Jadi mladog vola

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

06/2022 (1)
09/2019 (1)
08/2018 (1)
11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

25.01.2006., srijeda

Slike

Sasvim slučajno, žena mu je u kompjuteru pronašla slike nepoznate plavuše. Nije to bila pornografija - tek obične slike obične djevojke u svakodnevnim životnim situacijama. Obučene, ne gole! On i ona i prije su imali bračnih problema, ali sad je iz nje provalila ogorčenost i frustracije dugogodišnjeg braka na rubu propasti. Negdje usput, između dospjelih rata kredita, borbe s bolešću i malom, provincijalnom sredinom, njihova se strast izgubila. Nije da su baš nešto poduzimali da poprave stvar. Ionako čarobnog štapića za sreću nema, osim možda u TV sapunicama.

Nakon tjedan dana njezinih suza, bijesa i razbijanja posuđa, uslijedio je tjedan ledene, optužujuće šutnje. Bilo je to još gore od suza. Zato je u zadnje vrijeme i odugovlačio s povratkom kući s posla.

Konačno je došlo i vrijeme za obračun. – Tko ti je ta kurva? – gledala ga je s otvorenom mržnjom. Prvi put u zadnjih par godina vidio je kod nje naznake strasti, zbog kojih se jednom davno u nju i zaljubio. Samo, ova je strast bila rušilačka i usmjerena protiv njega. Gledala je, kao da bi ga najradije vidjela mrtvog.

– Ne poznajem je. Obična žena, lice koje mi se svidjelo. Slike su s Interneta - rekao je pomirljivo.

– Ma, to ti farbaj nekog drugog! Nije dosta što ju jebeš, nego je očito i voliš, kad ne možeš bez njezinih slika.

- Majke mi, ne poznam ženu i nisam imao ništa s njom. Na netu sam slučajno natrapao na njezine slike. Svidio mi se njezin pogled, tužne oči. Na nekog me podsjetila, to je sve.

Nije progutala priču, ali više o tome nije razgovarala. Jedne je noći ugledao svjetlo u boravku – bila je u pidžami, lica zalijepljenog za ekran kompjutera.

– Skidaš gole frajere s neta, da mi vratiš?- sarkastično je upitao. Nije odgovorila, zureći u blještavilo s ekrana. Prišao je bliže. Surfala je po blogu njegove nepoznate, čitajući dnevničke zapise i skrolajući po slikama. Nije izgledala ljutito, naprotiv.

- Žena nije uopće loša – rekla je preko ramena. – Sad vidim da ima nešto privlačno u njoj. Iako, budimo realni, kosa joj je pretanka, iskrzana od silnog peroksida i višegodišnjeg blajhanja. Pogledaj ovu – zar ne vidiš ogromne pore na problematičnom tenu? Pa onda nos, oči nekako spuštene, zubi jedan preko drugog. Na ulici se možda ni jedno od nas dvoje za njom ne bi okrenulo. Pa opet, nešto iz nje zrači, to vidim i sama. Neka slutnja, žudnja, nada. Ne mogu točno odrediti.

Prišao joj je sasvim blizu i obgrlio oko ramena. – Drago mi je da me sad razumiješ i da nisi ljuta. Idemo nazad u krevet. Zaspali su zapletenih udova, a pred jutro u potpunoj tišini polako i nježno vodili ljubav. Ujutro, za doručkom, oboje su posramljeno gledali u stranu. Kao da su noćašnjom epizodom pobrisali sve nesporazume uz pomoć zajedničke opsesije. Vjerovao je, da je nepoznata žena sa slike bila tek dugo traženi izgovor da se pomire. Doduše, umjesto zajedničkog hobija ili boljeg razumijevanja, očito im je trebao netko treći. Makar u vidu virtualnog lika, nepoznate stopistice na autoputu Weba.

Sad su već oboje imali zasebne foldere na PC-ju, prepune slika nepoznate plavuše. Sve češće je ženu zaticao noću za kompjuterom, kako pretražuje mrežu ili piše mailove. Nije pitao, ona nije nudila objašnjenja. Krhka ravnoteža nije ničim smjela biti poremećena.

U krevetu je od pasivke postala zainteresirana, aktivna, radoznala. Sve češće bi ga u seksu iznenadila nekom bravurom ili istraživanjem nepoznatih voda. Sumnjao je da to ima veze sa njezinim vlastitim maštarijama o nepoznatoj. Ubrzo mu je predložila trojac u krevetu i sama ponudila sve organizirati. Ovo ga je zaprepastilo.

- Sigurno već imaš nekog frajera u planu? – pitanje je bilo retoričko, s prikrivenim strahom i osjećajem da gubi tlo pod nogama.

- Nemam kandidata! Zapravo, htjela sam predložiti da na netu nađemo neku curu za tricu. To je navodno vrhunska muška fantazija.

Više je nije mogao prepoznati. U početku je uživao u krevetu s dva ženska tijela, a nove partnerice su se smjenjivale kao na traci. Sve odreda lijepe i nalik njihovoj zajedničkoj strasti, nepoznatoj plavuši. Razlikovale su se tek karakterom i temperamentom u postelji. Uskoro je primijetio da ženama služi tek kao usputna zabava, uvertira u glavno jelo večeri - strasnu lezbijsku ljubav. Nesigurnost se počela odražavati na njegovom libidu. Ono što je mogao po cijelu noć, sad bi se svelo na jedan orgazam i poluerekciju, kojoj su žene pristupale s blagim podsmijehom. Kao s dobrodošlom, delikatnom igračkom, ali ne naročito bitnom u erotskom plesu.

- Nadam se da se ne ljutiš, ako te zamolimo da večeras samo gledaš– žena mu se jedne večeri ljubazno, ali odlučno obratila. Glasom koji nije trpio pogovor, glasom novooslobođene vatre, koja više nema razumijevanja za bivše tlačitelje.

– Možeš nam spremiti nešto za jelo, ili skuhati vino. Cimet i klinčići su u srednjem ormariću - rekla je ravnodušno, gazeći zadnje trunke njegovog samopoštovanja. Umjesto kuhinje, izabrao je net. Sad bi svake večeri pripremio hladne nareske i piće za ženu i njezine prijateljice, a sam bi se povukao u dnevni boravak, upalio kompjuter i prepustio se surfanju.

