Ispočetka tipa, koji je stajao ispred nje u tramvaju, nije ni registrirala. Pažnju joj je privukao tek njegov odraz u zamrljanom staklu. Izgledalo je, kao da se smiješi samom sebi, kao da zamišlja nešto lijepo. Ili, da je zaljubljen do ušiju. Kad svakodnevno ideš na posao s jednog kraja Osijeka na drugi i još k tome presjedaš, nagledaš se raznih faca, od djece do staraca, od brkatih baba do golobradih tinejdžera. Dugogodišnjom praksom, Svjetlana je uspjela izbrisati njihova lica. U najgorem slučaju, vidjela ih je kroz sfumato dijelova faca, spojenih u jednog tipičnog tramvajskog suputnika. Nekog, s kim se ne razgovara. Od kojeg se odmičeš najviše što je u prepunom tramvaju moguće. Na kraju je uspjela postići da uglavnom primjećuje ruke, koje drže štangu ili rukohvat. Lijepe, njegovane ruke pravilnih prstiju; najnovije nijanse laka; dlakave, muške ruke, različitih oblika i stupnjeva čistoće; izgrižene nokte sa zanokticama. I kad je bila stisnuta licem uz lice uz nekoga, vidjela je samo ranobojne mrlje, nejasne obrise i šake, kao neodređene forme u zgusnutom zraku tramvaja. Možda je odgovor na pitanje u glavi – zašto i kako odjednom primjećuje nečije lice – ležao u činjenici, da je vidjela njegov odraz lica. Čudno se smiješio. Neprirodno je i neobično odjednom jasno razaznavati nečije lice. Pa još kako se smiješi! Nešto između zaljubljenog ili na tripu, jer su mu oči bile raširene i nekako su čudno vrludale. Zjenice su mu bile sitne, tamnosmeđe i podsjetile su je na crne ribizle.
Netko ju je s leđa gurnuo laktom u rebra. Osjetila je zadah na potiljku. – Idemo, krenite prema sredini kola! – nečiji ju je nervozan glas trgnuo iz razmišljanja. Mahinalno je poslušala, već navikla na teror tramvajaca, putnika i povremenih kontrolora. Prije nego se odvojila od suputnika s čudnim očima i odrazom, bacila je pogled na njegove ruke, kojima je obgrlio željeznu šipku za držanje. Odudarale su od cjelokupnog dojma, koji je o njemu u trenu stvorila: student ili odbjegli pacijent s plućnog, možda knjižničar; lice u neskladu s gorštačkim, čvrstim šakama. Kako neobično, pomislila je, silazeći na sljedećoj stanici.
Dok se u pet popodne vraćala kući, na stanici kod Pošte opet ga je primijetila. Nije prepoznala lice, već držanje, stav, auru koja je zračila iz njega. Nešto joj se na njemu učinilo poznatim i ta ju je spoznaja odjednom iznenadila i razveselila. Možda je stvar bila tek u dugogodišnjem bijegu, njezinu izbjegavanju da pogleda u lice ljudima u tramvaju. Promjena godi, podsjetila je samu sebe, opravdavajući se.
Ovaj ga je puta pažljivije promotrila. Na usnama mu je titrao neki neodređen osmijeh. U prolazu se zagledao u oči djevojkama pored kojih je prošao, probijajući se prema prednjem dijelu tramvaja. Izgledalo je kao da traži neku određenu osobu, djevojku s kojom se nalazi. Možda curu, koju je vidio samo jednom i zaboravio je pitati za ime ili broj telefona. Svjetlana je poznavala taj osjećaj gubitka, vječne potrage za nekim dragim u masi, amalgamom izgubljene ljubavi, princa na bijelom konju i prijatelja iz djetinjstva, koji se davno odselio.
Odlučila je ovaj puta produžiti vožnju, sve dok ne ustanovi gdje ovaj mladić silazi. Njezina stanica je prošla, većina je putnika izašla na kod Name na Trgu, a neznanac je nastavio zuriti u lica putnika. Točnije, putnica. A možda tako pronalazi komade, pomislila je radoznalo. Par sati besciljne vožnje na dan od Višnjevca do Zelenog polja i natrag - nešto se sigurno zbari. Promatrala ga je sa sigurne udaljenosti. Imao je senzualne usne s urezanim borama nezadovoljstva, dubokim crtama prema dole, što mu je davalo žalosni izraz lica, čak i dok se neodređeno smiješio vlastitom odrazu u staklu. Rokova crkva je davno prošla, a tu je namjeravala izaći. Retfala joj je oduvijek predstavljala nepoznat dio grada, opasno predgrađe u kojem ne živi nitko koga ona poznaje. Neznanac je očito išao do kraja, do okretišta, pa ga je nastavila slijediti. Dugo mu je gledala u leđa, dok je koračao preko pruge u pravcu Višnjevca.
