Nije nam to bila baš neka pametna ideja. Ona i ja, nakon opake svađe i fenomenalnog seksa za pomirenje, šutimo i gledamo u strop.
-'Ajmo se napit!- predložio sam, ne znajući više kako popuniti pukotine u zidu, koji se urušavao sve brže, prijeteći da nas žive pokopa.
- Još bolje, idemo se igrati one školske 'svaki gutljaj- jedna istina'- rekla je pomalo glumeći bezbrižnu odlučnost.
- Čuj, ne znam je li to baš sad pametno, - pokušao sam odložiti neizbježnu katastrofu, dok se Nemesis naše veze na stropu sobe pretvarao u užarenu kuglu, što se u koncentričnim krugovima spuštala na buduće ruševine našeg braka.
Otvorio sam minibar i pogledao je. – Imamo makedonski Vranac, pola boce Jim Beama i neotvoreni vermut. Dame biraju!
- Jebeš vino! Za ovu nam igru treba neka žestica. Daj viski!- hrabrila se, pomalo drhtureći. Najradije bi odustala, naslućivao sam, ali joj ponos i samoubilački nagoni, koji smo oboje dijelili, nije dopuštao uzmak
- Onda, Jim Beam! Uzmi one male čaše za tekilu - predložio sam joj. Meni do pijanstva treba par čaša, a do mučnine tek malo više. Ali sam nekako osjećao, da će ovaj puta mučnina doći mnogo prije.
Uspravila se u polusjedeći položaj, leđa poduprla s oba naša jastuka i sa strahom, ali i nekim sjajem u očima, rekla: - Dakle, trenutak istine, cijele-cjelcate, po prvi puta u našem gradu, dame i gospodo! U lijevom kutu kreveta – Mister Sveznajući, sedamdeset kila čistih mišića i seljačkih kostiju, mozak dvije marke, s dlakavim poprsjem ekstra kvalitete! Na desnoj strani ringa, ultimate fight arene par excellance, na Hespo madracu najviše kvalitete, ali s mudracem ovog kućanstva- dama obučena samo u kosu ali lady dressed to kill; mozak ovog doma, Miss Sense & Sensibility, dame i gospodo, veliki pljesak za našu šampionku, tra-tara-taaa!
Slušao sam sa zanimanjem ovo glumatanje i oponašanje najave boksa, nastupa onih kretena u kickboxingu, ili kako se ta makljaža nogama već zove. Znao sam da govorancijom i otezanjem prikriva nesigurnost i odugovlači s početkom katastrofe, koju je sama inicirala.
Umjesto u gong, opalio sam žlicom od kinderlade u noćnu lampu. – Prva runda!- nakesio sam se i sam glumeći bezbrižnu zajebanciju. – Hoćemo li prvo kruženje, rad nogu, predigru.. Ili odmah idemo na vratnu venu? – namignuo sam joj i pokušao je zagrliti. Ljutito je uzmaknula, pa je moj poljubac, usmjeren usnama, završio u njenoj kosi. Nasula je viski do pola čaše, nešto kao 0,5 deci i uz gadljivu facu ga iskapila. Samo je falio šank, da opali zadebljanim dnom čaše, kao u kaubojskim filmovima.
– Kao što vidiš, ja svoju prvu popila! A sad pitanje. Jesi li me ikad prevario s nekim koga poznajemo oboje? Pitanje je očito bilo dugo smišljano, dobro formulirano i nije ostavljalo previše manevarskog prostora. Isto tako, znao sam da je njime otvorila prečicu za pakao.
- Jesam, naravno. To i jest prava prijevara! Jebeš jebanje s nepoznatim likovima – pokušao sam stvari gurnuti u filozofske vode. Završni udarac neće uslijediti odmah. Još neće pitati za ime. Ili imena. Morala je znati moj odgovor još prije nego sam ga, kao metak, ispalio u njezinu glavu, srce i abdomen - sve istovremeno. Zamišljao sam ga u nekoj poludjeloj usporenoj putanji kao u Matrixu – lice joj se zgrčilo, a usne stisnule u ravnu, bijelu crtu.
- Gade!
Okrenuo sam se na drugu stranu, dok sam točio svoju čašu viskija. Imao je okus pokvarenog octa u salati. Zakašljao sam se, sa izdajničkim suzama u očima. – Znaš da sam neiskusan u žestici – objašnjavao sam bespotrebno, petljajući s bocom i vraćajući joj čašu. Prsti su nam se na tren dotakli. Oboje smo se trznuli.