Jednog se dana povjerio najboljem prijatelju. Više nije mogao izdržati osjećaj srama i bespomoćnosti. Začudo, prijatelj je ravnodušno slušao o igrama seksa i dominacije, lezbijskoj ljubavi i pretvaranju prijatelja u pasivnog promatrača. Kad je saslušao priču do kraja, prvo mu je pitanje bilo:

- Znaš li tko je misteriozna plavuša, od čijih je slika sve započelo? Imaš li njezin email? Bilo kakve podatke?

- Ne razumijem.

Umjesto odgovora, prijatelj je iz unutarnjeg džepa jakne izvadio sliku i pokazao je.

– Je li to ona?

Obojica su dugo šutjela. Prijatelj mu je nastavio: - I sam sam opsjednut njome. Ima već šest mjeseci, kako sam njezine slike dobio emailom od poznanika, mladog odvjetnika iz Dalmacije. Radi se o njegovoj ženi. Imaju problema u braku, a on je sasvim slučajno otkrio, da njegovu ženu poznaje i obožava više desetaka muškaraca. Na webu su pronašli njezin blog i slike i sad je progone potpuno nepoznati ljudi. Jedan ga je nazvao i ispričavao se, tvrdeći da se radi o neobjašnjivom fenomenu. Slike su joj potpuno obične, ona je sasvim obična. Na slikama je obučena, u nevinim je, svakodnevnim, pozama. Pa ipak, nešto iz tih slika zrači, isijava. Nešto, očito dovoljno, da ljudima na daljinu zavrti glavom.

Nije mu povjerovao, iako je imao slike iste osobe u rukama. Žene, koja ga je podigla u visine, a onda grubo bacila u ponor, niti ne znajući da postoji.

Sad danima već razbija glavu nad ovom zagonetkom. Čak je angažirao i prijatelja, koji radi u policiji. Jedno mu je popodne donio njezine podatke u zatvorenoj kuverti. Kad je policajac otišao, dugo je gledao tu kuvertu razmišljajući, usudi li se otvoriti Pandorinu kutiju. Otkriti zagonetku Sfinge. Proći pored zaspalog Kerbera.

Na kraju je kuvertu spalio, ne otvorivši je. Pokušao se liječiti gledanjem pornografije, downloadanjem najgnjusnijih porno stranica. Nije pomoglo. Štoviše, problem mu se još pogoršao.

Sad skuplja i satima proučava slike običnih, obučenih žena – svih rasa, izgleda i stupnjeva privlačnosti. Traži ono nešto u nekoj drugoj ženi, tek da potvrdi teoriju. Sve što treba, traži - sve, baš sve žene to imaju!

Treba samo otkriti pravilan kut gledanja.

- 17:14 - Komentari (20) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

Osveta nečiste krvi

Zovem se Boro Stanković i ovisnik sam o diazepamu. Kad god me spopadne nervoza, napetost ili tjeskoba, te su mi tabletice spas. Smire me i daju mi snagu da nastavim s poslom. Recepte nabavljam preko veze, samo za vlastite potrebe. Tek povremeno i sitno dilam, kad sam u frci s lovom. Ja nisam ovisnik, to vam mora biti jasno. Dobro, jesam o kofeinu. Priznajem i da sam par puta u krizi kuhao suhe čahure maka (trideset čahura na litru vode, ako trebate recept). Ali to je sve, majke mi! Sve mi je to posljedica stresa od posla. Sad se već pitate radim li kao broker na burzi ili u školstvu, kad mi je šljaka tako neurozna. Istina je kao i uvijek nevjerojatna: ja lovim pedofile za lovu. Ja sam nešto kao lovac na glave, jer lovim bolesnike koji napastvuju djecu i guraju svoje prljave prste i ostalo u dječje piše i guze. Kladim se da niste imali pojma da posao kao moj uopće postoji, a kamo li da se plaća. O da! Čak je i vrlo unosan.

Sve je počelo prije par godina u Bostonu, gdje sam honorarni posao tražio preko malih oglasa. Natrapao sam na čudan oglas. Udruga roditelja djece –žrtava pedofila tražila je pojedince za unosan ‘posao’. Nudili su veliku lovu nekome, tko bi se u njihovo ime mogao osvetiti pedofilima. Očajni su se roditelji organizirali, tek kad je konačno buknuo skandal u Katoličkoj crkvi, a 2.000 svećenika i 2 biskupa provaljeni kao dugogodišnji pedofili. Bostonski je biskup Bernard Law - i sam dio pedofilskog lanca - uz milijunske odštete zataškao stvar. Neke su uništene obitelji ipak odlučile uzeti stvar u svoje ruke. To jest, unajmili su mene, anđela osvete. Mrzim pedofile. To nisu ljudi, to su zelena čudovišta, alieni iz druge galaksije. Prljavi i nečisti. Mali, ogavni zeleni. Ja sam lovac na zelene.

Uvijek sam imao razvijenu maštu. Za biskupa Shawa osobno sam pripremio maštovitu, starozavjetnu ‘oko za oko’. Za sitnu lovu sam unajmio junkieja sa AIDS-om, da ga propusti kroz šake. Jedne mu je večeri provalio i cijele ga noći rektalno obrađivao. Na odlasku, šutnuo mu je u venu pola miligrama LSD-a. Mislim da su biskupa halucinacije i loši tripovi drmali barem 24 sata, prije nego su ga pronašli i jedva spasili. Privremeno, doduše, jer je u bolnici testiran pozitivno na sidu.

U Hrvatsku sam se uskoro morao vratiti, jer mi je istekla viza. Nisam pokušavao izvrdati i ostati u Zemlji beskrajnih mogućnosti. Naposljetku, vraćao sam se s početnim kapitalom i odličnom idejom za vlastiti biznis. Na netu sam pronašao nekoliko udruga roditelja ovisnika o teškim drogama - Susret, Dvanaest stepenica, Anonimni narkomani. Obično sam im se predstavljao kao bivši ovisnik, skrbnik maloljetnog brata - narkomana. Svugdje su me primali sućutno, s razumijevanjem. Nisu znali, da mi trebaju imena njihovih sinova, ogrezlih i očajnih, koji će biti odlični i jeftini pomagači u biznisu koji sam planirao pokrenuti.

