji slatko jedu i žive i guraju bicikle, prolaze kroz dan, ne bježe,
i onda - kao vrhunac - utušio sam još komad
vrhunskog američanskog burgera kojeg
mrtva bi usta jela
i od kojeg su mi zazubice rasle tijekom jela,
i zalijevao to nekim neobično ukusnim autorskim pivom s kojim se nikad nisam susreo,
i na koncu posve pucao epikurejski po šavovima ali
sa zadovoljstvom
i
hodao ulicama i mislio kako
ovo nije grad u kojem sam frustrirano odrastao,
jer ja tu više ne vidim onu ogoljenost i konzumeristički jad devedesetih i pred-devedesetih, noćnu zabavu u jednom ili dva kluba, uniformne nizove lažnomramornih kafića i ugostiteljstvo koje nudi izbor od dvije industrijske pive, ćevapa, šnite pice, tvorničkih forneta ili buhtle sa sirom.
Za osjet ugode i gostoprimstva, mislim, najbitnije je da se ima svašta šareno i svugdje za jesti i da se svi nose na originalnost, pa makar kakvu.
Grad je put turista i stranih jezika iako je nigdje i ništa, neki tamo poluožujak.
To mi predstavlja zadovoljsvo i daje mi na osjećaju važnosti, jer sam ja jedna
priprosta ličnost.
četvrtak, 12.03.2015.
12. III. 2015.
Navukao sam se na hrvatsku televizijsku seriju, što je ridikulozno samo po sebi.
Svaku večer, u 20 sati, palim i sjedam pred televizor kao kakav barbarin,
i pratim mahom pristojno ispletene dogodovštine novovalnih junaka i poluretardirano smijem se raznim hindsight detaljima: "A on ne zna ono što mi sad znamo da je zapravo ahah hahah ah".
***
Sa svoga prozora gledam,
skoro svi pse tretiraju kao malu djecu, to je izgleda jače od razuma.
Često čujem povik "Fuj to!" odnekud iz parka.
Neki klinjo maloprije je šetao psa pa ga naizmjence
gušio povocem,
lupao iz amoka po guzici i
grlio mu glavu i obasipao njušku poljupcima.
Pas iz toga ništa neće naučiti nego da bude sve više svojeglav, da nameće svoju osobnost i da ne mari,
jer
u ovakve ljude se ne može pouzdati.
Oni se ne ravnaju logikom prirode, alfa snagom i hijerarhičnošću,
nego emotivno učitavaju i nedosljedno kompenziraju.
***
Popodnevima čitam neki bestseler koji je - naknadno primijetih - prije petnaest godina prevela jedna davna poznanica, i pomalo mi je neugodno zbog sitnih grešaka i adaptacijskih nespretnoća, a opet,
svjestan sam recimo da u našem jeziku - otkako je iz uporabe izašlo "druže" - nemamo adekvatnu vokativnu opciju za oslovljavanje i zazivanje policajca ("officer"),
sem tog nesretnog i nespretnog: "policajče", što bi najbolje bilo posve izbjeći, ali eto.
***
Ovaj jezik dušu je dao za jednu temeljitu reformu,
koju mogao bi provesti samo diktator.
utorak, 10.03.2015.
10. III. 2015.
Grupica osnovnoškolaca u parku ispod moga prozora
svaki dan igra bejzbol.
U rano poslijepodne, nakon nastave dotrče iz obližnje škole,
odbace jakne i torbe na klupu,
zauzmu pozicije i lupaju viču trče
sat, dva, tri.
Primjećujem, imaju profesionalnu (dječju) opremu, palicu, pravu loptu, kožnu rukavicu,
nešto što sam ja u toj dobi samo sanjao, snalazeći se sa letvama i teniskim lopticama.
Društvo mi je svakim danom sve simpatičnije iz razloga uključivosti - među njima ima i djevojčica i dječaka,
čak i jedan bucmastiji, nespretniji dječak,
od one fele koja je vječno isključena iz svih dječjih aktivnosti -
ovo društvance međutim
ne forsira kompetitivnost.
U početku, bucko je stajao sa strane, u debeloj jakni, s ključevima oko vrata,
oklijevajući da se priključi.
Nakon kratkog vremena, međutim, drugi su ga dječaci nagovorili da ostavi jaknu i stane na bazu.
Ovaj je ozareno, zahvalno prihvatio.
U igri se, naravno, nije dokazao - bio je štoviše grozan - ali drugi kao da nisu obraćali na to posebnu pažnju.
Ponašaju se - na moje iznenađenje - krajnje nezainteresirano za tako važne stvari kao što su
podjela na 'njih' i 'nas',
kao što je peer-pressure,
skupljanje poena,
pobjeda iznad svega i
zlobno naslađivanje nad gubitnicima.
***
Djeluju mi katkad gotovo odraslo u svojoj brižnosti - rade za djecu nečuvene stvari kao što je
prekidanje igre kad netko odšepesa do klupe:
zaustavljaju tad igru,
priđu mu i pitaju je li sve u redu, čekaju da
pauzaš klimne glavom, i skoči s klupe natrag u igru, željan da ih ne razočara.
koji mi je izazivao mučninu i gađenje, bez obzira što nije nešto posebno bio uperen ka meni:
svejedno, mučno je bilo gledati kako se u slabijoj, nesigurnijoj djeci zatiru prvi pupovi samopouzdanja, iniciraju dugogodišnji kompleksi, kako ih se ponižava.
Među ovom grupicom, toga ne vidim. Izaziva mi to sve neko malo ganuće.
Ne znam čini li ih to posebnima ili tako stvari sada i općenito stoje.
Nije uostalom ni bitno.
***
Ja sam jedan odvratan hipi,
čak i kad sam intenzivno, depresivno mizantropičan:
mrzim ljude ali svejedno želim da se međusobno vole.
petak, 06.03.2015.
4. - 6. III. 2015.
Ugripan kao Agrippa,
stajao sam omotan gunjem na prozoru hotelske sobe i bolnim očima piljio u kobaltno more i buru
koja me dan kasnije s velebitske ceste skoro otpuhala u ponor i zaborav
i onda došao kući, i
slušao ovo
utorak, 03.03.2015.
2. - 3. III. 2015.
Počevši od jučer, ovo je pun tjedan putovanja amo-tamo i
cjelodnevnih, serijskih sastanaka i
višesatnog simultanog prevođenja,
a sve uz krasan, iritantan kašalj
(ježe li se od nelagode ljudi kojima prvo strano šapućem, pa vrlo domaće hripljem na uvce?)
i transcedentnu vrtoglavicu koja buja naročito u popodnevnim, najiritantnijim satima i
sapetost nemogućnostima da se iz ovoga izvučem.
Ozbiljno razmatram da nosim masku, premda tek ona u ljudima
izaziva nelagodu i horor.
Zašto je sve u ovoj mladoj godini započelo tako nakrivo?