- Moj red je, drži gaćice! – glas mi je zazvučao šuplje, glupo i nepotrebno. Nije ih imala, a očito je i psihički u ovo ušla spremnija od mene.
- Zašto i kome noću pišeš mailove, dok se ja pravim da spavam? Prošle je noći to bilo u pola tri ujutro. Nemoj mi prodavati foru o prijateljima i nesanici!
- Mislila sam, da se igra zove 'pij i pitaj', a ne 'stotinu podpitanja i držanje lekcija' – gledala je u stranu, vrteći čašu u rukama. Kapljice znoja na vratu počele su puziti prema dojkama. Piljio sam u jednu od kapljica i pitao se: je li to moj ili njezin znoj; strast ili strah?
– Osim toga, to su dva pitanja. Zašto? Jer sam usamljena. Ležimo jedno uz drugo, a kilometrima smo daleko. Ne razgovaramo ni danju, niti prije ili poslije seksa. Nema dijaloga. Oboje izgovaramo popriličan broj riječi. Imamo svoje kratke ili još kraće monologe. Dajemo obavijesti, servisne informacije, poslovne i obiteljske cirkularne notice. Izmjenjujemo mišljenja i komentare o trivijalnostima, tek ponekad usporedimo mišljenja. I to uglavnom kad nam se poklope, kako i koliko nekoga mrzimo, preziremo, poželimo zatući. Možda ne vjeruješ, ali sam tek u noćnim razgovorima i mailovima preko neta pronašla izgubljenu ljudsku komunikaciju.
Znao sam da tiradom zatomljuje strah od pitanja 's kime'. Ravnoteža straha i mučnine bila je uspostavljena. Prstom sam crtao nevidljive mape s blagom po njezinoj goloj nozi. Nije se bunila, ali tijelo joj je bilo napeto kao struna, koja prijeti pucanjem. Nasuo sam čašu do vrha i iskapio. Nisam ni trepnuo, a vatrena kugla koju sam progutao nije djelovala. Osjećao sam se kao jebeni fakir, koji lagano šetucka preko usijanog ugljevlja bez ijednog uključenog osjetila.
- Hej, pa moj je red za piće i pitanje! – pobunila se, otimajući mi čašu. Kao da se bojala da ne ostanemo bez ovog tekućeg lakmus-papira. Da, pozelenio si u licu, pizdo od preljubnika, kao da su govorile njezine oči s razmazanom maskarom.
- Ne boj se. Ima dovoljno u boci, da dopremo do zadnje prljavštine ove jebene veze!– bijesno sam uzvratio, čudeći se trncima u vrhovima prstiju, damarima na sljepoočnicama i gvalji u suhim ustima. Likovao sam u sebi, dok joj je ruka drhtala, sipajući piće u čašu. Nisam znao zašto, ali sam osjećao neki pravednički gnjev i potrebu da udarim jače sljedeći puta.
- Zašto ne želiš imati dijete sa mnom? – zarila je nož iznenada, okrećući ga postrance u rani, dok je kidala tkivo, organe i vene. Onako, kako to kod Kurosawe rade samo najbolji samuraji. – I nemoj srati o nesigurnom svijetu, odvratnim vremenima, podstanarstvu i malim plaćama!
Nije čekala trenutačni odgovor. Znala je da će potrajati. Nasula je novu čašu do pola, pružila mi je, pa se predomislila. Ispila ju je sama, a meni natočila drugu. Dok sam gutao bodljikavu žicu i razmrvljeno staklo, ovaj sam je puta gledao u oči. Tražio sam naznake odgovora koji očekuje, laž koja oslobađa, istinu koju nijedno od nas nije bilo spremno čuti izgovorenu na glas.
Polako sam je zagrlio, poljubio u kosu i pružio joj bocu. Potegnula je gutljaj, koji nas je oboje iznenadio. Grgljanje, kao kad piješ vodu nakon silne žeđi. Kao kad zalijevaš žedne lončanice. Kao kad natapaš prašinu ljetnjeg, prašnjavog pločnika. Nisam joj mogao ostati dužan. Skoro sam oteo bocu, halapljivo prislonio usnama i utonuo u zvučnu kulisu iščekivanja.
Na Olimpu, bogovi su se nestrpljivo nagnuli sa svojih prijestolja prema Kronosu, iščekujući da konačno oslobodi zaustavljeno vrijeme.
Post je objavljen 08.01.2006. u 02:32 sati.