Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 12.03.2015.
12. III. 2015.
Navukao sam se na hrvatsku televizijsku seriju, što je ridikulozno samo po sebi.
Svaku večer, u 20 sati, palim i sjedam pred televizor kao kakav barbarin,
i pratim mahom pristojno ispletene dogodovštine novovalnih junaka i poluretardirano smijem se raznim hindsight detaljima: "A on ne zna ono što mi sad znamo da je zapravo ahah hahah ah".
***
Sa svoga prozora gledam,
skoro svi pse tretiraju kao malu djecu, to je izgleda jače od razuma.
Često čujem povik "Fuj to!" odnekud iz parka.
Neki klinjo maloprije je šetao psa pa ga naizmjence
gušio povocem,
lupao iz amoka po guzici i
grlio mu glavu i obasipao njušku poljupcima.
Pas iz toga ništa neće naučiti nego da bude sve više svojeglav, da nameće svoju osobnost i da ne mari,
jer
u ovakve ljude se ne može pouzdati.
Oni se ne ravnaju logikom prirode, alfa snagom i hijerarhičnošću,
nego emotivno učitavaju i nedosljedno kompenziraju.
***
Popodnevima čitam neki bestseler koji je - naknadno primijetih - prije petnaest godina prevela jedna davna poznanica, i pomalo mi je neugodno zbog sitnih grešaka i adaptacijskih nespretnoća, a opet,
svjestan sam recimo da u našem jeziku - otkako je iz uporabe izašlo "druže" - nemamo adekvatnu vokativnu opciju za oslovljavanje i zazivanje policajca ("officer"),
sem tog nesretnog i nespretnog: "policajče", što bi najbolje bilo posve izbjeći, ali eto.
***
Ovaj jezik dušu je dao za jednu temeljitu reformu,
koju mogao bi provesti samo diktator.