Sljedeći je korak bio delikatniji. Obitelji narkomana se uglavnom nisu bojale javnosti, niti stigmatizacije u društvu. Otvoreno su nastupali i javno iznosili imena svojih ovisnika i njihovih dilera. S druge strane, roditelji molestirane djece, žrtava pedofila, prešutno su se držali zajedno u šutnji o svemu i gurali glave u pijesak. Njihovih formalnih udruga u Hrvatskoj nema. Biti žrtva pedofilije ovdje je sramota i za zlostavljano dijete, ali i za roditelje. Ipak, uspio sam doći do više desetaka imena. Neki od tih roditelja bili su jako ogorčeni nefunkcioniranjem pravnog sustava i blagim kaznama za pedofile. Toliko, da su bili spremni i platiti, da se pedofilu ‘nešto desi’. Doduše, počelo je nevino: polomite mu noge; uglavnom su se zadovoljvali nanošenjem fizičke boli. Samo je jedna samohrana majka žrtve na glas izgovorila – ubijte gada! Mislim da je vjerovala da govori u afektu. Ali nije - prepoznao sam to po govoru tijela, grču i drhtanju usana, dok je naizgled mirno opisivala strahote kojima je njezin desetogodišnji sin bio izložen. Napastvovao ga je susjed, ugledni prvoborac vladajuće političke partije i uspješni poduzetnik. Liječnički i policijski izvještaji hladno su nabrajali bestijalnosti i ozljede, bez zalaženja u traumu psihe. Državno je odvjetništvo zavlačilo sa podnošenjem kaznene prijave, a kasnije se sudska rasprava otegla unedogled. Majka je na sudu morala dokazivati da je moralna osoba, nabrajati ljubavnike i njihovo ponašanje prema djetetu. Izgledalo je da će suđenje završiti kao farsa, a predmet otići u zastaru. Bio je to moj prvi posao i rado sam obećao besplatnu uslugu. Imao sam i osobne razloge – mrzim građevinske podizetnike, pa makar i bili u meni dragoj desničarskoj stranci. Tip je bio klasični slučaj pohlepe i potpunog odsustva morala. Navukao sam ga pričom o unosnim poslovima za Gradsku upravu Zagreba, uz masnu proviziju i dodatnu nagradu – nježnog petnaestogodišnjaka, koji dobro puši.

Bila je to moja katastrofalna pogreška. Nisam se sjetio da je ovo mala zemlja i malo tržište. Ovdje su domaći pedofili ujedno i nasilnici, silovatelji. Tu se ne radi o seksu, već osjećaju nadmoći, prisile. A kud ćeš veće moći od članstva u vodećoj, desno i konzervativno orijentiranoj stranci, koja se zalaže za seks u potpunom mraku, zabranu pobačaja, puritanizam u svemu - osim u porijeklu novca. Zato su im seksualne frustracije ogromne, a devijacije česte. U takvoj stranci i takvom društvu, moćni jebu slabije i nemoćne. Moja je prva žrtva sama širila krug zaraženih poput prerijskog požara. Infekcija se kao kuga počela širiti društvom.

Shvatio sam – moja je odlična poslovna ideja propala u samom začetku! Perpetuum mobile stavljen je u pokret. Jedino me frka da se ne razbolim ili nastradam, pa zatrebam transfuziju. Mislim da će uskoro mogućnost zaraze krvlju u bolnicama postati zastrašujuće velika. Paradoksalno, u zemlji koja je toliko nade polagala u čista krvna zrnca, budući će naraštaji drhtati pred sindromom nečiste krvi.

- 03:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #

12.01.2006., četvrtak

Dečko koji je volio tramvaje

Ispočetka tipa, koji je stajao ispred nje u tramvaju, nije ni registrirala. Pažnju joj je privukao tek njegov odraz u zamrljanom staklu. Izgledalo je, kao da se smiješi samom sebi, kao da zamišlja nešto lijepo. Ili, da je zaljubljen do ušiju. Kad svakodnevno ideš na posao s jednog kraja Osijeka na drugi i još k tome presjedaš, nagledaš se raznih faca, od djece do staraca, od brkatih baba do golobradih tinejdžera. Dugogodišnjom praksom, Svjetlana je uspjela izbrisati njihova lica. U najgorem slučaju, vidjela ih je kroz sfumato dijelova faca, spojenih u jednog tipičnog tramvajskog suputnika. Nekog, s kim se ne razgovara. Od kojeg se odmičeš najviše što je u prepunom tramvaju moguće. Na kraju je uspjela postići da uglavnom primjećuje ruke, koje drže štangu ili rukohvat. Lijepe, njegovane ruke pravilnih prstiju; najnovije nijanse laka; dlakave, muške ruke, različitih oblika i stupnjeva čistoće; izgrižene nokte sa zanokticama. I kad je bila stisnuta licem uz lice uz nekoga, vidjela je samo ranobojne mrlje, nejasne obrise i šake, kao neodređene forme u zgusnutom zraku tramvaja. Možda je odgovor na pitanje u glavi – zašto i kako odjednom primjećuje nečije lice – ležao u činjenici, da je vidjela njegov odraz lica. Čudno se smiješio. Neprirodno je i neobično odjednom jasno razaznavati nečije lice. Pa još kako se smiješi! Nešto između zaljubljenog ili na tripu, jer su mu oči bile raširene i nekako su čudno vrludale. Zjenice su mu bile sitne, tamnosmeđe i podsjetile su je na crne ribizle.

Netko ju je s leđa gurnuo laktom u rebra. Osjetila je zadah na potiljku. – Idemo, krenite prema sredini kola! – nečiji ju je nervozan glas trgnuo iz razmišljanja. Mahinalno je poslušala, već navikla na teror tramvajaca, putnika i povremenih kontrolora. Prije nego se odvojila od suputnika s čudnim očima i odrazom, bacila je pogled na njegove ruke, kojima je obgrlio željeznu šipku za držanje. Odudarale su od cjelokupnog dojma, koji je o njemu u trenu stvorila: student ili odbjegli pacijent s plućnog, možda knjižničar; lice u neskladu s gorštačkim, čvrstim šakama. Kako neobično, pomislila je, silazeći na sljedećoj stanici.

Dok se u pet popodne vraćala kući, na stanici kod Pošte opet ga je primijetila. Nije prepoznala lice, već držanje, stav, auru koja je zračila iz njega. Nešto joj se na njemu učinilo poznatim i ta ju je spoznaja odjednom iznenadila i razveselila. Možda je stvar bila tek u dugogodišnjem bijegu, njezinu izbjegavanju da pogleda u lice ljudima u tramvaju. Promjena godi, podsjetila je samu sebe, opravdavajući se.