U utorak i srijedu nije ga vidjela, iako se nekoliko puta vozila na potezu od Tvrđe do Rokove crkve i nazad. U četvrtak ga je spazila na ćošku kod Ekonomskog fakulteta. Promatrala ga je kako hoda, pomalo pogrbljenih ramena, s rukama u džepovima jakne. Ušao je u tramvaj u pravcu kolodvora. Osjećala je čudnu bliskost s neznancem, kojem nije znala niti ime. Svejedno, nije preispitivala vlastite razloge opčinjenosti strancem. Ovo se već razvilo u opsesiju, tek je konstatirala u sebi.
Njezin je nepoznati i ovaj puta zurio u lica djevojaka, ali na neki nenametljiv i pristojan način. Par cura mu se prijazno nasmiješilo. Očito su vjeruvale da želi kontakt. Ali, nije ga bilo. Svaki puta, kad bi se u prolazu zagledao u žensko lice, kao da se pogledom ispričavao: - Oprostite, mislio sam da je ona!
Sad ga je Svjetlana već tražila na tramvajskim stanicama. Prateći ga mjesecima, razvila je svojevrsnu ovisnost o njemu. Ako bi tjedan prošao, a da ga nije par puta pronašla i slijedila, osjećala se neispunjeno i nezadovoljno. Vremenom je razvila nekoliko teorija o njemu i djevojci, koju očito traži. Zanosila se idejom o tragično izgubljenoj ljubavi u nekoj nesreći. Neznancu je potraga bila tek refleks na gubitak i nemirenje sa sudbinom. Kao kontrapunkt ovoj zašećerenoj verziji, postavila je i teoriju o bezazlenom luđaku, povremenom bjeguncu od staratelja ili liječnika. Ta je opcija izgledala najlogičnije.
Jednoga dana više nije mogla izdržati. Čvrsto je odlučila skupiti hrabrost i prići mu. Predstavit će se i pozvati ga na kavu. Priznat će mu svoju opsesiju i zamoliti da joj ispriča svoju životnu priču. Danima ga je čekala da se pojavi na njegovim uobičajenim stanicama. Možda je bolestan? Ili je otputovao? Više nije mogla spavati. Na poslu je gubila koncentraciju i uz razne izgovore pod radnim vremenom odlazila na sat-dva vožnje tramvajem. Počela je zamjećivati lica. Zapažala je detalje i sitnice, koje prije nije. Najgore od svega, ona sama počela je zagledati lica putnika. Tražila je njegove usne i bore oko usana. Njegove šake. Bile su to jedine točke u traganju, koje je sad dobilo novi smisao.
Ima tome već par mjeseci, kako Svjetlanu pratim po tramvajima. Kad sam je u početku zapazio, prva mi je pomisao bila: koga i zašto ljepotica poput nje tako opsjednuto traži, izgubljenog pogleda i lica kao u oblacima? Raspitao sam se susjeda - vozača tramvaja. Kaže, da je svi tramvajci poznaju. Jedino ne znaju, koga traži.
Pisac sam, pa me priča zanteresirala. Počeo sam je slijediti na njezinim potragama po tramvajima. Zamišljao sam, kako prisustvujem susretu Svjetlane i njezine opsesije, tog tajanstvenog muškarca. Nisam se planirao zaljubiti, ali to je očito bilo neizbježno. Više ne želim da ga pronađe. Želim skupiti hrabrost i prići joj. Odvesti u kafić pod Dravom i objasniti joj, da je njezina potraga završena. Baš kao i moja.
Jedino me brine plavuša, kojoj sve češće vidim tek obrise, skrivene iza gomile ljudi u zadnjem dijelu tramvaja. Kao da me slijedi. Nisam siguran poznajem li je. Nisam siguran, želim li da me prepoznaju.
Post je objavljen 12.01.2006. u 03:52 sati.