Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 18.03.2015.
18. III. 2015.
Neuobičajeno pozitivan, dan lagan na nogama -
od osunčano pospanog jutra i podneva pod suncem, iza zrcalnih stakala naočala, džentlmenski odjeven,
do poslijepodnevne šetnje gradom, koji me - kao kakvog provincijalnog golju - sve više fascinira premda na van za vječnost držim
u pubescenciji stečenu blaziranu, internacionalnu pozu
bez obzira što sam svaki put sadržajem i vrevom i šarenilom zatečen kao kakav
pop Ćira
evo danas recimo etnogurmanski sam se iživljavao
gnjavio sam prvo štapićima neke azijske nudle pa
srkao neku kenijsku kiselu kavu na hipsterskom mjestu pa
kupio par ćirilićnih jestvina u specijaliziranoj ruskoj prodavaonici živeži pa
malo zavirio u restoran koji je oglašavao srednjeazijska jela i tako mirisao,
a potom i u nekolicinu s palačinkama ovakvim ili onakvim, pa u neke druge sa jelima ovim ili onim, nizali su se sve sami restoran na restoranu,
i vrvili ljudi koji slatko jedu i žive i guraju bicikle, prolaze kroz dan, ne bježe,
i onda - kao vrhunac - utušio sam još komad
vrhunskog američanskog burgera kojeg
mrtva bi usta jela
i od kojeg su mi zazubice rasle tijekom jela,
i zalijevao to nekim neobično ukusnim autorskim pivom s kojim se nikad nisam susreo,
i na koncu posve pucao epikurejski po šavovima ali
sa zadovoljstvom
i
hodao ulicama i mislio kako
ovo nije grad u kojem sam frustrirano odrastao,
jer ja tu više ne vidim onu ogoljenost i konzumeristički jad devedesetih i pred-devedesetih, noćnu zabavu u jednom ili dva kluba, uniformne nizove lažnomramornih kafića i ugostiteljstvo koje nudi izbor od dvije industrijske pive, ćevapa, šnite pice, tvorničkih forneta ili buhtle sa sirom.
Za osjet ugode i gostoprimstva, mislim, najbitnije je da se ima svašta šareno i svugdje za jesti i da se svi nose na originalnost, pa makar kakvu.
Grad je put turista i stranih jezika iako je nigdje i ništa, neki tamo poluožujak.
To mi predstavlja zadovoljsvo i daje mi na osjećaju važnosti, jer sam ja jedna
priprosta ličnost.