Ovaj ga je puta pažljivije promotrila. Na usnama mu je titrao neki neodređen osmijeh. U prolazu se zagledao u oči djevojkama pored kojih je prošao, probijajući se prema prednjem dijelu tramvaja. Izgledalo je kao da traži neku određenu osobu, djevojku s kojom se nalazi. Možda curu, koju je vidio samo jednom i zaboravio je pitati za ime ili broj telefona. Svjetlana je poznavala taj osjećaj gubitka, vječne potrage za nekim dragim u masi, amalgamom izgubljene ljubavi, princa na bijelom konju i prijatelja iz djetinjstva, koji se davno odselio.

Odlučila je ovaj puta produžiti vožnju, sve dok ne ustanovi gdje ovaj mladić silazi. Njezina stanica je prošla, većina je putnika izašla na kod Name na Trgu, a neznanac je nastavio zuriti u lica putnika. Točnije, putnica. A možda tako pronalazi komade, pomislila je radoznalo. Par sati besciljne vožnje na dan od Višnjevca do Zelenog polja i natrag - nešto se sigurno zbari. Promatrala ga je sa sigurne udaljenosti. Imao je senzualne usne s urezanim borama nezadovoljstva, dubokim crtama prema dole, što mu je davalo žalosni izraz lica, čak i dok se neodređeno smiješio vlastitom odrazu u staklu. Rokova crkva je davno prošla, a tu je namjeravala izaći. Retfala joj je oduvijek predstavljala nepoznat dio grada, opasno predgrađe u kojem ne živi nitko koga ona poznaje. Neznanac je očito išao do kraja, do okretišta, pa ga je nastavila slijediti. Dugo mu je gledala u leđa, dok je koračao preko pruge u pravcu Višnjevca.

U utorak i srijedu nije ga vidjela, iako se nekoliko puta vozila na potezu od Tvrđe do Rokove crkve i nazad. U četvrtak ga je spazila na ćošku kod Ekonomskog fakulteta. Promatrala ga je kako hoda, pomalo pogrbljenih ramena, s rukama u džepovima jakne. Ušao je u tramvaj u pravcu kolodvora. Osjećala je čudnu bliskost s neznancem, kojem nije znala niti ime. Svejedno, nije preispitivala vlastite razloge opčinjenosti strancem. Ovo se već razvilo u opsesiju, tek je konstatirala u sebi.

Njezin je nepoznati i ovaj puta zurio u lica djevojaka, ali na neki nenametljiv i pristojan način. Par cura mu se prijazno nasmiješilo. Očito su vjeruvale da želi kontakt. Ali, nije ga bilo. Svaki puta, kad bi se u prolazu zagledao u žensko lice, kao da se pogledom ispričavao: - Oprostite, mislio sam da je ona!

Sad ga je Svjetlana već tražila na tramvajskim stanicama. Prateći ga mjesecima, razvila je svojevrsnu ovisnost o njemu. Ako bi tjedan prošao, a da ga nije par puta pronašla i slijedila, osjećala se neispunjeno i nezadovoljno. Vremenom je razvila nekoliko teorija o njemu i djevojci, koju očito traži. Zanosila se idejom o tragično izgubljenoj ljubavi u nekoj nesreći. Neznancu je potraga bila tek refleks na gubitak i nemirenje sa sudbinom. Kao kontrapunkt ovoj zašećerenoj verziji, postavila je i teoriju o bezazlenom luđaku, povremenom bjeguncu od staratelja ili liječnika. Ta je opcija izgledala najlogičnije.

Jednoga dana više nije mogla izdržati. Čvrsto je odlučila skupiti hrabrost i prići mu. Predstavit će se i pozvati ga na kavu. Priznat će mu svoju opsesiju i zamoliti da joj ispriča svoju životnu priču. Danima ga je čekala da se pojavi na njegovim uobičajenim stanicama. Možda je bolestan? Ili je otputovao? Više nije mogla spavati. Na poslu je gubila koncentraciju i uz razne izgovore pod radnim vremenom odlazila na sat-dva vožnje tramvajem. Počela je zamjećivati lica. Zapažala je detalje i sitnice, koje prije nije. Najgore od svega, ona sama počela je zagledati lica putnika. Tražila je njegove usne i bore oko usana. Njegove šake. Bile su to jedine točke u traganju, koje je sad dobilo novi smisao.

Ima tome već par mjeseci, kako Svjetlanu pratim po tramvajima. Kad sam je u početku zapazio, prva mi je pomisao bila: koga i zašto ljepotica poput nje tako opsjednuto traži, izgubljenog pogleda i lica kao u oblacima? Raspitao sam se susjeda - vozača tramvaja. Kaže, da je svi tramvajci poznaju. Jedino ne znaju, koga traži.

Pisac sam, pa me priča zanteresirala. Počeo sam je slijediti na njezinim potragama po tramvajima. Zamišljao sam, kako prisustvujem susretu Svjetlane i njezine opsesije, tog tajanstvenog muškarca. Nisam se planirao zaljubiti, ali to je očito bilo neizbježno. Više ne želim da ga pronađe. Želim skupiti hrabrost i prići joj. Odvesti u kafić pod Dravom i objasniti joj, da je njezina potraga završena. Baš kao i moja.

Jedino me brine plavuša, kojoj sve češće vidim tek obrise, skrivene iza gomile ljudi u zadnjem dijelu tramvaja. Kao da me slijedi. Nisam siguran poznajem li je. Nisam siguran, želim li da me prepoznaju.


- 03:52 - Komentari (28) - Isprintaj - #

08.01.2006., nedjelja

Igre istine

Nije nam to bila baš neka pametna ideja. Ona i ja, nakon opake svađe i fenomenalnog seksa za pomirenje, šutimo i gledamo u strop.

-'Ajmo se napit!- predložio sam, ne znajući više kako popuniti pukotine u zidu, koji se urušavao sve brže, prijeteći da nas žive pokopa.

- Još bolje, idemo se igrati one školske 'svaki gutljaj- jedna istina'- rekla je pomalo glumeći bezbrižnu odlučnost.

- Čuj, ne znam je li to baš sad pametno, - pokušao sam odložiti neizbježnu katastrofu, dok se Nemesis naše veze na stropu sobe pretvarao u užarenu kuglu, što se u koncentričnim krugovima spuštala na buduće ruševine našeg braka.

Otvorio sam minibar i pogledao je. – Imamo makedonski Vranac, pola boce Jim Beama i neotvoreni vermut. Dame biraju!

- Jebeš vino! Za ovu nam igru treba neka žestica. Daj viski!- hrabrila se, pomalo drhtureći. Najradije bi odustala, naslućivao sam, ali joj ponos i samoubilački nagoni, koji smo oboje dijelili, nije dopuštao uzmak

- Onda, Jim Beam! Uzmi one male čaše za tekilu - predložio sam joj. Meni do pijanstva treba par čaša, a do mučnine tek malo više. Ali sam nekako osjećao, da će ovaj puta mučnina doći mnogo prije.

Uspravila se u polusjedeći položaj, leđa poduprla s oba naša jastuka i sa strahom, ali i nekim sjajem u očima, rekla: - Dakle, trenutak istine, cijele-cjelcate, po prvi puta u našem gradu, dame i gospodo! U lijevom kutu kreveta – Mister Sveznajući, sedamdeset kila čistih mišića i seljačkih kostiju, mozak dvije marke, s dlakavim poprsjem ekstra kvalitete! Na desnoj strani ringa, ultimate fight arene par excellance, na Hespo madracu najviše kvalitete, ali s mudracem ovog kućanstva- dama obučena samo u kosu ali lady dressed to kill; mozak ovog doma, Miss Sense & Sensibility, dame i gospodo, veliki pljesak za našu šampionku, tra-tara-taaa!

Slušao sam sa zanimanjem ovo glumatanje i oponašanje najave boksa, nastupa onih kretena u kickboxingu, ili kako se ta makljaža nogama već zove. Znao sam da govorancijom i otezanjem prikriva nesigurnost i odugovlači s početkom katastrofe, koju je sama inicirala.

Umjesto u gong, opalio sam žlicom od kinderlade u noćnu lampu. – Prva runda!- nakesio sam se i sam glumeći bezbrižnu zajebanciju. – Hoćemo li prvo kruženje, rad nogu, predigru.. Ili odmah idemo na vratnu venu? – namignuo sam joj i pokušao je zagrliti. Ljutito je uzmaknula, pa je moj poljubac, usmjeren usnama, završio u njenoj kosi. Nasula je viski do pola čaše, nešto kao 0,5 deci i uz gadljivu facu ga iskapila. Samo je falio šank, da opali zadebljanim dnom čaše, kao u kaubojskim filmovima.

– Kao što vidiš, ja svoju prvu popila! A sad pitanje. Jesi li me ikad prevario s nekim koga poznajemo oboje? Pitanje je očito bilo dugo smišljano, dobro formulirano i nije ostavljalo previše manevarskog prostora. Isto tako, znao sam da je njime otvorila prečicu za pakao.

- Jesam, naravno. To i jest prava prijevara! Jebeš jebanje s nepoznatim likovima – pokušao sam stvari gurnuti u filozofske vode. Završni udarac neće uslijediti odmah. Još neće pitati za ime. Ili imena. Morala je znati moj odgovor još prije nego sam ga, kao metak, ispalio u njezinu glavu, srce i abdomen - sve istovremeno. Zamišljao sam ga u nekoj poludjeloj usporenoj putanji kao u Matrixu – lice joj se zgrčilo, a usne stisnule u ravnu, bijelu crtu.

- Gade!

Okrenuo sam se na drugu stranu, dok sam točio svoju čašu viskija. Imao je okus pokvarenog octa u salati. Zakašljao sam se, sa izdajničkim suzama u očima. – Znaš da sam neiskusan u žestici – objašnjavao sam bespotrebno, petljajući s bocom i vraćajući joj čašu. Prsti su nam se na tren dotakli. Oboje smo se trznuli.

- Moj red je, drži gaćice! – glas mi je zazvučao šuplje, glupo i nepotrebno. Nije ih imala, a očito je i psihički u ovo ušla spremnija od mene.

- Zašto i kome noću pišeš mailove, dok se ja pravim da spavam? Prošle je noći to bilo u pola tri ujutro. Nemoj mi prodavati foru o prijateljima i nesanici!

- Mislila sam, da se igra zove 'pij i pitaj', a ne 'stotinu podpitanja i držanje lekcija' – gledala je u stranu, vrteći čašu u rukama. Kapljice znoja na vratu počele su puziti prema dojkama. Piljio sam u jednu od kapljica i pitao se: je li to moj ili njezin znoj; strast ili strah?

– Osim toga, to su dva pitanja. Zašto? Jer sam usamljena. Ležimo jedno uz drugo, a kilometrima smo daleko. Ne razgovaramo ni danju, niti prije ili poslije seksa. Nema dijaloga. Oboje izgovaramo popriličan broj riječi. Imamo svoje kratke ili još kraće monologe. Dajemo obavijesti, servisne informacije, poslovne i obiteljske cirkularne notice. Izmjenjujemo mišljenja i komentare o trivijalnostima, tek ponekad usporedimo mišljenja. I to uglavnom kad nam se poklope, kako i koliko nekoga mrzimo, preziremo, poželimo zatući. Možda ne vjeruješ, ali sam tek u noćnim razgovorima i mailovima preko neta pronašla izgubljenu ljudsku komunikaciju.

Znao sam da tiradom zatomljuje strah od pitanja 's kime'. Ravnoteža straha i mučnine bila je uspostavljena. Prstom sam crtao nevidljive mape s blagom po njezinoj goloj nozi. Nije se bunila, ali tijelo joj je bilo napeto kao struna, koja prijeti pucanjem. Nasuo sam čašu do vrha i iskapio. Nisam ni trepnuo, a vatrena kugla koju sam progutao nije djelovala. Osjećao sam se kao jebeni fakir, koji lagano šetucka preko usijanog ugljevlja bez ijednog uključenog osjetila.

- Hej, pa moj je red za piće i pitanje! – pobunila se, otimajući mi čašu. Kao da se bojala da ne ostanemo bez ovog tekućeg lakmus-papira. Da, pozelenio si u licu, pizdo od preljubnika, kao da su govorile njezine oči s razmazanom maskarom.

- Ne boj se. Ima dovoljno u boci, da dopremo do zadnje prljavštine ove jebene veze!– bijesno sam uzvratio, čudeći se trncima u vrhovima prstiju, damarima na sljepoočnicama i gvalji u suhim ustima. Likovao sam u sebi, dok joj je ruka drhtala, sipajući piće u čašu. Nisam znao zašto, ali sam osjećao neki pravednički gnjev i potrebu da udarim jače sljedeći puta.

- Zašto ne želiš imati dijete sa mnom? – zarila je nož iznenada, okrećući ga postrance u rani, dok je kidala tkivo, organe i vene. Onako, kako to kod Kurosawe rade samo najbolji samuraji. – I nemoj srati o nesigurnom svijetu, odvratnim vremenima, podstanarstvu i malim plaćama!

Nije čekala trenutačni odgovor. Znala je da će potrajati. Nasula je novu čašu do pola, pružila mi je, pa se predomislila. Ispila ju je sama, a meni natočila drugu. Dok sam gutao bodljikavu žicu i razmrvljeno staklo, ovaj sam je puta gledao u oči. Tražio sam naznake odgovora koji očekuje, laž koja oslobađa, istinu koju nijedno od nas nije bilo spremno čuti izgovorenu na glas.

Polako sam je zagrlio, poljubio u kosu i pružio joj bocu. Potegnula je gutljaj, koji nas je oboje iznenadio. Grgljanje, kao kad piješ vodu nakon silne žeđi. Kao kad zalijevaš žedne lončanice. Kao kad natapaš prašinu ljetnjeg, prašnjavog pločnika. Nisam joj mogao ostati dužan. Skoro sam oteo bocu, halapljivo prislonio usnama i utonuo u zvučnu kulisu iščekivanja.

Na Olimpu, bogovi su se nestrpljivo nagnuli sa svojih prijestolja prema Kronosu, iščekujući da konačno oslobodi zaustavljeno vrijeme.
- 02:32 - Komentari (26) - Isprintaj - #

07.01.2006., subota

Teslina tajna

Ljeto je Gospodnje 1943., a ja idem svom Stvoritelju - sam i bez potomstva. Pa, ipak, sretan sam, jer čovječanstvu iza sebe ostavljam sve vrijedno što sam imao – svoje izume i zastrašujuću tajnu, koju već dvadesetak godina nosim u sebi.

Neka se svima obznani strašna i veličanstvena istina - muškarci su s Marsa, a žene s Venere!

Nadam se da će ljudski rod iskoristiti moje izume za opću dobrobit čovječanstva, baš kao i ovu tajnu. Kud će to čovječanstvo odvesti, ne usudim se niti zamisliti. Mnoge sam noći probdio, promatrajući kroz teleskop zvjezdano nebo. Zamišljao sam ljudsku vrstu kako jednog dana šalje brodove na Mars, u potragu za našim muškim korijenima. Vidim otkrića vode, života, uspostavu kontakta s praprecima. Uz malo mašte, nije nezamislivo niti konačno i trajno razumijevanje i jedinstvo muškaraca sa ženama. Možda i spajanje naših sličnih humanoidnih vrsta u jedinstvenu – onakvu, kakvu je možda Stvoritelj imao na umu, kad je posijao sjeme prvog muškarca na Marsu i prve žene na Veneri. Dva planeta, dvije vrste, a između njih bojno polje – Zemlja.

Odrastao sam u skladnoj svećeničkoj familiji. Moj otac, prota Milutin, bio je načitan i obrazovan dio obitelji, ali svemu što znam u životu - naučila me moja nepismena mati Đuka. Kasnije, u poznijoj životnoj dobi, upoznao sam Micu, punim imenom Milevu Einstein, rođenu Marić.Svi moji izumi i ideje došli su od ove dvije velike žene.

Ispočetka, moja se majka krila preda mnom, baš kao i pred svojim mužem i ostatkom obitelji. Ali, sve teže joj je bilo objasniti svoje izume, kućanske alate i pomagala, koja je, iako nepismena, sama smišljala i izrađivala. Kad je moj brat Danijel u dvanaestoj godini poginuo u padu s konja, skoro mi je priznala. Kad sam u školi skoro pao godinu zbog crtanja, koje mi nije nikako išlo, tješila me i objašnjavala, da Stvoritelj za svakoga od nas ima neki drugi naum. Tek kad sam teško obolio od kolere i skoro umro – slomila se i odala mi svoju užasnu tajnu. Priznala mi je, da moje vrtoglavice i bljeskove u glavi, šarene slike u kojima sam jasno vidio nacrte, formule i izume, izaziva ona. Objašnjavala je, da su to telepatske slike koje mi je slala iz svog uma, želeći u meni potaknuti interes i talent za mehaniku, koja me privlačila. Ni kad je ubijedila oca da odustane od svojih snova o sinu - nasljedniku u svećeničkom pozivu, nisam joj potpuno vjerovao. Niti onda, kad sam u glavi ugledao budućnost i sebe u Politehničkoj školi u Grazu 1875.godine, ni tad joj nisam posvema povjerovao.

Možda mislite da sam bio neki poslušan i neporočan sin, odan majčinim skutima. Ne, bio sam buntovnik, pomalo lijen, a na drugoj se godini školovanja čak i odao kocki, pa su me sa studija izbacili. Ali, nisam se predavao, pa nastavih na vlastitu ruku. Preselio sam se u Prag, pa u Budimpeštu, gdje su me zaposlili u Glavnom telegrafskom uredu.

Moja me majka povremeno obasipala živopisnim slikama u glavi. Jedne sam noći do kasno mozgao nad problemom motora na izmjeničnu struju. Ubrzo sam usnio njezine slike s nacrtima i rješenjima. Slično se desilo i s rotirajućim magnetnim poljem. Moglo bi se reći, da je moja majka povremeno tiho i bezglasno na daljinu kopala po svakom zakutku mojeg uma.

Godine 1884. preselio sam se u Ameriku, da bih radio za Edisona. Postao sam njegov omiljeni asistent, naporno radeći od jutra do mraka. Ali, ubrzo su se naša mišljenja oko struje počela razilaziti. Edison je previše uložio u razvoj istosmjerne, da bi tek tako prihvatio moju ideju o izmjeničnoj struji. Dao sam otkaz i uz pomoć zainteresiranih investitora osnovao vlastitu tvrtku. Sve češće su me bljeskovi u umu, vrtoglavice i glavobolje odvodili u nova, neistražena područja. Ideje su nastajale obično noću, dok je prijenos misli bio najlakši, uz najmanje smetnji. Tisućama kilometara udaljenu u Smiljanu, čuo bih majku i vidio slike koje mi je slala. Do 1891. već sam imao 40 odobrenih patenata, a ubrzo sam počeo i držati predavanja na Institutu za elektroinženjerstvo. Onako visok, vitak i elegantan, uvijek besprijekorno odjeven i ugodne pojave, bio sam bio popularan kod žena. Ali, do tada mi je majka već otkrila nevjerojatnu istinu – da su žene posebna vrsta. Naizgled istovjetne muškarcima, ipak su bića s drugog planeta – Venere. Radilo se o naprednijoj vrsti, kojoj je Stvoritelj otpočetka namijenio vodeću ulogu, već u matrijarhatima na počecima civilizacije. Ipak, opasnost sukoba vrebala je sa svakim novim osjećajem ugroženosti muškog roda. Muškarcima su išli od ruke ratovi, zastoji i krivudanja u razvitku svijeta i društva. U takva su vremena žene svoje prednosti i genetsku supremaciju morale skrivati i prerušavati, a svoje ideje usmjeravati preko muške djece kao kukavičja jaja.

Što sam više saznavao o ženama - sve sam ih se više bojao. Moj me prijatelj Mark Twain uvjeravao, govoreći iz vlastitog iskustva ženskaroša, da su divne, podatne, da je njima lako upravljati. Čitajući njegove knjige, shvatio sam da je u zabludi. Da i velikim piscem manipulira žena, ili više njih.

Nakon 1903.godine, moje su se glavobolje pojačale. Povremeno bih primao slike i signale još jedne žene. Rekla je da se zove Mica, da joj je 28, a njezinom mužu Albertu 24. Upravo su se vjenčali u Bernu. On radi u Patentnom uredu, ali nema sumnje da su slike i ideje njezine. Njezin muž ima brojne ljubavnice, a vara je čak i s vlastitom sestričnom. Mileva Mica Marić, udana Einstein, odlučuje se osvetiti. Svoj briljantni tehnički um ponovno stavlja u pogon. I tako sam dobio prijateljicu i ljubavnicu na daljinu za cijeli život. Više mi nije padalo na pamet potražiti drugu ženu. Jadni Albert više nikad nije ponovio svoje znanstvene uspjehe, smišljene 1905. uz pomoć Mileve. Meni je Mica, iako bolešljiva, rastavljena, s djecom i bez sredstava za život, nastavila slati ideje i slike budućih velikih tehničkih izuma - fluorescentnog svjetla, elektronskog mikroskopa, razbijanja atoma, prirode kozmičkih X zraka, plazme. Kao ni ona, niti ja nisam imao dara za unovčiti ove izume. Ionako su bili potrebni čovječanstvu, a svijet još nije bio spreman da žene donesu sva ova otkrića.

Nikad se nisam ženio, a žene sam cijelog života općenito izbjegavao. Sada, na kraju puta, ponekad pomislim na jadnog Alberta, svojeg suučesnika u razotkrivanju prirode ženske vrste. Usprkos brojnoj djeci, ljubavnicama i tjelesnim užicima, slavi i častima kojima je bio obasipan cijeloga života, nije imao tu sreću da vidi slike u glavi kao ja. Mogao je tek naslućivati strašnu istinu o ženama – to ga je i odgurnulo od Mileve. Ona se, nakon bolesti i smrti vlastite djece, smrću u 69. godini spasila siromaštva i daljnje borbe s Albertom oko novca.

Nas smo dvojica nastavili bez naše muze. Albert će me nadživjeti još 12 godina, ali će do kraja, baš kao i ja, često gledati u nebo, prema najsjajnijoj zvijezdi večernjici, Danici.

Tako i sam umirem - zadivljen i zagledan prema Veneri.
- 05:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.01.2006., utorak

Dok čekam sabah sa šejtanom

Ne spavam noću, otkad si poginula u saobraćajki davne 1976. u cvijetu mladosti. Imao sam tek osam godina, ali već tada si bila moj sevdah. Ne fale mi tvoje bujne grudi, blajhani slapovi kose, pa čak niti tvoje umjetničko ime Silvana. Meni se više sviđalo tvoje pravo ime. Zilha Barjaktarević. Babo ti je bio tužan i ponosan istovremeno, a svima bi po Doboju pričao da si to učinila zbog njega. Kao, nije zbog love i marketinga, nego jer je babo oduvijek volio onu sisatu Talijanku Silvanu Magnani. Eto, i nakon 30 godina sjećam se dobro naše pjesme.I zato mi i noćas srce pati.


Šta ce mi život bez tebe, dragi
kad drugu ljubav ne želim da imam
sanjam te, sanjam skoro svake noći
samo si ti u srcu mom.

Jesen je tužna vec odavno došla
uzalud čekam, uzalud se nadam
o, majko moja, koliko ga volim
samo je on u srcu mom.

Noćas mi srce pati, noćas me duša boli
Teško je kad se voli,kad ostanes sam.



Znam da si tu pjesmu pjevala samo za mene, a sevdah u tebi – ekstazu, ljubav i žudnju - zauvijek usadila u osmogodišnjeg dječaka.

Poslije sam se zaljubljivao i u Zehru Deović, Nadu Mamulu, Bebu Selimović . Sukcesivno, po navici, kako su na tržište izbacivale sve starije i bolje sevdalinke. Ah meraka u večeri rane, kad bih čuo U đul-bašti, Mujo kuje, ili Omer-beže na kuli sjeđaše... Ali, najstariji je ispao Mostarac Šantić i njegova Emina. E, tu sam bio ulovljen trajno.

Lagao bih, kad bih rekao da mi ne fale tvoje ogromne grudi, sise, dude kojima si me uspavljivala. Tad se to nije pomodno zvalo babysitting kao danas, ali mi smo bili komšije, susjedi, a ti si bila očarana slatkim dječakom s loknicama i mojom neutaživom glađu za tvojim, da se ne lažemo, ogromnim dudama. Moj behare, ko li mi te sad bere, tamo u dženetu, na onome svijetu? Allah te za tvoja zemaljska trpljenja sigurno nagradio divanima od svile, gdje ni žegu ni mraz nećeš osjetiti; gdje ti je blizu hladovina, a plodovi nadohvat ruke; iz čaša srebrnih sad piješ, kao da su biseri prosuti. Barem tako piše u Kur"anu. Imaš li s kim tamo gore ašikovati?

Kad sam se nedavno u zrelim godinama zaljubio, sjetih se one tvoje “Da sam ptica i da imam krila- ja bih cijelu Bosnu preletila; letila bih, nikad ne bih stala, dok se Bosne ne bi nagledala”. E, pa tako sam se ja osjećao - kao da mogu i moram letjeti. Ali, viđali smo se potajno, moja ljubav i ja, samo nedjeljom. Vozeći se na susret s njom, u autu bih pjevao na sav glas: “Koliko je u nedjelji dana, svi su dani od srebra skovani, a nedjelja od suhoga zlata; subota je nedjelju donijela, a nedjelja dragu mi dovela”.

Pa onda, ‘Ah meraka u večeri rane”, dok bih se kasno, prepun njenih mirisa, vraćao u hladni stan. A u povratku, pjevalo se “Zvijezda tjera mjeseca, za goru ga otjera”.

Kad bih se odljubljivao, ili vraćao u Njemačku sa urlauba, nostalgične sevdalinke bi prevladale, a moj Mercedes odzvanjao: Sejdefu majka buđaše (bolovao sam); Sinoć ja i moja kona na kapiji stajasmo (ostavljale bi me). Ponekad bih se u tuđinu vraćao autobusom, pa smo vozač i ja bi naglas zagrljeni pjevali ovu: “S one strane Plive gajtan trava raste, svaka tuđa zemlja-tuga je golema”. Onda bi vozač, moj zemljak – pa još pjesnik -. pustio suzu i recitirao Šantićevu “Ostajte ovdje”. E, to bi nas sve bacilo u depresivnu šutnju.

Volio sam u životu plave, crne i smeđe, ali nikad nijednu s tako velikim srcem, ovaj, sisama ko tvoje. Nije da ne mogu bez takvih duda, već sam veliki dečko. Spavam sam, ne bojim se mraka. Ali, i dan-danas sam ostao oralni tip. Možda i zbog tvog poprsja iz vlastitog, sretnog djetinjstva. A kad se sjetim tebe, kao sada, zabrazdim u sevdah i sevdalinke. Zbog tebe, moja bivša draga. Danas, kad ja pođem na Bembašu, nemam kome reći “Kahvu mi draga ispeci”. Još malo, pa trideset deveta. A ti već godinama mrtva.

"Umro stari pjesnik, umrla Emina
Ostala je tužna bašta od jasmina
Razbio se ibrik, uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini nikad umrijet neće".


Ili o Silvani? Ne znam više.

- 03:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.01.2006., nedjelja

Medena

Silvestrovo je. Novogodišnja večera je na stolu: pohano, purica, sarma i francuska salata. Muž već godinama prigovara svemu, ali ne i mom kuhanju. Mislim da je to jedan od dva razloga, zašto me već nije ostavio.

To - i njegove mezimice.

S trideset dvije i depresijom nakon rođenja naše druge kćeri, možda i nisam zabavno društvo, kakvo Jasenko očekuje i traži. Razmišljam, je li to glavni razlog, zašto me više ne voli. Zašto sve otvorenije govori o svojim kurvama. Nekad sam mu bila sve, a danas tek besplatna sluškinja. I večeras, poslije svečanog objeda, namjerava na doček kod ljubavnice.

- Kuhinja miriše po medu. Znaš da volim tvoje medenjake. Zar se još peku? - pita kao u restoranu.

Brišem ruke o pregaču, sklanjam sa stola ostatke večere, nosim mu kavu. U prolazu, saginjem se da Mašu, koja mu sjedi na koljenima, pogladim po obrazu. Njoj je već šest godina, a on je obožava. Baš kao što je nekad obožavao mene. Voli on i stariju Mariju, ali mlađa je od rođenja njegova miljenica.

Curice misle, da on zaista i na Silvestrovo mora na posao. Ja dobro znam, gdje odlazi.

Večeras su naše djevojčice obučene u najljepšu odjeću. Satima sam im plela sitne pletenice i kose ukrasila mašnama i šarenim ukosnicama. Ja na sebi imam haljinu, koju mi je on darovao za prvu godišnjicu braka. Tad sam mu još bila sve.

- A sad moji čuveni medenjaci, koje svi vole! – rekla sam svečano, stavljajući kristalni pladanj na stol. Još vrući iz pećnice, ti zlatnožuti kolutići zamamno mirišu na med, bademe i izgubljenu toplinu obiteljske idile.

Svi smo okupljeni za stolom. Jasenko bez oduševljenja grize komadić medenjaka, ali hvali im miris i aromu. Curice su ih već pojele nekoliko, obilno ih zalijevajući mlijekom.

- Nekad si me zvao 'honey' i 'slatkice'. Bila sam tvoja 'medena', a danas su pohvale rezervirane samo za medenjake – konstatiram, ne optužujem.

- Pusti sad to, kasno je - Jasenko s obožavanjem promatra svoje mezimice. Cijele večeri gleda kroz mene, kao i obično. Za njega odavno ne postojim.

Djevojčice su utihnule, a glave im objema klonule na rub stola.

- Vas dvije jedva gledate, - kaže curicama, ljubi ih i nosi obje u krevet. Ne odgovaraju, a on začuđeno gleda u modre usnice. U očima mu vidim strah, sumnjičavost i naposljetku paniku. Oko nas, miris badema pobjeđuje med i sve nas prekriva kao plašt.

- Marija, Mašo, probudite se! – on ih glasno doziva i trese im ramena. Konačno sam ga nečim uspjela uzdrmati. Užasnut ustaje, kreće prema telefonu, naziva hitnu. Sjedim mirno za stolom, s rukama niz tijelo. Uzela sam mu najdragocjenije što je imao.

Ne bojim se, jer on mi odavno ne može ništa. Sjedimo za stolom i gledamo se.

Trudim se ne razmišljati još malo. Trenutak prije nego um konačno pobjegne od zastrašujuće stvarnosti, oči nam se sretnu. U njegovim, od suza zamućenim očima, vidim neizgovoreno pitanje.

Odgovaram mu glasno:

- Nikad više Medena. Moje je ime Medeja.
- 05:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>